KLIKNI
 
 

 

 

O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 27.6.2008

 

Osvježenje

U posljednjih nekoliko godina susretao sam se, obično prije nekih koncerata, sa jednim samozatajnim gospodinom, klimnuli smo si glavom ili u boljem slučaju rukovali i ništa. Bez riječi. Niti ja znam tko je on, niti on zna tko sam ja. A niti nas to interesira. To je u redu. Mi imamo svoje svjetove i maštu s kojom se svakodnevno družimo i ne trošimo dragocjeno vrijeme na gluposti. Slobodni i nezavisni se uvijek tako ponašaju. Samohvalu, tapšanje i prepuštamo netalentiranim državnim stvarateljima koji su biološki ovisni o funkciji i farizejštini, a svoje međusobne susrete natapaju balenjem, cmizdrenjem i samožaljenjem.

Prije odlaska na koncert ZFA dr. Ivana Ivančan usmeno sam konzultirao tamburašku ulicu s pitanjem - tko je taj gospodin. U očekivanju niza obezvređujućih epiteta, ostao sam zatečen unisonim odgovorima - super, pet, vrhunski je. Ipak da mi ne bi ulica krojila tekst skoknem na internet i vidim da je gospodin stvarao glazbu za film, surađivao s poznatim „zabavnjacima“ Arsenom Dedićem, Vice Vukovom i ost., pisao je glazbene obrade za najznačajnije folklorne koreografije dr. Ivana Ivančana te brojne glazbene obrade za Lado i razne folklorno-tamburaške skupine. Ne znam koliko je gospodin „težak“ u ostalim glazbenim izričajima ali kao glazbeni obrađivač folklorne glazbe zasigurno je među najznamenitijima. Stoga iskrene čestitke gospodinu Marijanu Makaru povodom 55 godina umjetničkog rada.

Unatrag nekoliko godina redovito sam, nazočan na koncertima ZFA dr. I.Ivančana (u daljnjem tekstu koristiti ću termin Vlahović), zahvaljujući njihovoj marketinškoj službi koja me na vrijeme obavještava i osigurava ulaznice. Ostali zagrebački ansambli odustali su od mene i ne pozivaju me na svoje koncerte. Očigledno nisu zadovolji mojim pisanjem ili ne žele ćuti mišljenje koje ne bi apsolutno odgovaralo njihovim željama. Šteta. Nisu svjesni da o njima i njihovom izvođenju nitko ne želi ili ne zna pisati, osim dežurnih honoraraca iz Narodnog sveučilišta. Neutralni kontinuitet pisanja odnosno praćenja jednog ansambla prvenstveno je važan njemu samom i može mu poslužiti kao čvrsti oslonac u unaprijeđeniju svog rada i stvaralaštva. Pisana riječ je ipak dokument, a sve ostalo odlazi s vjetrom.

Dakle, svečani koncert povodom 55 godišnjice umjetničkog rada Marijana Makara održan je 15. lipnja 2008. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu. Na program su, od zadnjeg koncerta održanog u 12. mjesecu prošle godine, uvršteno šest „novih“ folklornih koreografija i nekoliko glazbenih „brojeva“ što znači da je ansambl radio punom parom u prvoj polovici ove godine. Želja za osvježenim i drugačijim koncertom od prethodnog očigledno je kod A.Ivančana vrlo snažna što nedvojbeno upućuje na zaključak da se vrlo ozbiljno odnosi prema svojoj publici i ansamblu.

Koncert nam je predstavilo 32 plesačice, 20 momaka i 14 glazbenika, ukupno 66 folklornih izvođača. „Iznos od kojeg boli glava“ koji se mora promatrati i kao sociološki fenomen poglavito u današnje vrijeme kad je folklor glede brojnost kvalitetnih izvođača zapao u određenu krizu. Muški plesači su traženiji od ulaznica za Euronogomet, a djevojke se radije priklanjaju finijim i nježnijim plesno glazbenim sadržajima koji znatno skraćuju njihovu putanju prema naslovnicama. Izgleda da vlahovićanci imaju svoju autonomnu strategiju glede novačenja članstva i čuvaju je „ko zmija noge“ od javnosti. Ali mislim da tu nema nikakve alkemije, otiđite na par proba i pametnom će biti sve jasno.

Na ovom koncertu zadržani su svi kriterije vlahovićanske izvođačke škole o kojima sam pisao u nekoliko navrata s time da su bili puno razigraniji, sigurniji i uvjerljiviji od posljednjeg koncerta. Održali su ovaj iznimno zahtjevan koncert na visokoj izvođačkoj razini od početka do kraja. Posebno u koreografijama: Zagorski drmešari, Na baniji bubanj bije i Kolo igra, tamburica svira. U posavskim plesovima finalni dio bio je pretjerano brz tako da je izostala dojmljivost visokih skokova. Uz takav brzi tempo i ja bi mogao otplesati dučec, pri čemu ne bi trebao vaditi ni cigaretu iz usta.

Andrijina koncepcija programa se temeljila na prezentaciji različitosti: hrvatske krajevne tradicije, scenskog oblikovanja i glazbenog izričaja. Zrelo i promišljeno nadopunjavanje tih različitosti stvorilo je vrlo kompaktan, dinamičan i gledljiv koncert. Zanimljivo je bilo vidjeti i tri razine scenskog oblikovanja za scenu: scenski prikazi zasnovani na izvornom folklornom izričaju, klasične obrade i plesni šou (A.Ivančan). Koreografija Andrije Ivančana „Iziknulo drvčece“ izvučene su iz već dugo najavljivanog plesnog šoua Croatian mistery. Obzirom da sve novo bespogovorno prihvaćam i potičem, mislim da bi sa željom za uspješnost tog šou trebalo nešto reči. Ova koreografija zasigurno ne ulaze u hrvatsku etno misteriju. Šou sam po sebi je zabava koji nema za cilj dublje dramaturške zahvate, već zabaviti publiku. Isto tako autor je trebao estetizirani sve folklorne segmente u skladu s plesnom šou tradicijom jer sve je manje-više ostalo „autentično“ samo što se izvođački sastav uporno izlagao u plošnim formacijama prema publici uz isticanje atraktivnih plesnih detalja. Dakle, više hrabrosti.

Marko First je izvrsno odsvirao zadane teme na dudama. Mlad, a tako dobro „dudi po dudama“. Gdje li je samo to naučio izvrsno „duditi“ . Izrasta u vrsnog dudaša samo nek' ostane na dudama, da ne krene prema „žuji“. Plesači Marić i Perko su nedvojbeno prve perjanice muškog plesnog sastava. Dominanti, uživljeni, izvođački besprijekorno ulašteni. Pravilo je da se uvijek ističu voklani solisti/ce pa ću ovom prilikom navesti Anu Pavičić koja se kao pjevačica drugog glasa (što je i teža dionica) čula do neba, a i izgradila je vrlo lijepu scensku figurativnost i osobnost. Ženski dio ansambla je ovaj puta u cijelosti zaslužio sve pohvale i obogatio vlahovićansku tradiciju s jednom „novom“ dimenzijom - ženska izglednost. Izvrsna Makarova obrada „Drummondville-skih“ napjeva dobro je „plasirana“ i znatno je u emotivnom smislu nadopunila cijelu priču. Pri tome moram istaknuti i pohvaliti umjetničkog voditelja ansambla Andriju Ivančana za svirku na bubnjevima i njegovu uživljenost u glazbeni trenutak. To je školski primjer onog o čemu ja stalno pričam – uživljenost, nadahnutost, izražajnost. Gesta, mimika, usklađeni pokreti tijela i nogu sve kao posljedica izvođačke uživljenosti doveli su gledatelje u dvojbu da li da gledaju dotičnog ili slušaju. Obavezno sviračima puštati snimku prije svakog koncerta. Sva sreća da je izvedba kratko trajala jer da se nastavila, pod udarom Andrijinog adrenalina bubnjeve bi zasigurno zadesila gorka sudbina, uobičajena za bubnjeve Ian(a) Paice(a) iz Deep Purple nakon koncerta.

O Vlahoviću je vrlo teško pisati jer taj ansambl vrlo, vrlo, rijetko griješi. Možda će poneki zli jezici posumnjati u moju objektivnost ali i kad bih htio ne znam što bih loše izvukao iz tog koncerta. Vlahović je jedinstven, konstantan, originalan i strastveno vrije već desetljećima. Vlahović možeš voliti ili ne voliti ali nikako osporiti.

Goran Knežević

 

 

 

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC