O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 24.9.2006

Grupno kreativno izražavanje



Prije nekoliko godina, kada sam istraživao tradicije Promine, moj otac Josip Knežević, bio mi je jedan od najznačajnijih kazivača. Bez obzira što je zamijenio oba kuka i s 83 godine na leđima, bio je vrlo revnosan u pričanju i plesanju. To se najbolje vidjelo jednom prilikom u Domu za stare i nemoćne osobe, kad mi je u kafiću plesao prominsko kolo sa štakama naravno. Iznenada nas je prekinula jedna gospođa i rekla mi da bih trebao pružiti priliku plesanja i ostalim štićenicima, jer bi se oni tome sigurno veselili. Ta ponuda me potaknula na razmišljanje o mogućnostima primjene grupnog kreativnog izražavanja u sadašnjosti.

Čovjek je društveno biće i zato je, od pamtivijeka prisutna jaka sklonost grupnom kreativnom izražavanju. Prije su to ljudi radili spontano, zbog uvjeta života, vjerovanja i nadanja. Po meni je kolo najuzvišeniji i najplemenitiji oblik kolektivizacije jer su njemu spontano brišu vjerske, nacionalne, staleške društvene, spolne različitosti. Ples, glazba i pjesma uzvisuju i motiviraju plemenite emocije izdižu čovjeka iznad stvarnosti. Grupno izražavanje potiče, motivira pojedinca na tolerantnost, povjerenje, pripadnost, razumijevanje, zajedništvo, suradnju, otvorenost i ost.

Svojevremeno su u procesu osnivanja KUD “Prečko”, dolazili svakojaki “sumnjivi” dječaci i mladići na probu. Gledali su, pokušavali plesati, pri čemu nisam doživio niti jednu nepristojnu gestu ili riječ. Kad su nam partijaši iz mjesne zajednice Prečko odlučili uskratiti prostor za rad, odlučio sam ipak tu probu održati i to iza mjesne zajednice, na placu. Nakon prve pjesme počeli su se iza mojih leđa okupljati lokalni pijanci i najgori od najgorih u Prečkom. Pomislih, ovo neće dobro završiti, sigurno će početi dobacivati prostote i početi s narudžbama pjesama i onda će biti svašta. No, prevario sam se u cijelosti. Dečki su sjedili na betonu naslonjeni na štand s pivom u ruci, šutjeli i slušali. Nakon svake pjesme bi pljeskali i radoznalo slušali slijedeću i tako 2 sata. Obzirom da znam psihološki profil uličnih baraba sve mi se to učinilo nevjerojatno. Zaključio sam, da će se pred istinskim vrijednostima i ljepotom, svaki čovjek pokloniti i dati joj prostor za sjaj.

Nesebična izmjena toplih emocija i pozitivne energije te uvjerenost u vrijednost vlastitog angažmana , sudionike grupnog kreativnog izražavanja snažno homogenizira i tako vrlo uspješno stvara harmoniju različitosti. Nameće se pitanje da li kolo može biti vjerodostojno bez navedenih emotivnih sastojnica. Teško. Jer spremnost na pretvorbu individualnog u grupno je posebna psihološka kvaliteta pojedinaca i nije primjerena svima.

Svojevremeno je legendarni Emil Cossetto često govorio da u grupnom kreativnom izražavanju pravu umjetnost daju amateri. Većina nas to tada nije shvaćala i nije pridavala veću pažnju tome. No danas, kad se polako iz prakse pomičemo prema teoriji, to stajalište ima smisla. Profesionalci su mahom jaki individualci, plaćeni za stvaranje umjetnosti i to im vrlo često ne polazi za rukom jer za umjetnost valja uključiti najplemenitije ljudske osjećaje. To je vrlo težak zadatak, što je i normalno jer to je njihov svakodnevni posao i za umjetničko nadahnuće im treba više poticaja nego amaterima. Profesionalci barataju vrlo visokom reproduktivnom kvalitetom, često nedohvatnom amaterima, ali iskrenost, želja i snažna motivacija amatera je ipak uvjerljivija od hladnog profesionalizma. Amater je danas, što je nekad bio narod.

Grupno kreativno izražavanje zahtjeva, ovisno o statusu i cilju djelovanja podrazumijeva određenu uvježbanost i usklađenost izvođača. Bez toga, grupa ne bi mogla djelovati. U ozbiljnoj (balet) glazbi, zborskom pjevanju, postoji dirigent, dok u scenskom izvođenju folklorne umjetnosti, tempo određuje izvođačko raspoloženje i ugođaj. Ta činjenica značajno opterećuje izvođače, ali istovremeno im daje slobodu da na istinit način izraze svoju kreativnost i trenutno nadahnuće. U nekoliko navrata sam imao prilike vidjeti dirigenta u folklornim izvedbama i mogu kazati da je to djelovalo prilično neukusno i plastično. Dirigiranje je suprotno suštini narodne umjetnosti koja je životna, nesputana i spontana.

Oduvijek su u folklornim ansamblima tamburaši bila posebna priča ili glavni kamen spoticanja. Naprosto je čudila ta njihova upornost da se suprotstavljaju zajedništvu i slozi. Možda je tome razlog prkos, zbog relativno sporedne uloga u scenskom nastupu i otpor prema plesačkom sastavu. Ne znam. Možda je kriva uporna i čvrsta tradicija koja je tamburaše vezala uz neozbiljnost i lagodnost. Nema voditelja koji zbog njih nije dobio slom živaca ili požalio što se bavi tom djelatnošću. Osobno sam imao relativno podnošljivo iskustvo s tamburašima, ali me to svejedno koštalo živaca i sjedina. Očigledno da i tamburaši stvaraju svoju mikro svijet u sociološkom i izvođačkom smislu koji se često temelji na novcu i alkoholu, a to je već jako, jako daleko od grupnosti o kojoj mi govorimo. Oni su nastojali ne pripadati nikomu i svakomu. I u tome još uvijek, nažalost, uspijevaju. Šteta.

Prihvaćanje pretvorbe individualnog u grupno je posebno značajno duhovna kvaliteta pojedinca jer u tom slučaju svoje najplemenitije osjećaje nesebično stavlja u funkciju grupe. To su inače rijetki trenuci u životu gdje naše emocije neće biti zloupotrebljene i iskorištene. Upoznajući druge, uspješnije upoznajemo sebe. U mnogim slučajevima otkriveni su talentirani pojedinci koji u početku nisu imali hrabrosti za individualne karijere, ali su se u grupnosti oslobodili svojih psiholoških ograničenja i krenuli vlastitim putem.

Potreba za grupnim izražavanjem ni danas nije nestala, dapače, tek je danas vrijedna u općoj otuđenosti . U poplavama različitih sadržaja usmjerenih prema psihičkom relaksaciji i oporavku možda bi kolo i narodni plesovi bili kvalitetan terapeutski i odgojni sadržaj. Kolo bi brojnim zalutalima i odbačenima, uspjelo vratiti vjeru u ljude i potaknuti ih na povratak u normalan život. Šteta, što to nitko ne primjećuje, ali ja vjerujem da će se to dogoditi jer kad su žitelji Doma za starije i nemoćne to shvatili nadam se da će to brojnim, dušebrižnim, nadležnim društvenim institucijama postati jasno.

 

 

GORAN KNEŽEVIĆ

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC