O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 20.10.2006

 

Vatra bez topline



Teškom mukom vadim 210 kunića. Prevrćem ih u ruci i nevoljko se odvajam od njih, ali tješe me riječi moga oca koji mi je uvijek naglašavao da lektira nikad nije skupa. To sam obilato u mladenaštvu koristio i kupovao po nekoliko puta knjigu, Zločin i kazna od Dostojevskoga. Možda je otac sumnjao odlazi li novac u pravom smjeru, ali kad sam već mislio o Dostojevskom to je po njemu bio dobar put za ulazak u svijet pametnih. Zablude li velike. I ode 210 kunića za plesnu lektiru pod nazivom The fire of Anatolia koju netko naziva vodećom svjetskom plesnom atrakcijom.

 

Pedesetak izvrsnih plesača i plesačica na play back glazbenu pratnju uz korištenje svjetlosnih efekata nastojalo nam je kroz ples prikazati vatru iz pokrajine Anatolie . Plesači su izvanredno izvodili zadani plesni program koristeći raznolike plesne tehnike (balet, suvremeni ples, aerobik). To je bio klasični plesni (etno) šou program koji je imao za cilj zabaviti i zadiviti gledalište plesnim majstorijama, vještinama, akrobatikom i ništa više. Šteta, jer poznavajući turski folklor i ansamble mislim da se zadani cilj mogao puno bolje ostvariti većim korištenjem etno predložaka. Stoga i ne čudi da je ples Derviša i trbušnih plesačica bio najzanimljiviji dio predstave, a posebno je važno primijetiti pljesak publike na živu svirku grupe bubnjara i dvoje tarabukaša. To je bio vrlo značajan događaj jer tada smo na sceni vidjeli i čuli istinu što je bilo dovoljno da publika prvi puta na koncertu spontano zaplješće s izvođačima. Sama ta činjenica dovodi nas u razmišljanje o opravdanosti i uspješnosti korištenja play backa u ovakvim predstavama. Da li plesna izvedba i play back glazba mogu stvoriti iskreni doživljaj kod gledatelja? Zamislimo gostovanje svjetski poznatog baletnog sastava i njegovo izvođenje na play back. To bi bio neviđen skandal. Očigledno da plesne trupe koje žele biti svjestki poznate i priznate trebaju poštovati davno uspostavljene umjetničke kriterije. Isto tako sam očekivao pisani program i opis ovog koncerta što je također neizostavna praksa u svijetu umjetnosti, a istini za volju nedostajali su i promidžbeni materijali , CD i DVD.

Plesači su upisani u Guinessovu knjigu rekorda kao najbrži plesači što samim time govori o njihovom opredjeljenju. Oni su izvrsni sportaši, vježbači i plesači koji nam donose svoj mladost, žar, izvođačku energiju, ali ne svoje emocije i dah svojega naroda. Ples je postao sam sebi svrha. Ljepota bez duše, poput cvjeta bez mirisa. Npr. trbušni ples koji je iz svojega osnovnog smisla evoluirao u komercijalnu vrjednost i proširio se svijetom te ga sad možemo vidjeti u svakojakim izvedbama. Ali mi očekujemo od turske grupe trbušni ples u najljepšem umjetničkom izdanju gdje će svakom gledatelju zastati dah od izvođenja te drevne plesne vještine. Želimo to osjetiti, postovjetiti se na trenutak s tom umjetnošću i uživati u njezinoj ljepoti i sladu. U takvoj situaciji bi, možda plesačicu trebali pratiti glazbenici kako bi se u cjelosti ostvario potreban ugođaj. Jer tko nam može donijeti tu istinu i ljepotu na scenu do profesionalnih izvođača iz zemlje porijekla određenog plesa. U ostalom to bi im trebao biti i osnovni zadatak da svoje kulturološke vrijednosti od posebnog značaja u vlastitom izvođenju sačuvaju od komercijalizacije. Na sceni smo vidjeli profesionalno izvođenje trbušnog plesa solistice i grupe plesačica u nevjerojatno brzom tempu s izrazitom namjerom da se publiku osvoji atrakcijom, a ne uživljenošću i izražajnošću.

 

U koreografskom smislu nismo vidjeli ništa novo i spektakularno osim nevjerojatano sličnih River dance scenskih rješenja (finala) i vrlo kaotičnih (naglih) scenskih prelaza iz jednog u drugi ples ili scensku sliku. Pod svaku cjenu se htjelo publiku šokirati brzim scenskim izmjenama slika, dinamike, plesnim postavama tako da nismo uspjeli prepoznati i saživiti se sa scenskim događanjima. Izostala je neophodna dramaturgija scenske kompozicije i naglašavanje bitnih i uzbudljivih trenutaka. Glazbene teme su obilovale turskim zvucima i sazvučjima, ali niti jedna me nije uzbudila u onom smislu da mi krenu trnci ili suze, i mislim da je to glavni problem ovako postavljene predstave gdje je glazba 70 posto uspjeha. Glazba podiže adrenalin, a ne ples. Evo jednog domaćeg primjera. Zamislite kako bi izgledalo finale Ljevakovićevih prigorskih plesova da se svira npr. klasičan prigorski drmeš od 16 taktova. Zasigurno ne bi kraj izvedbe dočekali na nogama. To je autorski komponirano finale na izvorne teme i po pričanju se zna da je najveću ulogu u tome imala njegova supruga, poznata pijanistica. Ali da se razumijemo to nije baš lagani zadatak, jer komponirati glazbu, a da zvuči kao domaća , vrlo je zahtjevan posao koji osim stvaralačkog nerva zahtjeva i dobro poznavanje zavičajne etnomuzikologije. Ima još nekoliko poznatih folklornih koreografija u kojima je korištena komponirana glazba ili, blaže rečeno, varijacije na temu i svi ćemo se jednoglasno složiti da je to najbolji dio u partituri za glazbenu pratnju.

 

Na kraju, valja naglasiti i činjenicu da nismo vidjeli tekovine turske škole plesa i koreografije jer se sve nastojalo internacionalizirati i staviti u funkciju šou biznisa po uzoru na proslavljene prethodnike iz Irske. Možda je i to jedan od razloga što vatra iz Anatolije nije grijala, barem ne mene.


GORAN KNEŽEVIĆ

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC