Kao i većinu podjela u HRVATSKOM FOLKLORU tako i nakit možemo podjeliti u tri osnovna, u etnološkom pristupu zasebna, kulturno historijska areala u Hrvatskoj:
1. PANONSKA ZONA- sjeverno nizinski kraj
2. DINARSKA ZONA-južni planonski prostor
3. JADRANSKA ZONA-usko priobalno, obalno i otočko područje
Unutar svakog od tih areala navedene su opće značajke za svaku grupu nakitnih predmeta koja je određena mjestom nošenja nakita na tijelu:
-nakit u kosi i oglavlju
-nakit u ušnoj resici
-vratni nakit
-prsni nakit
-nakit ruku
Ovakva orjentacijska podjela omogućuje jednostavniji pregled nakitnih grupa premda nije uvijek moguće njihovo čvrsto razlučivanje. Takvo tehničko, pomočno grupiranjenakitnih predmeta ipak nije zapreka uočavanju osnovnih obrisa određenog tipa narodnog kićenja.
PANONSKA ZONA
U sastav panonske etnografske zone geografski se uključuju sljedeće regije: Banija, Baranja, Hrvatska posavina, Hrvatsko zagorje, Međimurje, Moslavina, Podravina, Slavonija, Turopolje i Žemberak. Za izradu narodnog nakita ove kulturno historijske zone obilno se koristi umjetno cvijeće, svilene tvorničke vrpce(jednobojnog ili šarenog cvijetnog uzorka), ogledalca, sjajne trepetljike, perje, različito stakleno zrnje, crveni koralji i sedef. Nešto manje je zastupljen metal - jeftine srebrne legure - od koje su izređene naušnice, ogrlice, različiti privjescii njihovi ukrasni okviri. Plemenito srebro i zlato primjenjuju se u u nakitu bogatoga slavonskog područja, u čijim se nekim dijelovima čak i svečana ženska i dijelovi svečane muške nošnje ukrašavaju vezom zlatno ili srebrnom žicom.
U ovoj etnografskoj zoni , kao i u ostalim krajevima hrvatske, ustaljena su dva pravila vezana uz kičenje: muškarci se kite mnogo manje od žena i, drugo, nakit se obilatije počinje nositi ulaskom u drugu životnu dob, to jest, nešto prije sklapanja braka. Ovo potonje običajno pravilo na neki način nameće misao o inicijacijama ženske i muške mladeži. Na sam dan vjenčanja mladenka nosi na sebi veliku količinu nakita koji nije samo ukras već i način kazivanjao ekonomskoj moći i ugledu obitelji, u kojem je prisutna i namjerazaštite. Upravo taj nakit privlači "zlo oko" i tako onemogućuje djelovanje, prema narodnom vjerovanju, zlih , nepoćudnih sila kojim je mladenka naročito izložena. U manjoj je mjeri i mladoženja opremljen zaštitnim sredstvima - na njegov šešir i prsa košulje ili haljetka prihvaćena je svadbena kitica izrađena uglavnom od istih materijala kao i nevjestino oglavlje. Ponekad će nam se oblik svadbenog oglavlja učiniti bizarnim, ali se ipak ne može poreći da je njegova kompozicija od crvenog perja i umjetnog cvijeća, trepetljika, ogledalacai staklenih zrnaca zaista skladna cijelina.
U narodu je uvijek jasno bio izražen zahtjev da se djevojka razlikuje od udate žene i vanjskom opremom. Posavske djevojke polažu na glavu ukrasnu dijademu zvanu parta. Taj se ukras razvio iz jednostavne crvene vrpce koja je s vremenom prerasla u kićeni ukras koji se odlikuje gustim, bogatim nizanjem i prišivanjem sitnog šarenog staklenog zrnja i crvenih koralja. Progodom vjenčanja na partu se stavlja svadbena kruna upotpunjena velikim brojem svilenih tvorničkih vrpci. I dok parta i razni djevojački vijenci simboličko predstavljaju djevičanstvo, dotle svadbene krune pokazuju dostojanstvo, moć i vlast udane žene. Oglavlja mladih udatih žena ujedno su i dio njihova nakita. Šamija oglavlje slavonske snaše, prekrivena je vezom zlatno ili srebrnom žicom, strukovima umjetnog cvijeća i skupinama staklenih zrnaca. Umjetno cvijeće,različite ukosnice i češljevi (ukrašeni transparentnim stakalcima što imitiraju drago kamenje) često krase kose djevojaka i mladih žena Slavonije, Podravine, Baranje.
Naušnice koje žene nose u probušenim ušnim resicama odlikuje raznovrsnost oblika - od najjednostavnijih metalnih kolutića pa sve do onih koje neodoljivo podsjećaju na stručak đurđica. Vjerovatno su takve "cvjetne" naušnice ušle u narodni svijet u vrijeme baroka. Kićenjem i odijevanjem narod je često oponašao više društvene slojeve, prilagođavajući preuzeta dobra svojim ekonomskim mogućnostima i nepisanim zakonima. U ovom dijelu Hrvatske vrlo su česte naušnice filigranske izrade ; sastavljene su od dva ili tri srebrna dijela koji su povezani u jedinstvenu cijelinu ; poznate su pod nazivom obočići. Bogate Slavonke ukrašavale su su uši zlatnim novcem Austro-ugarske monarhije, dukatima ili rjeđe nihovom imitacijom. Naušnice oglice i prsne igle od zlatnih dukata prelazile su iz vlasništva majke u posjed kćerke. Predstavljali su na samo nakit nego i novčanu sigurnost obitelji.
Najviše pažnje poklanjalo se ukrašavanju ženskog vrata i odmah zatim prstiju , onim dijelovima tijela na kojim je nakit najuočljiviji. Često vratni ukras prelazi u prsni nakit bez neke oštre, vidljive granice. U kićenju vrata , odnosno grudi, uočene su razlike s obzirom na propise katoličke crkve, životnu dob ili socijalni i ekonomski položaj žene. Tom vrstom nakita jasno su naznačene brojne regionalne oznake. I ovaj nakit večinom se nosio samo na crkvene blagdane ili u važnijim životnim svečanim prigodama. Jednostavne ogrlice od jednog do dva niza staklenih zrnaca nosile su se za manje svečane prigode. Te struke su bile , za velikih crkvenih ili životnih svetkovanja , zamjenjene ogrlicama sastavljenim od velikog broja nizova (i do 60!) jednobojnih, obojenih ili šarenih staklenih zrnaca, sedefa ili koralja. U vrijeme korizme i adventa te ukasnije životno doba ženski vrat bio je ukrašen ogrlicama od plavih, ljubičastih ili crnih staklenih zrnaca, granata ili njihove imitacije. Bijelom ogrlicom pokazivalo se društvu stanje žalosti za pokojnika premda nisu bile samo korotni nakit. Lijepa odjeća posavskih djevojaka i mladih žena krase bogate tamnocrvene koraljne ogrlice. Pretpostavlja se da su takve koraljne ogrlice postale sastavni dio nakitnog inventara Posavine tek krajem 18. stoljeća. Ni danas se pouzdano ne zna odakle je i na koji način prispjelo toliko obilje brušenih koraljnih zrnaca. Skromne ogrlice od neobrađenih koralja, sastavljene su ponajviše od tri niza, susrećemo u okolici Karlovca. Ogrlice od crvenih koralja (rijeđe njihove imitacije), sedefnog zrnja i od zlatnih, odnosno srebrnih patuljastih staklenih kuglica ili pak od raznobojnih staklenih zrnaca kitile su vrat i prsa mladih žena i djevojaka diljem panonskog područja. Koraljno, sedefno ili stakleno zrnje žene su same nizale na konac ili konjsku strunu kojima su krajeve vezale na mali krpeni jastučić. Nerjetko je spoj tih jastučića prikriven ukrasno složenom svilenom vrpcom tvorničke proizvodnje. Inventivnom, suptilnom kompozicijom posebno se ističu ogrlice iz Pokuplja i okolice Samobora. Na veliku raznolikost ogrlica upućuju i specifični nazivi koji prate tu grupu ukrasa od jednog do drugog životnog prostora panonskog dijela Hrvatske: zrnje, đunđ, kraluž, biseri, kragulj, grlić, grlinček. . .Djevojke i žene Baranje, Slavonije, Posavine i Pokuplja rado nose ogrlice od srebrnog i zlatnog novca ; to su tzv. novci, cvancige, škude, petaki, dukati. Novac od kojeg je komponirana ogrlica žene su obamitale obično žutim koncem i prihvaćale ga na tekstilne trake ponajčešće na svilenu trobojnicuili na crni baršun. Česte su kombinacije srebrnog novca i staklenog zrnja u jednu ogrlicu ; u tom slučaju kovani novci uzajamno povezani metalnim karičicama a staklo je uloženo u metalni okvir ; takve su ogrlice radili posebni majstori.
Prsni nakit je relativno slabo zastupljen, što je na neki način opravdano veličinom vratnog nakita koji se pretapa u ukras na prsima. Pod gotovo jedinstvenim nazivom, iglica, pravoga prsnog nakita nešto više ima u Hrvatskom zagorju i selima u dijelu Pokuplja. U hrvatskom zagorju iglica je izrađena od raznobojnih staklenih zrnaca i jednostavnih malih limenih oblika navedenih na samo jednu ili veći broj tankih žica. I dok se ovdje taj nakit kupovao kod specijaliziranih majstora u većim centrima(Varaždin), u selima Pokuplja izrađivale su ga žene same koristeći se tvrdim papirom, ogledalcima, raznobojnim sitnim staklenim zrnjem, iglom i koncem - oblikovale su iglicu u formi srca. Kao prsni nakit služila je često i ukrasno složena svilena tvornička vrpca preko koje je obično padala ogrlica. U Poređenju s nakitnim ukrašavanjem do sada spomenutih dijelova tijela, kićenje ruku bilo je gotovo zaboravljeno. Izuzetak čini jedino svečana oprema Slavonke čije podlaktice krase narukve ili šticle pletene od tamnocrvene vunice i navezene sitnim bijelim staklenim zrnjem. Tek je u novije vrijeme počelo prodirati u panonska sela poznato nam vjenčano i ukrasno prstenje. Ono je gotovo redovito izrađeno od jeftinih metala. Malobrojno dekorativno prstenje od srebra ili zlata ponajčešće je dopunjeno uloženim staklenim "okom".
DINARSKA ZONA
Između nizinskog dijela Hrvatske i Jadrana prostire se dugi lanac dinarskog gorja. U sastav dinarske etnografske zone uključena je Dalmatinska zagora, Gorski kotao, Kordun, Lika i Ravni kotari. Burna politička prošlost prisiljavala je stanovnike ovog područja da brzo spašava vlastitu neveliku imovinu koja je morala biti i lako prenosiva. Značajan dio vlastitog ili obiteljskog materijalnog dobra predstavlja nakit. Upravo se nakitom vlasnik obraća i svojoj i tuđoj društvenoj grupi ili individui, baš nakitom pokazuje svoj ekonomski i društveni položaj. Osnovna značajka narodnog nakita ove zone jest dimenzionalna nametljivost, glomaznost. Nakit se izrađuje od srebra, mjedi, bakra, i njihovih legura jednostavnijim tehnikama lijevanja, kovanja i proboja i, ponekad, filigrana. Povećane dimenzije nakitnih predmeta redovito prati i značajna količina. Čini se sa je dekorativna funkcija nakita ovdje pokrivena izrazitom željom za posjedovanjem relativno najsigurnijeg imetka i, istodobno, prezentiranjem vlastite ekonomske snage.
Tipično polrivalo muške glave, i gotovo uvijek glave djevojaka i mladih žena, jest mala crvena čohana kapa bez oboda, crvenkapa. Ukrašena je vezom i vrlo često nizom srebrnog novca. Paunovo pero koje se može naći uz žensku crvenkapu, primjerice u Bukovici, vidljiva je oznaka vjerene djevojke i ujedno apotropej od "zlatnog pogleda". karakterističan pribor u oglavlju udate žene je podložak, kovrljtak, preko kojeg se prebacuje marama a zajedno ih povezuju dekorativne igle pribadače, špiode ili igle. Na jednom kraju igle je ukrasno mjedeno ili srebrno zrno rađeno različitim tehnikama ili njihovim kombinacijama( lijevanje, kucanje, proboj ili filigran ). Ukosu je često prihvačen i nakitni element poznat pod nazivom upletnjak. Sastavljen je od metalnih lančića, lijevanjih metalnih kuglica, listića i novčića. Unovije vrijeme je u sastavu upletnjaka zabilježen i suvremeni krojački naprstak kao nadomjestak za nekadašnji srebrni praporac. U ušnim resicama djevojaka i žena njišu se naušnice rečine. To je, u pravilu, velik i težak nakit s po jednim do tri privjeska. Izrađivali su ih profesionalni zlatari tehnikama lijevanja, kucanja ili filigrana u uobičajenim metalima - mjedi, srebru i njihovim slitinama. Slične naušnice oblikom, korištenim materijalom i tehnikama izrade, nađene su u starohrvatskim grobovima u Biskipiji kod Knina. Možda bi i jednostavne srebrne naušnice - provenijencije s Grobničkog polja, a datirane 11.stolječem naše ere - mogle biti ona spona koja povezuje dio recentnog nakitnog inventara ovog prostora sa starohrvatskim nakitom. Tradicijom ustaljeni zadani tip naušnica nije sputao inventivnost majstora pri oblikovanju detalja.
Metal ponovo preteže kao materijal za izradu vratnog nakita, iako je često kombiniran s ovećim bojanim staklenim zrncima ili pak svijetlim zrnjem murano stakla. Već sama prisutnost murano stakla upućuje nas između ostalog i na određene privredno-ekonomske i trgovačke odnose naše obale s Italijom. Djevojačke i ženske ogrlice kreirane su od novca usađenog u metalni okvir rađen tehnikom lijevanja ili kucanja i ponekad filigrana , ukrasni okvirići su često međusobno odvojeni s dva do tri staklena zrnca. Umjesto novca može biti usađena u metalni okvir, između dva stakla, papirnata sličica sveca zaštitnika. Potpuno su drugčiji privjesci na ogrlicama iz Cetinske krajine. o dugom vratnom lančiću, sastavljenom od niza metalnih članaka, najčešće vise srebrni filigranski i granulirani ( rijeđe lijevani ) dekorativni srcoliki privjesci. Oni nemaju samo nakitnu zadaću, već se upotrebljavaju i kao spremnice za svete moći što ilustrira i sam naziv : relikvijar, medalja.
Prijelaz između vratnog i prsnog ženskog nakita čini metalni ukras koji se prihvaća na ruho visoko na prsima. Domaći naziv za tu vrstu nakita jest perišan ili vinac. Sastavljen je od tankih lančića i velikog mnoštva lijevanih, kucanih i na proboj rađenih listića. Pri kretanju tijela, a naručito u plesu, pomicanje perišana doimlje se poput nježnog srebrnkastog mrmorenja. Kod nekih plesova dinarskog područja jedina glazbena pratnja je upravo ona koju stvara sam nakit plesača.
Najznačajnije mjesto svakako pripada prsnom nakitu, kako pojedinačnom tako i onom koji je vezan na pojedine dijelove muške i ženske nošnje. U kičenju dinarskog pučanstva nakit od novca, odnosno novac, različito se, gotovo neočekivano, oblikuje i upotrebljava. U starijim vremenima platežnu vrijednost nije imao samo kovani novacnego i vrsta morskog pužića, cyprea moneta. Narod ga poznaje pod domaćim imenom koščica ili kari školjka, a upotrebljavao ga je i za nakit. To se naručito potvrđuje u djevojačkoj pregači Cetinske krajine ; Takav veliki prevjes zvan gendar, đerdan, gerdan pokriva kao ploča cijeli prednjio dio tijela, od ramena do ispod koljena. Opremljen je velikim brojem metalnog novca koji je u gustim paralelnim horizontalnim redovima prišiven od jednog do drugog kraja platna. Osim novcem, đerdan je ukrašen još i ovećom metalnom pločom i uz rubove nizom manjih lijevanih mjedenih pločica zvanih ilike i spomenutim morskim pužićem. Đerdan je ponos svake djevojke unutrašnje Dalmacije - to je njezin miraz u gotovu novcu , uvijek na dohvatu u slučaju nužde. Neki autori smatraju da je takav đerdan pokazatelj određenih veza sa zemljama zapadne Evrope, odnosno da nije orijentalnog porijekla iako sam naziv predmeta nosi turski izvor.
Spomenutom vrstom morskog pužića, za narod skupocjenim koščicama - importom iz priobalnih sredozemlja - žene su ukrašavale dijelove svoje svečane nošnje. Prišivale su ih na pojas ili prednji dio zimske haljine , oblikujući ukras u obliku križa, rozete... U narodu je bilo rašireno vjerovanje da je košćica štiti vlasnika od djelovanja zlih utjecaja, pa su se nosile i kao zaštitno sredstvo, a simboliziralo je i plodnost žene.
Široka prsa dinarskih muškaraca, odnosno prednji dio muškog prsluka, krase kovne ploče i članci, tkz. toke. Tim se nazivom označuje cijeli prsluk iskičen tom vrstom ukrasa, ali i sam kovni nakit rađen iz legure srebra, bakra, olova ili kositra. Određeni oblik pojedinih sastavnih metalnih elemenata toke nosi različite nazive : ilike, ploče, koluti, puceta. Toke se smatraju dekorativnim prežitkom nakadašnjeg zaštitnog ratnog oklopa. Kao i večina ostalog nakita, i toke su proizvod specijaliziranih zanatlija. Mladići i mladi oženjeni muškarci ljeti su , u svečanim prigodama, umjesto ovog teškog prsluka prebacivali preko pleća nešto lakši haljetak bez rukava, krožat, bogato ukrašen vezom i većim brojem srebrnog novca.
Oko struka muškarci opasuju muškarci opasuju gornji svečani pojas zvan pašnjača. Sprijeda je sastavljen od nekoliko listova kože bogato ukrašenim malim kositrenim ili olovnim glavicama; u listove - džepove zatiče se lijepo ukrašeno oružje( kubure, noževi), pribor za pušenje, novac... "Svijetlo oružje" koje je nekad imalo praktičnu primjenu, u novije vrijeme zadržalo samo paradnu ulogu, postalo je zapravo vid ukrašavanja. Iz muškog kičenja danas je gotovo nestala potkoljenjača - ukrasni remenčić koji obuhvača nogu ispod koljenja, a pridržava čarapu. Načinom izrade i kompozicijom ukrasa vrlo je slična pašnjači.
Istaknuto mjesto među predmetima nakitne baštine dinarskog stanovništva pripada pločama , vrstama kopči kojima se sapinje nošnja na grudima. Ploča, lijevana iz mjedi ili srebrnih slitina, sastoji se od tri dijela : od veće centralne kružne ploče i sa svake njene strane po jedne manje, obično zvjezdaste pločice. U načelu, obvezatanures ploča je poludragulj karneol ili u narodu zvan mesnati kamen, elipsastog je oblika, umetnut u uzdignuti metalni okvir nazubljenih rubova. Ponekad je karneol zamjenjen prozirnim crvenim ili zelenim staklom koje pokriva papirnatu sličicu sveca zaštitnika. Crvena boja karneola, bez obzira na različitost nijansi , ima magijsko-apotropejski karakter.
Iako nemaju prvenstveno nakitnu svrhu, kopče zvane pafte također čine jedan vid urešavanja. To su poveće dekorativne spone kojima se oko struka, na prednjoj strani, sapinju krajevi ženskog pojasa. Rađene su od srebra ili mjedi i njihovih legura već ustaljenih tehnikama i njihovim kombinacijama. Strogo zadana forma upravo je bila poticaj majstorovoj stvaralačkoj inspiraciji - svaki par pafti varirao je brojnim dekorativnim finesama. U tradicionalnom ukrašavanju dinarke Hrvatske gotovo i nema uresa za kičenje ruku. Izuzetak od tog načela predstavlja ženski nakit Konavala. Nakit ovog kraja uključen je u pregled kičenja pučanstva jadranske zone kojoj je mnogo bliži ne samo nakitnim oblicima nego i korištenim materijalima i tehnikama izrade. Za ukrašavanje prstiju ruku žitelji dinarskog etnografskog areala drugih republika najčešće su se koristili prstenjem rađenih od srebra, bakra, ili njihovih slitina i ukrašenim ili dekorativno modeliranom glavom od istog materijala ili uloženim kamenom ( ponajčešće karneolom ).
JADRANSKA ZONA
Nakitna baština profinjenih, suptilno dizajniranihmodela uresa izvedenog u skupocjenim materijalima, najčešće u zlatu i srebru, odiše decentnom raskoši ; vrlo lijepo usklađena s prirodnim okolišem punim sunca, kamena i mora i vedrim stanovnicima tog podneblja. Kao i u ostala dva navedena kulturno - historijska areala, i ovdje je nakit odraz ekonomskih i političkih strujanja. I ovdje se nakitom predočuje i socijalni i materijalni status čovjeka. Pečat rimokatoličke crkve prekrio je prastara magijsko-apotropejska značenja implicirana u pojedinim nakitnim predmetima. Magijske zaštitna funkcija sadržana je, ponovo najjače, u nevjestinom oglavlju. Na važnost koja se pridavala vjerovanju i zaštiti od mračnih demonskih sila jasno upućuje svadbeni vijenac ili mladenkina kruna. Dugu spletene kosu otočanke su pridržavale raznim ukrasnim iglama i češljevima. Zacijelo je najljepši češalj koji posjeduje Etnografski muzej u Zagrebu onaj s otoka Paga : na rožanti dio češlja nastavlja se, s gornje strane, oveći srebrni filigranski ukras s nizom kuglica. Teško je nabrojati sve vrste ukrasnih glavica igala za kosu ili oglavlja, špioda, Pa su zato istaknute tek neke.
Oglavlje ponosite Konavoke urešeno je nizom igala kojih ukrasnu glavicu čini kuglica od murano stakla. Bogate Splićanke su u kosu stavljale zlatnu iglu koja se granala u nekoliko drhtavih bisernih cvjetova ili listića. Najčešće se ipak na cijelom jadranskom području javljaju srebrne ili pozlaćene igle s dekorativnom glavicom izvedenom u finoj filigranskoj tehnici. Tim zaista praktičnim nakitom još se više ističe ljepota kose ili samog oglavlja.
Naušnicama svakako pripada posebno mjesto među predmetima nakitnog inventarajadranske zone. Golema raznolikost oblika redovito uključuje skupocjene metale i ostale plemenite materijale ukrasa te preciznost izrade. Naziv mori, morči, morčići i sl. odnosi se na zlatne naušnice modelirane u formi protome crnca. Nose ih pučanke Istre, Kvarnera, Hrvatskog primorja, srednje Dalmacije i njenih otoka ; trgovačkim vezama proširile su se u Liku i dalje u Bosnu. Gotovo su sve žene navedenih krajeva posjedovale taj tip naušnica. Bile su relativno lako dostupne radi male novčane vrijednosti, a i vjerovalo se da štite od zlih sila. Vjerovatno su , upravo zbog zaštitne svrhe neki muškarci (ribari, sinovi jedinci ) s naših otoka, obalnog i priobalnog i dinarskog područja , nosili u ušnoj resici jednu zlatnu naušnicu jednostavnog kolutastog oblika. Premda porijeklo morčića po nekim tumačenjima seže u 3.stoljeće stare ere, njihov postanak kod nas se može povezati s Venecijom i njenim trgovačkim vezama s našom obalom. Krajem 16. i 17. stoljeća riječki zlatari,zahvaljujući pomorskim vezama , lako dolaze do sirovina za izradu morčića. U to vrijeme muranska manufaktura stakla opskrbljuje emajlom cijelu Italiju, pa su tamo i naši zlatari pribavljali potrebne sirovine. Međutim, sam oblik morčića prije bismo mogli povezati s utjecajem orijentalne trgovine i pomorskim vezama s levantom. Danas nakit od morčića posjeduje gotovo svaka grđanska obitelj Hrvatskog primorja. Imučnije žiteljke primorskih gradova i gotovo svih otoka Jadrana ukrašavale su uši zlatnim ili pozlaćenim srebrnim naušnicama okićenim ili pravim biserima ili koraljima ili emajlom ili sitnim metalnim granulama ili različitim kombinacijama navedenih materijala. Među mnoštvom narodnih naziva za naušnice najučestalije se pojavljuje rećin, rećini. Sve vrste tog zaista skupocjenog nakita pribavljale su se u većim urbanim centrima, kod zlatara Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika. Kupovale su se kod profesionalnih majstora koji su svoje umijeće lijevanja, granuliranja, filigrana, torziranja žice, vezanja bisera, emajliranja, cizeliranja, ulaganja dragog kamenja ili brušenog stakla i dugih izvedbenih tehnika ukrasa umjetničkog zlatarskog obrta postojano prenosili svojim sinovima. Čini se da je veći dio oblika narodnih naušnica bio baštinjen, zadan višestoljestom tradicijom i da nije prošao kroz značajnije promjene. Za manji dio naušnica može se pretpostaviti da je bio dizajniran pod utjecajem baroknih formi ; na to upućuje upotrebljeni materijal izrade i ukrasa.
Vratnom se nakitu i ovdje ukazivala posebna pažnja. Zajednička crta svim vrstama ženskih ogrlica jest korištenje skupocjenih materijala za izradu i perfekcija izvedbenih tehnika. Među njima se naročito ističu one koje narod naziva peružini . O starosti tog tipa vratnog ukrasa možda nam može nešto reći zlatna ogrlica iz druge polovice 8. stoljeća naše ere koja je pronađena u Trilju. Najvjerovatnije su znatno mlađeg postanka zlatne ogrlice iz dubrovačkog poddručja tipa lančića, zvane kolarin. Sastavljene su od niza zlatnih lijevanih ili kovanih članaka; gotovo uvijek na njima visi zlatni privjesak u formi križa ili medaljona. Orebićanke su ukrašavale vrat vješajući istodobno zlatan lanac i nekoliko jantarnih ogrlica s privjescima od slonovače. Jantar,slonovača, nojevo perje na Jadranu?! Donosili su ih orebićki pomorci s dalekih putovanja, a njihove kćeri i žen rado su prihvaćale te darove i kitile njima sebe i svoju svečanu nošnju.
Po proizvodnji nakita ukrašenog koraljima i danas je poznat otok Zlarin kod Šibenika, strari koraljški centar. Koraljne ogrlice zabilježene su i u kitnji žena s otoka Mljeta. Sastavljene su od nekoliko nizova brušenih crvenih koralja koji su na određenom razmaku pridržani, i ujedno prekinuti, pozlaćenim lješnjakovim plodom ( koji je u pučkoj upotrebi bio zamjena za zlatno zrno ).
Uz navedene materijale srećemo i sedef ali se ovdje ne koriste njime za izradu ogrlica ( kao u panonskoj zoni ) nego brojanica zvanih rozarij ili krunica , kralješ ; na njima visi srebrni križ izrađen u tehnici lijevanja ili u filigranu.
U grupu prsnog nakita pripadaju i spone, puce, koje se nose redovno u paru. Izrađene su od pozlaćenog srebra , mjedi ili zlata tehnikom lijevanja i kalupa ; obično je njima izveden lik određenog sveca zaštitnika. Vrlo lijep primjer narodnog nakita iz okolice Dubrovnika ( Konavle ) predstavlja ploča pod grlom koju čine dvije simetrične pločice , lijevane u mjedi sa pozlatom , obično ukrašene crvenim, bijelim i zelenim staklom. Košulja se u svečanim prilikama zakapča pod grlom ili tim pločama ili pucetima. U istom kraju zaručnik daruje djevojku određenim nakitom i dijelovima ruha.
Imućni mladi Konavljanin u 19.stoljeću darovao bi svoju djevojku, vjerenicu dva puta. Prvo darivanje djevojaka je primala prilikom zaruka, tkz.malog obilježja, a sastojalo se od sljedećih predmeta:
1. male verižice, vežilice ( naušnice )
2. male puce pod grlo
3. mala jačerma ( prsluk) samo s prijeda izvedena zlatnom srmom
4. velika britva od latuna ili žute mjedi
5. 4 zlatna prstena
6. kralješ sa dvije ili tri srebrne medalje
Drugo darivanje vršilo se neposredno pred odlazak na crkveno vjenčanje i prigodom tog tzv. tog velikog obilježja vjerenik je poklanjao svojoj zaručnici:
1. velike verižice s biserjem ( naušnice )
2. velike rećine
3. pozlačene ploće pod grlom, ukrašene kamenjem
4. veliku srebrnu britvu sa srebrnim sindžirom
5. veliku jačermu ( prsluk ) sprijeda i straga izvezenu zlatnom srmom
6. velike filigranske puce pod grlom
7. 7-14 zlatnih prstenova
8. pozlačene filigranske igle za hondelj ( oglavlje )
Uz oba obilježja darivali su se još neki dijelovi nošnje koji ovdje nisu spomenuti. No svakako treba ponovo naglasiti da su takvo darivanje mogli dati samo mladići iz zaista imućnih kuća.
Suvremeni srebrni ili pozlačeni filigranski i granulani broš, igla, kopča, poznat je u ženskom prsnom nakitu Hrvatskog primorja i južne Dalmacije. Žene centralmog dijela Dalmacije i jadranskog otoka zaticale su u prsa svečanih košulja lijevane ili filigranske srebrne, pozlaćene ili zlatne igle s pločicom geometrijskog ili figuralnog motiva. Poznate su pod domaćim nazivom igla, bodača.
Kao i u dinarskoj etnografskoj zoni, i ovdje je ženski pojas ukrašen parom metalnih kopči , spone , pafte. Rađene su u mjedi ili srebru tehnikom lijevanja ili filigrana. Cijeli ženski pojas je istodobno, uz svoju praktičnu namjenu, i nakit.
Prateći pribor ženskog pojasa nož, britva - simbolična je oznak udane žene. Velika britva sa sindžirom redovito bogato dekorirana; svoj prvotni, uporabni značaj zamjenila je nakitnom ulogom, postala je samo raskošni pratilac ženske nošnje. S druge strane, mala britva konavoskih žena i dalje je sačuvala praktičnu namjenu sve do početka 20. stoljeća.
Kićenje prstiju ruku sastavni je dio nakitnog inventara jadranske obale, njezinog zaleđa i otoka. Prstenje je gotovo u pravilu izrađeno od zlata tehnikom lijevanja , kalupa, granulacije, filigrana ili njihovom kombinacijom. Često je ukrašeno ulaganjem prozirnog fasetiraniog stakla u boji, karneola, bisera ili dragog kamenja ( topaz, dijamant ). Najrasprostranjeniji nazivi za zaručničko prstenje - tipa burme - jesu: vera, biša, oblikovani su u formi spiralno savijene zmije, ukrštenih prstiju dviju šaka ili su ukrašeni ovećomgranuliranom pločicom. Vrlo je rašireno i prstenje s dekorativnom pločicom na kojoj je tehnikom kalupa ili graviranja načinjen lik sveca ili simboli rimokatoličke crkve; gotovo na cijelom prostoru je za ovaj tip prstena raširen naziv pločaš. Među svim vrstama prstenja zasigurno je najzanimljiviji oni ukrašeni gemom.
Najčešća je gema dekorativno obrađen karneol, dakle poludragulj, u koji su udubljeni figuralni ( rjeđe ornamentalni ) motivi. Poznato je da prvi počeci izrađivanja gema dopiru u 3. tisučljeće stare ere i da se gliptika širi iz Egipta preko Krete i Grčke, te da svoj puni cvat doživjela u vrijeme Rimskog carstva. Da li su geme na našem prstenju iz rimskog perioda ili su pak iz doba renesanse, odnosno doba klasicizma, za sada nije utvrđeno. Sigurna je samo činjenica da je u hrvatskom narodnom nakitu gemama ukrašeno jedino prstenje. I na kraju, kad se govori o kičenju ruku, a pri tom se misli samo na prstenje, dosljedno našoj narodnoj tradiciji, prsten je mnogo češće resio žensku negoli mušku ruku.
Ivanka Vrtovec, NARODNI NAKIT HRVATSKE , 1985 , Grafički zavod Hrvatske/Krščanska sadašnjost
