O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 24.9.2006

Uvježbanost-improvizacija



Jedna od mojih prvih kreativnih improvizacija dogodila se u vrlo čudnovatim okolnostima. U “zlatno doba” Srednjaka, kada je hodanje po ulicama iza 20.00 bilo opasnije od stajanja pod drvetom za vrijeme grmljavine, kod razno raznih uličnih sileđija rađale su se svakakve ideje da se na “pošten” (cigla) način uzme novac, ismiju pojedinci, šoraju antipatični. U mojoj zgradi su bili romantično nastrojeni i uživali su psihičkom maltretiranju mlađih. Vraćamo se Šiljo, Pedro, Maks i ja, kasno s plesa, prođemo neozlijeđeni sva opasna mjesta i ispred zgrade nas dočekaju Beli, Crni, Muž i Vovk. To su bili stariji dečki, preko dana dobri kao kruh, a navečer pod utjecajem alkohola pretvarali su se u solidne zlikovce i tlačitelje. Odmah su nas ugurali u ulaz i sa par ćuški ušutkali naš revolt. Beli je odlučio da pjevamo kao četveroglasni zbor i dao nam u zadatak izvesti pjesmu Stara Reza, vozi romobil (pjesma, naravno nije postojala). U sekundi smo se dogovorili da Maks smišlja i pjeva tekst, a mi ćemo ga mumljajući pratiti. Odredili su Vovka kao dirigenta jer njemu je deda bil’ harmonikaš pa to daje naznake da ima dovoljnog glazbenog obrazovanja za tu ulogu. Pjesama je krenula. Maks je izmišljao svakakve bedastoće na temu, a mi smo solidno improvizirali jer mumljanje je bilo na našoj tadašnjoj vokalnoj razini. Vovk je, uz dirigiranje uspio udijeliti još par ćuški pjevačima za koje je držao da kvare tempo, a kraj je označio udarcem šake, u Šiljino ćelo. Bili su zadovoljni i pustili su nas doma. Očigledno je naša improvizacija uspjela jer u suprotnom pred takvim strogim gledateljstvom ne bi smo se lako izvukli.

Što je to izvanredna folklorna izvedba? Pitanje je od kojega zasigurno boli glava jer odgovori nikako da se ustale u ocjenjivačkoj praksi. Izvornost - sceničnost, stilizacija - naturalnost, dileme su s kojima se znamo nositi, ali postoji još jedno područje o kojem bi valjalo raspravljati, a to je uvježbanost - improvizacija.

Dakle, u većini vrsta grupnog izražavanja postoje strogo i točno utvrđeni izvođački kriteriji dok u, npr. folklornoj umjetnosti postoji stanoviti prostor za individualnost i odstupanje od ujednačenosti pokreta, a da to ne smeta harmoniji grupnog izraza. Plesači su na “izvoru” plesali svaki na svoj način. Ta individualna interpretacija je bila vrlo poželjna i značajna jer objektivno i točno odavala psihofizički profil čovjeka. Osim toga u narodnom plesu je vrlo uspješno, individualnost pretvorena u kolektivni izričaj. Svi plešu istim korakom, stilom, ali različitim pokretima. Npr. u slavonskom, kolu svi izvođači imaju iste vertikalne pomake, isti korak, a različite pokrete nogu. Mogućnost plesne improvizacije u četvorkama, trojkama, paru bila je puno veća i prisutnija. To, su vrlo značajne činjenice koje se mogu u određenoj mjeri i kontekstu primijeniti i u scenskom izvođenju. Ali tada počinju problemi jer čovjek je sklon imitiranju i nesvjesno se ujednačuje s ostalima. Pojedinci nemaju potrebe ili inspiracije dublje uroniti u psihološku strukturu zadanog predloška. Dakle, služiti se imrpovizacijom (sloboda) plesnih pokreta predstavlja dugotrajniji pedagoški proces jer plesači, uostalom kao i većina nas, traže jednostavnija rješenja kroz imitaciju i egzaktan plesni predložak.

Drugi stil (lakši) definiranja grupne scenske interpretacije nastoji maksimalno ujednačiti pokrete folklornih izvođača i izbrisati njihova individualnost (vojska). Stalnim ponavljanjem određenih plesnih predložaka, plastificiramo pokrete i počinjemo ih izvoditi zbog grupe, voditelja ili po navici. To je najkritičniji trenutak u plesačkom izražavanju jer počinjemo gubiti svježinu, strast i glad prema plesu već ostajemo u hladnoj reprodukciji koja sama po sebi nije ništa drugo do vježba.

Koreografije svojim prostornim i dinamičkim rješenjima također uvjetuje razinu ujednačenosti izvođača. U primjeni narodnih plesnih formacija (kolo, poluotvoreno i otvoreno kolo, parovi na raspoređeni na kružnoj formaciji ili slobodno raspoređeni u prostoru i ost.) slobodno možemo primijeniti i raznolikost plesnih pokreta. Jer scenski kontekst nam dozvoljava tu slobodu. Kolo kao vrlo zatvorena scenska formacija i sociološka institucija je idealno i poželjno mjesto za pokazivanje plesnih ukrasa. Zamislimo kad bi u kolu svi baš jednako plesali nakon nekoliko trenutaka postalo bi dosadno jer ako ne vidimo lica i emocije barem da vidimo raznolikost u plesu.

Primjenom autorski stvorenih scenskih rasporeda (klin, linije, polukrug) zahtjeva maksimalnu ujednačenost i uvježbanost. Npr. kad su izvođači postavljeni u liniji i okrenuti su prema publici tada moraju biti maksimalno uvježbani i ujednačeni. Svaki pokret noge mora biti jednak. Tu nema i ne smije biti improvizacije. Iskreno rečeno u tom kontekstu smo udaljeni od izvora ali to je podnošljivi ustupak scenskim zakonitostima. S time da voditelj mora povesti vrlo ozbiljne motivirajući mjere kako bi održao svježinu ansambla jer u suprotnom sve će to biti jedan savršen sletski program.

Mjera i kompromisi su možda najbolje rješenje između dvojbe - da li biti svi kao jedan ili svatko svoj.

 


 

 

GORAN KNEŽEVIĆ

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC