KLIKNI
 
 

 

 

O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 14.7.2008

 

Novo.?!.

Prelijevanje iz šupljeg u prazno - sve je isto – ništa se ne događa - dosadno - ustaljeni su komentari naše folklorne javnosti nakon ogledanih folklornih praizvedaba i koncerata. Svi se slažu da bi postojeće koncepcije, oblici i forme trebalo osuvremeniti i čak možda mijenjati ali i tu postoje velike razlike u promišljanju i očekivanju. Što bi to trebalo to biti  novo ? Obrada novog lokaliteta, originalni autorski pristup u postojećem, estetizacija, stilizacija, show, korištenje drugih  plesnih tehnika, drugačije koreografske forme? Da, vjerojatno sve to ali mislim da je od svega najvažnija umjetnička imaginacija koja se mora dogoditi folklornim stvarateljima kako bi postala logična i očekivana nadgradnja na postojeća dostignuća.  

Što ćini dosadu?
Prvo, većina ansambala diljem hrvatske izvodi poznate i davno nastale koreografije Z. Ljevakovića, dr. Ivana Ivančana, i sljedbenika. Za primjer navodim da su Posavski plesovi, Vrličko kolo i bunjevački plesovi Z. Ljevakovića nastali 1948 godine. Osobno  više ne mogu gledati takve koncerte bez obzir na izvođačke domete. Drugo, stil oblikovanja folklorne građe nije se bitno promijenio u posljednjih šezdeset godina, Treće, na sceni egzistiraju brojne koreografije koje su ustvari kopije već viđenih. Četvrto, stalna programska lutanja tzv. zavičajnih  ansambala koji izvodeći folklor iz udaljenih krajeva gube na vjerodostojnosti, Peto, stvaralačka siromašnost i neinventivnost brojnih „autora“ folklorno stvaralaštvo pretvaraju u  neugodnu dosadu.

Koga zanima novo?
Amatere zanima druženje, smijeh, veselje, dobar osjećaj, nastupi i turneje. Odlaze na koncerte drugih što iz solidarnosti, što iz znatiželje (zluradosti) ili iz inercije tek da mogu poslije ravnopravno s ostalima tulumariti. Što će se prikazati „novog“ na pozornici to je njima sporedna stvar i to je sasvim u redu.  Struka je još u pelenama i zarobljena u vlastoručno skrojenu „ansamblovsku strategiju“ i stvaralačke okvire. Ne pokazuju interes i  znatiželju da vidi nešto novo i kad se to i dogodi brzi ih pogodi amneza. Znanstvenici se folkloru  okreću jedino u slobodno vrijeme kad  akademiziraju po smotrama folklora. Publika - tate, mame, djedove i bake, znanci i stari članovi  su interesno, a ne zainteresirano gledateljstvo. Politika folklornu djelatnost  promatra kao vrlo pozitivnu pedagošku i sociološki kvalitetu što ona i nedvojbeno jest. Stimuliraju se razna praizvedbena djela iz ostalih umjetničkih izričaja ali npr. folklornu koreografiju – to još nikom nije palo napamet. „Folkloraška ulica“ tiho bruji ali oprezno, da svojim preglasnim stavovima i mišljenjem ne bi uzdrmala fiktivni poredak i autoritete.

Očekivanja.
Količina zaljubljenika u folklornu umjetnost očigledno nije dovoljno brojna, glasna i pismena da potakne „novo“. Svima nam je jasno da se hrvatski folklorni ansambli u inozemstvu trebaju (obavezno) predstavljati u skladu sa zasadama  „hrvatskog pristupa“ jer je on u svjetskim razmjerima prihvaćen i poštovan. U tom kontekstu mi smo svagdje zanimljivi i vjerodostojni. Ali postoji, da tako kažemo, i domaće gledateljstvo koje ansamble prate iz nastupa u nastup, iz godine u godine. Zbog njih, njihove pažnje i ljubavi prema tome što radimo trebalo bi ipak stvarati nazovimo to tako, alternativne – drugačije folklorne programe što bi  značajno utjecalo na zanimljivost folklornih koncerata, oplemenjivanje plesnog potencijala, razinu promišljanja o oblicima primjene narodnog plesa, stručno sučeljavanje i analiziranje, veći angažman izvođačkog tijela, značajniji i ravnopravniji položaj u plesnoj struci općenito. Uvjeren sam da su folklorni plesači – pjevači izuzetno sposobni za te plesne zahtjeve samo da još struka prihvati „novo“ kao neophodnost.

Mogućnosti.
Po meni temeljna pitanja su da li se „novo“  može iznjedriti u sklopu „hrvatskog pristupa“ u scenskom oblikovanju folklorne građe ili treba  nastojati pronalaziti drugačije  forme ili pristupe.Utemeljitelj „hrvatskog pristupa“ je nedvojbeno Zvonimir Ljevaković, kojeg je potom znanstveno uobličio dr. Ivan Ivančan, a i to nadopunili sljedbenici.  Uz sve to moram navesti jedan primjer iz davne 1985. godine kad je na  „folkloraškom“ sastanku jedan uvažen stručnjak izjavio „da je reproduktivno folklorno stvaralaštvo došlo do  zida i da u tom pogledu ne postoji „novo“. Za mene,  kao tada mladog koreografa,  to je djelovalo dosta obeshrabljujuće ali nisam se pomirio s tom izjavom. I danas, kad pogledam unazad, vidim, da sam osobno, puno metara pomaknuo taj zid.  Iz tog promjera možemo spoznati da je hrvatski pristup dovoljno širok za stvaranje „novog“ jer i unutar njega  dobri poznavatelji raspoznaju Ljevakovićev pristup, Ivančanov pristup  i pristup moje malenkosti što se tiče dječjeg folklora.

Zaključak

Smatram da bilo koji drugačiji  umjetnički pristupi, izvan „hrvatskog pristupa“ u oblikovanju folklorne građe neće doći dalje od plesne dvorane gdje su nastali. Za folklorne stvaratelje postoji neograničen prostor za svježe, novo i originalno, unutar „hrvatskog pristupa“ i nadam se da će to početi koristiti.  

 

Goran Knežević

 

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC