...lokacija / FOLKLOR / NARODNE NOŠNJE HRVATSKE

 

NARODNE NOŠNJE PODRAVINE I SLAVONIJE

U prvim desetlječima 20.stolječa Podravci su se još odijevali u svoje domaće ruho. Domaćim ga nazivamo zato što su tad još žene umjele u vlastitom domu izraditi platno i od njega sašiti odjevne predmete. Za muškarce bi iskrojile i sašile platnene hlače ( u domaćem govoru gaće), s užim nogavicama koje su dužinom pokrivale koljena, te jednostavnu košulju (robača ) koju su odjevali preko hlača. Ostale uobičajene dijelove muške nošnje izrađivali su obrtnici pa su kod suknara nabavljali prsluk (lajbek) od crnog sukna s crvenim obrubima, čizme su kupovali kod čizmara, a šešir (škrlak) najčešće na sajmovima, kod klobučara. Domaćice su također same izrađivale osnovne dijelove ženske nošnje: platnenu bluzu (opleće) i suknju (robača). Bluzi bi još crvenim pamučnim koncemizvezle ili utkale ukras na rukavima. Jedino bi pregaču (fertun) sašile od crnog kupovnog materijala. Podravska se ženska nošnjaprepoznaje i po tome što se preko bluze nosio veliki šareni rubac, obrubljen gustim vunenim resama, a na njega su nedjeljom i drugim svečanim prilikama obukle još posve kratak, bogato ukrašeni prsluk, obrubljen imitacijom krza. I podravke su obuvale čizme.

U odjeći Slavonije također je prevladalo bijelo platno, samo što su muške gaće bile šire i dužih nogavica, obrubljene bijelim šupljikavom vezom, a takav je ukras bio i na rubu košulje. Zimi su oblačili kratki vuneni kaput modre boje, urešen crveno-bijelim obrubom, jednakim onome i na čarapama. Uz to su Slavoni obuvali široke opanke. Raskošnijem izgledu ženske nošnje u okolici Slavonskog Broda pridonosio je u prvom redu tkani ukras u crvenoj ili crnoj boji na stražnjem dijelu suknje (rubina), zatim bluza širokih rukava s kakčanom čipkom te lijepa pregača (zapreg ), tkana kariranim uzorkom od tanke vune isrebrne žice. Glavu su pokrivale crvenom kariranom maramom koju su slagale na poseban načinom kako bi se istaknuo obrub od vunenih kuglica.

 

 

ISTARSKE NARODNE NOŠNJE

 

Kao i drugdje u jadranskom području, u Istri se ženska nošnja sastojala od platnene košulje preko koje se oblačila gornja haljina izrađena od vunene tkanine. One dijelove košulje koji nisu bili prekriveni haljinom žene su nastojale uljepšati vlastitim doprinosom. Ukras od čipke, šivene bijelim koncem, stavljale su se na prsni dio i zapešća rukava. Gornju haljinu u Istri nazivaju modrna, a za njenu izradu rabili su tkaninu izrađenu od vune smeđih ovaca. U gornjem dijelu je krojena kao prsluk, ali ima jednu neobičnost. Drugi, uski rukavi prišiveni su samo na leđnoj strani. Zbog toga kad ih žena odjene, na prednjoj strani uz rub izviruje košulja. Međutim, za toplijeg vremena nisu ih oblačili pa su visjeli niz leđa. Da ne bi smetali podvačili su ih pod pojas,šarenu tkanicu kojom se opasuju u struku. Smeđa modrna na donjem je rubu, kao i na zavrtom dijelu rukava, urešena porubom od finoga sukna, i to crvenim za djevojke, kombinacijomcrvenog, modrog i zelenog za mlađe žene, a modrim za žalobnu odjeću.Šavove je krasilo vezivo izvedeno svilenkastim koncem u crvenoj, žutoj ili zelenij boji. Na noge su stavljale bijele platnene čarape i opanke kojima se gornji dio sastojao od isprepletenih remenčića ovčje kože. I ovdje su žene kosu češljale u dvije pletenice koje bi omoteale oko glave s upletenim bijelim trakom poput vijenca. Posebnost je i kvadratni rubac za glavu (faco) od debljeg čvrstog platna, također uređen šivenom čipkom te kiticom na svakom uglu. Kad se rubac preklopi po dijagonali i sveže na zatiljku sve se četiri kitice skupe u čvor.

Muškarci su nosili hlače(benevreci) od bijelog sukna, dok su preko platnene košulje odijevali prsluk(krožek) i kratki kaput (koret) od smeđeg sukna. Obično bi kaput navukli samo na jedno rame kako to potvruđuju slike iz 19 stolječa. Uz vunene čarape i opanke oputaše stavljali su oko gležnjeva bijele suknene gamaše. Glavu su pokrivali niskom smeđom kapom. Danas su nošnje u Istri iščezle iz svakodnevne upotrebe pa ih se može vidjeti samo na folklornim izvođačima ili kao izloške u muzejima.

 

 

NOŠNJE PRIGORJA, MEĐIMURJA I ZAGORJA

 

Još prije šesdesetak godina na zagrebačkim se ulicama lako moglo prepoznati seljake iz okolnih sela : Vrapča, Šestina ,Gračana ,Markuševca, Čučerja-po njihovoj osobitoj odjeći.

Muškarci su nosili gaće i košulju od domaćega bijeloga platna. Košulju bi u pojasu stegnuli kožnatim remenom, a oko vrata vezali svilenu maramu. Preko košulje stavljali su crveni sukneni prsluk (lajbek), a na glavu mali okrugli šešir (škrlak). Zimi su se zaogrnuli kraćim kaputom (surka) i navukli čizme.

I ženska je osnovna odjeća bila od platna, sastojala se od bluze (opleće), suknje(rubača) i pregače(fertun). Na prson dijelu i krajevima rukava bluza je bila dopunjena tkanim ukrasom, a isti je ukras bio vidljiv i na pregači. U svečanim prilikama Prigorke su još stavljale preko pregače u trokut složen svileni rubac, oko vrata ogrlicu od koralja(kraluži) i navlačile kratki kožnati prsluk(kožulec) ili kraći kaput od sukna, bogato urešen(surina). Posebnost ove odjeće bili su opanci, napravljeni od kratkih trakova žute kože, koje su obuvale preko bijelih pamučnih čarapa, vezanih pod koljenom crvenim vrpcama. I muškarci i žene voljeli su -i kad nije padala kiša-nositi kišobran(ambrela) karakteristične crvene boje.

Prigorskoj je nošnji krojem bila slična i zagorska, premda se unekoliko i razlikovala. Tako su primjerice žene iz kraja oko Bistre svoja opleća, rubače i fertune krojile od platna u koje je več bio utkan geometrijski ures u tamnocrvenoj i crnoj boji. Rado su obuvale i čizme(škornje). Muškarci u Hrvatskom zagorju također su nosili, uz platnenu košulju i, kratak sukneni kaput(surinu). Kod toga je zanimljivo da se svaki kraj opredjelio za sviju boju, pa su lepoglavski seljaci nosilibijele, trakoščanski sive, a stubičanski smeđe surine. U međimurskoj nošnji primjećuje se jača povezanost s prostorom srednje Europe odakle su preuzimali neke utjecaje. To je osobito vidljivo u izboru materijalu za žensku odjeću, pa je bluza izrađena od fine tvorničke tkanine(markizeta ili organdija), a pregača od tamne svile. Preko bluze su žene prebacivale veliku kupovnu maramu od delena s cvijetnim uzorkom, a obivale visoke cipele za vezivanje. Glavu su pokrivale kapicom(poculicom) napravljenom od tila, tanke šupljikave tkanine, po kojoj su izvezle ukrase raznobojnom vunicom.

 

 

NOŠNJE DALMATINSKOG ZALEĐA

 

Većina seljaka u dalamtinskom zaleđu bavila se uzgojem ovaca. Od tih mirnih životinja imali su mnogostruku korist. Mlijeko i meso bili su sastavni dijelom svakodnevne prehrane, prodajom janjadi zarađivali su novac, u mješine su pohranjivali namirnice ili su od njih izrađivali glazbala, a od kože pleli opanke. Usto, posebnu su korist imali od runa, što su ga u ljtnim mjesecima šišali s ovaca. Nakon što bi ga očistile i oprale djevojke su i žene od runa ispredale vunenu nit. Od te domaće vune, koju su same znale i obojiti,tkale su tkanine ili plele pojedine odjevne predmete. Dio vunenih tkanina podvrgavale su još postupku stupanja, tj.odnosile su ih u posebne uređaje zvane stupe , gdje su valjanjem u tekućoj vodi i udaranjem pomoću drvenih batova pretvarale u gustu zbijenu i nepropusnu tkaninu, sukna. Kad sve to znamo bit će nam razumljivo zašto su u nošnji stanovništva dalmatinskog zaleđa više prevladavali vuneni i sukneni dijelovi, a manje platneni.

Osim toga valja spomenuti još jednu zajedničku značajku, ato je mnogostruka upotreba srebrnog nakita, posebice u srebrnoj odjeći. To su u ženskoj nošnji mogli biti lančići s različito uobličenim privjescima, ukrasne igle s maštovito izvedenim glavicama, ali i puko nizanje srebrnog novca. Ovo posljedne naručito je dolazilo do izražaja u odjeći djevojaka koje su dorasle udaji. Tako je primjerice u nošnji oko Vrlike bilo uobičajeno da udavače preko odjeće nedjeljom stave prednji prevjes, zvan đerdan, koji je sav bio ispunjen našivenim srebrnim kovanicama. Možete si zamisliti kako je pri plesu u nedeljnom kolu taj đerdan lijepo zveckao.

Za mušku su odjeću bile karakteristične metalne ploče, ponekad s umetnutim poludragim kamenjem, te nizovi srebrnih polukugli, zvanih toke, što su ih prišivali na prednje dijelove suknenih prsluka. To se još i danas može vidjeti na odjeći svečano oprenljenih momaka koji se nalaze u pratnji alkara u vrijeme održavanja viteškog natjecanja u Sinju.Premda platnenih dijelova ima manje, ipak su ženske košulje stanovništva dalmatinskog zaleđa bile poznate po svom osebujnom vezu. Prsni dio , rukave i donje rubove marljiv ženski svijet ispunio je sitnim geometrijskim motivima u crvenoj ili modroj boji , koji su se lijepo isticali na podlozi od bijelog domaćeg platna.

 

 

NOŠNJE GORNJEG JADRANA

 

Zateknete li se ljeti na otoku Krku, možda će te prisustvovati i kojoj folklornij priredbi. Ako budete gledali starinski krčki ples tanac i slušali svirku na sviralama, sopelama, uvjerit će te se kako je zanimljiva bila nekadašnja domaća odjeća.

Muške hlače nisu bile krojene kao današnje, već s visećim i nabranim središnjim dijelom. Košulja je bila bez ovratnika, pa se pod vrat vezala vrpcom. Na glavu su navlačili kapu pletenu od modre vune u obliku tuljca, s kitom na kraju, koja im je padala preko ramena. Takva ih je kapa dobro štitila od hladnoće i vjetra kad bi noću odlazili u ribolov.

Žene su preko lijepe bijele košulje s ovalnim izrazom nosile suknje od tanke vunene tkanine. Dio suknje iznad struka izgledao je kao prslučić, pripijen uz tijelo i s uskim naramenicama.Donji je dio bio složen u čvrste nabore i ukrašen raznobojnim porubima, što sve posebno slikovito izgleda kad se žena pri plesu jako vrti, pa se suknja raširi. Na glavi su nosile uak i dugaćak povoj, zvan rub, različto slagan prema tome je li ga nosila starija ili mlađa žena.

Otok Pag poznat je po prekrasnoj čipki koju Pažanke izrađuju od bijeloga konca. Čipka je i sastavni dio njihove nošnje, pa se je može vidjeti na prsnom dijelu košulje kako viri ispod kratkog tamnog kaputića. Tom dragocjenom čipkom urešen je i rubac što ga nose na glavi. On je jako uškrobljen i složen u kruti trokutasti oblik, koi je još učvršćen zlatnom ili srebrnom filigranskom iglom. Pažanke vole takav nakit pa u svečanim prigodama nose i ogrlice od filigranskih kuglica te naušnice s privjescima.

Možda će vas najviše začuditi ženska nošnja na otoku Susku jer se ona doista razlikuje od svih ostalih naših nošnji. Naime, žene na Susku svoju suknju su jako skratile. Kako ispod suknje nose nekoliko uškrobljenih podsuknja, podsjećaju na balerine. Tako kratka odjeća ostavlja vidljivima noge, pa na njih navlače dugačke čarape pletene vunom žarkih boja i obuvaju cipele izrađene od pusta.

 

 

NOŠNJE NA DALMATINSKIM OTOCIMA

 

Jedan je slikar, ime mu je Pavle Jovanović, na samom početku 20.stoljeća boravio na malom otoku Zlarina kraj Šibenika. Tom je prilikom naslikao dvije zlarinske žene u ondašnjoj domaćoj odjeći. Slika je, zajedno s ilustracijama drugih dalmatinskih nošnji, objavljena 1905. godine u knjizi koja je naslovljena Ono što nestaje. Naslov knjige pokazuje da se već prije stotinu godina mislilo kako će nošnje u Dalmaciji uskoro posve isčežnuti iz života. Dobrim cijelom to se i dogodilo.

No, zamislite kako sam se iznenadila kada sam 1975. godine za moga boravka na Zlarinu susretala žene odjevene na isti način kakav je bio prikazan na slici prije sedamdeset godina. Doduše, radilo se mahom o ženama starije životne dobi. Mlade su nosile suvremenu odjeću, ali su za svečane zgode također oblačile nošnju. Preko košulje od platna stavile bi modri ili crni prsluk s crvenim obrubima te dugačku smeđu ili crnu suknju. Suknja se sastoji od mnogo nabora koji su na prsima jako stegnuti i produžuju se u naramenice od crvene vrpce. Nabore su još učvrstile šarenim vunenim pojasom za koji su rado zaticale bijelu maramicu. Glavu bi povezale bijelim rupcem. Za razliku od žena, djevojke su bile gologlave, a kosu su češljale u pletenicu ovijene oko glave. Često su u njih uplele crvenu traku.

Iako su otočani živjeli skromno, djevojke suse voljele kititi vrijednim nakitom. Bile su to zlatne ili koraljne ogrlice dopunjene privjescima, broševima s dragim kamenjem te maštovito oblikovane naušnice. I dok je ženska odjeća zadržala svoj nepromjenjeni starinski izgled, muška se uglavnom prilagodila gradskom načinu odijevanja. Sačuvale su se samo neke karakteristične pojedinosti kao što je, primjerice, perima okićen šešir na Lastovu.

 

 

NOŠNJE U OKOLICI DUBROVNIKA

 

Vrlo je osebujna muška nošnja dubrovačkog Primorja. Osim platnene košulje i gaća, ona se sastoji od suknenih dijelova posebna kroja i ukrasa. Tako ćemo odmah zapamtiti hlače od modroga sukna koje su krojene široko, ali skupljene u struku pa padaju u mekim naborima stvarajući viseći tur. Usto su kratke,pa nogavice jedva pokrivaju koljena. Zato se na noge navlače duge pletene čarape. Na gornjem dijelu tijela uočit ćemo prsluk od crvena sukna kojemu se prednji dijelovi preklapaju, a bogato su urešeni ornamentima od prišivenih gajtana. Preko prsluka odijeva se kratak haljetak s rukavima, a preko njega još jedan prsluk. I haljetak i drugi prsluk također su urešeni gajtanima. Suknenu odjeću dopunjuje još široki pojas od raznobojne svile, zatim crvena kapica te opanci od ovčje kože. Ženska je nošnja jednostavnijauobličena po uzoru na gradsku odjeću. U svečanim prilikama dopunjavao ju je vrijedan nakit,posebice ogrlica sastavljena od 8 do 20 velikih zlatnih filigranskih kuglica.

Znatno je drugčija ženska nošnja u Konavlima. Osobito skladno djeluje djevojačka odjeća zbog svoje dugačke platnene košulje, s raznobojno vezenim ukrasima na prsima, koji završava kiticama od žute svile. Tome pripada bijela pregača od tanke vunene tkanine s urešenim donjim rubom. Široki crni pojas, preko kojeg se veže šarena tkanica, naručito naglašava struk. I posve kratak prsluk, često ukrašen gajtanima, večinom je crne boje ističući se na bijeloj podlozi košulje. Djevojke iz Konavala nosile su na glavi crvenu kapicu, a na nogama crvene cipele. Udate žene glavu pokrivaju dvjema maramama. Prva je manja, složena u trokut i vezana na zatljku, a drugu, veću i jako uškrobljenu, stavljaju povrh prve i slažu u obliku krila. Preko platnene košulje zimi nose dugačku suknenu haljinu.

Na ulicama i trgovima drevnog Dubrovnika može se još i danas posebice tijekom svečanosti, vidjeti ljude odjevene u narodnu nošnju.

 

 

NOŠNJE POKUPLJA I POSAVINE

 

U nizinama uz rijeke Kupu i Savu uspijeva lan odlične kvalitete. Znamo da su od te biljke u prošlosti seoske žene složenim postupkom izrađivale tekstilnu nit i od nje tkale platno. A od platna krojile su i šile svijim ukućanima i sebi osnovnu ljetnu odjeću: košuljice za djecu, košulje i gaće za muškarce, bluze, suknje i pregače za žene.

Na pokupskoj nošnji nalazi se mnogo čvrstih, vodoravnih i okomitih nabora. Vjerovatno ćete se zapitati kako su ih nabirali kad u ono doba nije bilo električnih glačala. Evo odgovora: na vlažnoj odjeći najprije bi prstima uobličili svaki pojedini nabor, pa ga učvrstili udarajući po njemu manjim glatkim kamenom. Kad su tako složili sve nabore, uzeli bi plitko drveno korito, stavili u njega oveći kamen, i koritom klizili preko nabora. Da bi takvo "glačalo" bilo teže, katkad su u njega posjeli i manje dijete vozeći ga ovamo-onamo. Time su nabori, pogotovo kad se tkanina sasvim posušila, doista postali oštri i čvrsti.

U pokupskim selima točno se znalo kakva je odjeća primjerena kojoj životnoj dobi. Odrasle djevojke, mladenke za vjenčanja i žene u prvoj godini braka nosile su odjeću protkanu crvenim ukrasima. Nakon što je žena postala majkom, u njezinoj se odjeći umjesto crvenoga pojavljuje bijeli ukras. Različito je bilo i pokrivanje glave. Mlade žene nosile su kapicu crvene boje, ukrašenu šarenim zrcima, dok starija žena ima bijelu kapicu, preko koje još stavlja rubac, vezan pod bradom.

Znakove o životnij dobi i drštvenom položaju otkrivamo i u susjednoj posavskoj nošnji. Primjerice, djevojke u Hrvatskoj posavini koje su bile spremne za udaju davale su o na znanje time što su nedjeljom i u drugim svečanim zgodama stavljale na glavu poseban ukras, tkz. partu. To je zapravo obruč poput krune, urešen šarenim staklenim zrncima i koraljima, dopunjen sa stražnje strane svilenim vrpcama koje vise niz leđa.

 

 

LIČKA NARODNA NOŠNJA

 

Kad se pomisli na svježinu ličkih ljeta a posebno na hladne i snježnje zime, bit će jasno da je u nekadašnjoj odjeći prevladavala vuna. Od najjeftinije ovčje vune tkali su, a zatim bojili u crno tkanine za ženske suknje. S gornjim djelom krojenim o obliku prsluka, suknje su dopirale do gležanja, a oblačile se preko bijele platnene košulje. U struku su ih stezali lijeoim pojasom, također tkanim od raznobojne vune. No, posebno se isticala vunena pregača čiji je središnji dio bio ukrašen tkanim kvadratima, rombovima i sličnim likovima, te s triju strana još optočen ukrasnim trakama i dugačkim vunenim resama. Od takvih ukrasnih vunenih tkanina bile su izrađene i torbe koje su još resili velikim vunenim kitama i izvezenim trakama. torrbe su žene i djevojke nosile kad bi odlazile od kuće. U nju bi smještale opet klupka vune, jer su bile vične da u hodu pletu bilo čarape bilo rukavice ili štogod drugo. Posebnoj ljepoti ovih starinskih odjevnih predmeta pridonose zagasiti tonovi nastali od boja koje su žene same pripremale od kore drveta ili nekih biljaka. I muške su hlače, uskih nogavica s potpetkom ispod stopala,krojili od suknene tkanine. Preko platnene košulje muškarci su rado nosili pleteni đemper od doaće bijele vune s rubovima optočenim crnim ili crvenim suknom, pa i baršumom. Kao i njihovi susjedi u dalmatinskom zaleđu, u svečanim su prilikama nosili su prsluk sprijeda prekriven metalnim pločicama. Posebno je poznato muško pokrivalo, crvena lička kapa s čijeg obodavisi kita s dugačkim crnim nitima . S obzirom na klimu, ne začuđuje da su ličani kroz cijelu godinu oblačili kožuh. Zimi bi ga nosili s krznom iznutra , a ljeti bi ga preokrenuli pa je krzno bilo izvana. Od kože svojih ovaca izrađivali su i obuću. To su bili opanci s gornjim dijelom isprepletenim tankim kožnim vrpcama,koji su zbog svoje elastičnosti bili pogodni za hodanje po krševitom tlu.

Muraj, A.:iz lista Radost,1999.-2000.,Naša djeca d.d.,Zagreb