KLIKNI
 
 

 

 

O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 19.1.2008

 

Lektira



Vltava! Smetana! Glazbena lektira. 8. razred. Pubertet. Sudar ratobornih hormona i božanskih zvukova. Profačica iz glazbenog borila se poput lavice za ispravno estetsko oblikovanje našeg glazbenog ukusa. Bila je neumoljiva. Grčevito je držala kvaku da nitko ne pobjegne iz razreda. Osjećali smo se bespomoćno kao u toru i pucali smo po svim šavovima jer to je ipak bio tiranski udar na naš svjetonazor i pubertetski košmar. Takvu estetiku nismo podnosili. Žudili smo za suprotnim od svega postojećeg pa i od Vltave. J…. Vltavu kad je naša Sava ljepša - rekli bi, mi. Mutna, tiha i bez riba, super za hlađenje vina i praćakanje nogu. Stvara ohrabrujući ugođaj za prve poljupce i kvalitetan je predložak za treniranje ruke i oka pučkoškolskih samoukih slikara. Svagdje opjevana samo ne u Zagrebu. To nije ni čudno jer je koriste samo veslači specijalisti za mirne vode, a takvih je malo. Oni samo znaju u ritmu lupati veslima, a to nije dovoljno za stvaranje glazbe. Čudno je da Špišić i ekipa nisu stvorili neku prepoznatljivu pjesmu o našoj jedinoj nam zagrebačkoj rijeci. Možda imaju traume od zadnje poplave kada je mnogim zagrepčanima Sava sebično odnijela prve radije i televizore u nepovrat. Iz revolta prema Savi, dopustili su rušenje babinjaka koji je začuđujuće uspješno smirivao muške hormonalce skrivene na vrhovima obližnjih stabala. Sava je Sava. Tu je, naša je, ali Vltava je svjetska? Smetana! Profačica je ipak bila u pravu. Kad-tad..

Memorijalni koncert ZFA u čast dr. Ivana Ivančana.. HNK - 30.12. 2007. godine. Koncert sastavljen, isključivo, od deset Ivančanovih koreografija bio je jedinstveni kulturološki događaj za uživanje i učenje. Snažna autorska imaginacija i umjetnička posebnost dr. Ivančana pretvorila je folklorne tvorbe u umjetničke vrijednosti očuvavši njihovu izvornost i identitet. U njegovim djelima možemo vidjeti elemente etno-teatra, izvorne i estetizirane plesove, komponirane glazbene motive i varijacije na temu, originalne koreografske potke, iščezle plesove i običaje, različite razine oblikovanja folklora. Sukladno inspiraciji i vremenu mijenjalo i njegovo stvaralaštvo, a to je najbitnije. Ukus današnjih i nadolazećih generacija neumitno će valorizirati Ivančanovo scensko stvaralaštvo, a u folklorna struka ga treba analizirati i uvrstiti kao obaveznu lektiru za buduće stručnjake.

Uz poštovanje svim ansamblima i profesionalnom nam kudu, mišljenja sam da jedino Vlahovičanci mogu biti vjerodostojni interpreti Ivančanovih koreografija. Već duže vrijeme promišljam o tome, odnosno utjecaju određenog koreografa na izvođačku i psihološku definiciju cijelog ansambla. To je svojevrsna metafizika, teško objašnjiva ali po meni žilava i egzistentna. Uspješno transferiranje energije i duha Ivančana iz generacije na generaciju vlahovićanaca to nesumnjivo potvrđuje i zaslužuje da se kaže koja riječ o toj pojavi

Svaka autorska koreografija bez obzira na različitosti, u prostornim, dinamičkim, kostimografskim rješenjima i krajevnoj obojenosti, ipak dominatno sadrži autorski pečat (stil, ugođaj, izbor, ukus, osjećaj za scenu). Stoga mi se nameće pomisao da bi na jednom koncertu izvođačka vjerodostojnost bila uspješnija u izvođenju koreografija jednog autora ili npr. dva autora podijeljena u dva dijela. Jer osim obavezne duhovne pretvorbe u krajevne stilove primorani smo to isto učiniti i s autorskom zahtjevima. To je dosta složena zadaća i vrlo rijetko je izvođači umiju prepoznati i prezentirati.

Sa scenskim poveznicama A. Ivančan je značajno razmrvio stereotipne scenske forme i očekivanja te estetičnost i aktualnost postavio kao temeljni kriterij. Današnji ukus gledateljstava uzima vrlo ozbiljno i tome prilagođava svoje stvaralaštvo i koncepcije. Očigledno je da nije opterećen stvaralaštvom svog oca već pronalazi vlastita rješenja koja su ponekad, naizgled, u suprotnosti. U koreografiji „U Bunjevca salaša bili“ autorski zacrtan plesni stil i koraci zamijenjeni. su novim i boljim - Andrijinim. No, bez obzira na to mišljenja sam da to nije trebalo dirati jer po meni, koraci, stil, koreografija i glazba čine cjelovito djelo.

Žar, strast i motivacija Vlahovićanaca opet me je oduševila i to je ono što daje nadu da folklorna reprodukcija nije mrtva. U vremenu, kad su brojni skupine ansambli pred uginućem ili još uvijek traže smisao svoje egzistencije i stil umjetničkog izraza vlahovićanci nesmanjenom žestinom tutnje pozornicama. Ovaj izuzetno zahtjevan i težak program (ne sjećam se kad sam vidio zahtjevniji) prema koreografskoj složenosti i krajevnoj raznolikosti izveden je u folklorističkom smislu vjerodostojno s jasnim akcentiranjem plesno vokalnih stilskih različitosti. U pojedinim trenucima došlo je do pada koncentracije i nekoliko izvođačkih pogrešaka koji nisu imale nikakav utjecaj na cjelokupni gledateljski utisak..

Uostalom što je to u folkloru greška. Uzmimo npr. solo pjevača u Baniji. Mladac zapjevao sa srcem i dušom gromoglasno ko da ima pojačala u grlu. Ja sam se odmah naježio i pomislio „gdje ga izvukoše“. Kad malo bolje poslušam vidim da nije usklađen s orkestrom. Ali to me uopće u tom trenutku i kontekstu nije smetalo kao što me ne smeta ni kvazi falš nekog izvornog violinsitčkog trojca. Da se „slučajno“ dogodio falš u kompoziciji E. Cosseta Moja diridika, to bi bila neoprostivo i dovelo bi voditelja pjevanja pred izlazna vrata, a cijeli ansambl s pravom na stup srama. Za razliku od akademske glazbe, baleta i drugih umjetničkih izaraza gdje su davno postavljeni kriteriji glede vrsnoće stvaranja i izvođenja folklorna umjetnost podliježe nešto drugačijim kriterijima vrednovanja: vjerodostojnost, ljepota, energija, dosljednost i izvođačka prepoznatljivost. Folklor na sreći ili nesreću nema predložak kinetogranme ili note već se još uvijek napajamo „na izvoru“ i taj ukus je polazišni i temeljni kriterij. Doživljaj. Uostalom, kad gledam izvedbe nekolicine zagrebačkih ansambla ZFA,IGK,FAZM više me interesira cjelokupan dojam, koncepcija, energija i individualna izvođačka ostvarenja gdje slučajne greške bivaju simpatične i nisu vrijedne spomena.

Frano je nadahnuto i inventivno odigrao svoju ulogu „kolovođe u Linđu“ ponajprije zbog hrabrosti i želje za samostalno čitanje zadanog predloška i individualnu interpretaciju što je najviši stupanj plesanog izražavanja. Marić se „vratio“ s novim – starim tjelesnim proporcijama i pokazao svoju ozbiljnost i odgovornost jer vjerujem da se bilo teško odreći slavonskih delicija. Dojmljivim i angažiranim izvođenjem potvrdio je svoju izvanserijsku izvođačku klasu. Moj bivši plesač sad pod umjetničkim imenom Renči konačno je shvatio da u bunjevačkim plesovima ne mora svake sekunde kvrcnuti 10 puta već je dostatno jednom ali lijepo. Kad – tad. Tamburaški sastav je besprijekorno funkcionirao tijekom cijelog koncerta, a First i primaš su izuzetno uvjerljivo i nadahnuto odsvirali svoje glazbeno nadigravanje.

Nakon raznoraznih folklornih limunada, čušpajza, koje nam serviraju različiti folklorni subjekti Vlahovićanci ostaju zadnja utvrda pred naletom prosječnost i neinventivnosti. U Vlahoviću se veseli, žalosti, znoji, odriče, ushićuje, nada i vjeruje. Nisu li to neophodne pretpostavke za stvaranje umjetnosti?

Goran Knežević

 

 

 

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC