KLIKNI
 
 

 

 

O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 28.7.2008

 

ESTETIZACIJA

 

Skladan, elegantan, uznositi hod je možda jedna od najljepših vrlina i umijeća ljudskog roda.  Netko ga dobije rođenjem, netko nauči, a netko klipše cijeli život. Hod puno toga otkriva.  Osobnosti, temperament, trenutačno raspoloženje i mnogo toga drugog. Ali začudo u većini slučajeva mi to ne registriramo kao neki kvalitetnu posebnost već se radije idemo linijom manjeg otpora i usredotočujem na tjelesne atribute i oni su nam relevantniji za konačni sud. Oduvijek sam zavidio ljudima koji prirodno lijepo hodaju. Odmjerenim koracima i pokretima ruku, uzdignute glave i ispravljenih leđa. Ako k tome imaju kako bi mi rekli i „gard“ to bi bio praznik za oči. Svaki čovjek hoda na sebi svojstven način, jedinstven i neponovljiv kao i otisak prsta.

Izvor, reprodukcija, reinterpretacija, estetizacija, stilizacija moguće su faze egzistencije narodnih plesova. Sve od navedenoga sam obradio u svojim prethodnim kolumnama i jedino je još ostala estetizacija narodnog plesa. O tom području stvaralaštva nisam htio pisati dok se osobno ne uvjerim u njene vrijednosti, domete i mogućnosti. Nakon održanog koncerta  hrvatskih narodnih plesova u izvođenju plesnih parova pod nazivom „Drmeš, da“,  u potpunosti sam siguran da je estetizacija narodnog plesa nužna i neophodna naravno ako je učinjena s mjerom odnosno ako nije oštetila plesni stil i kontekst narodnog plesa. Zašto? Učiniti ćemo interesantnije folklorne programe, zainteresirati plesački tijelo, usmjeriti pozornost prema narodnom plesu i njegovoj interpretaciji te plesnoj tehnici,  podignuti  razinu stručnih spoznaja i vrednovanja narodnog plesa, potaknuti plesne pedagoge na estetizaciju, obogaćivati tradicijsku plesnu kulturu. Naglaskom na estetizaciji plesa možda  će i promišljanja o scenskoj prezentaciji doživjeti određene promjene u odnosu na dosadašnju forme. Jedno je „koreografirati“ za 20 -30 plesača, a sasvim drugo za jedan par ili četvorku.

Na spomenutom  „predstavljanju“ uočio sam dva plesna detalja koji su po meni izvanredna primjerak uspješne estetizacije i samo zbog toga je sve to imalo smisla. Isto tako mislim da se ubuduće trebaju više uključiti plesni voditelji i stručnjaci koji bi spremali plesne parove što bi doprinijelo uspješnosti kvaliteti događaja. Uz to možda već iduće godine bi uz reproduktivne plesne parove valjalo uključiti i da tako kažemo izvorne plesače kao posebnu kategoriju. Na predstavljanju je sudjelovalo sedam plesnih parova. Sedam HRABRIH plesnih parova. Da, stvarno je trebalo iznaći hrabrosti i po prvi puta se u plesnom folkloru predstaviti imenom i prezimenom te pokazati što umiješ. Iz razgovora sa njima spoznao sam da je to za njih bilo prekrasno iskustvo i da jedva čekaju narednu godinu. Stvarno su pravi.  

Danas narodne plesove možemo oživotvoriti iz plesnih zapisa, DVD - a ili eventualno vidjeti na izvoru odnosno na sceni u izvođenju izvornih skupina. Isto takao bar za mene su kvalitetan izvor fotografije i umjetničke slike. Npr. više sam spoznao o plesnom stilu određenih krajeva iz fotografija Toše Dabca nego iz video zapisa. Naravno, da ćemo najbolje uvid steći ako ples promatramo u autentičnom okružju gdje se plesači slobodno i neopterećeno prepuštaju plesnom zanosu i raspoloženju. Tu ćemo vrlo lako primijetiti „ prirodnu“estetizaciju narodnog plesa (kićenje, improviziranje, šaranje) u izvođenju  talentiranih plesača/ica. U trenucima posebnog plesnog raspoloženja stvaraju se izvrsni  plesni pokreti i detalji koji isto tako brzo nestaju  i samo treba sreće vidjeti ih. No, kako je to danas već pomalo neostvarivo prepušteni smo alternativnim izvorima u kojima svaka estetizacija prepuštena našoj imaginaciji. Postoje brojni narodni plesovi koje su kao takvi cjeloviti i svako daljnje estetiziranje bi oštetilo njihovu skladnosti i estetičnost.

Svojevremeno sam od jednog uvaženog etnomuzikologa  čuo j zanimljivu misao koja mi je znatno pomogla u razmišljanju o ovoj temi. Naime, ako nešto nije zabilježeno i viđeno to još uvijek ne znači da nije postojalo. To razmišljanje je primjenjivo u promatranju i razumijevanju narodnog plesa koji je ipak duhovna tradicijska tvorevina, pokretom promjenjiva, a u stilu čvrsta i stabilna.   

Na brojnim međunarodnim festivalima vidio sam različite svjesne ili nesvjesne razine estetizacije plesnih pokreta i za svakog plesnog stručnjaka vrlo je lako prepoznati trenutak  kad estetizacija prelazi u stilizaciju. U tom momentu folklor prestaje biti folklorom i gubi svoju najvrjedniju supstancu a to je nacionalna ili krajevna vjerodostojnost. Tada gledamo samo plesnu umjetnost u kojoj ne možemo naslutiti ili prepoznati narodnu dušu već samo eventualno autora.  

Goran Knežević

 

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC