KLIKNI
 
 

 

 

O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 12.12.2007

 

Zaigrani Lado

 

Jučer sam na HTV 1 odgledao, drugi dio Ladovog godišnjeg koncerta, pod nazivom „Dragi naš kaj“. Prvi dio koncerta, prikazan prošle nedjelje, sam prespavao, ali i ovo što sam vidio sasvim je bilo dovoljno da mi upropasti raspoloženje i koncentraciju za predstojeću nedjeljnu nogometnu utakmicu. Izgubili smo 11 razlike. Utučenost zbog velikog poraza nije me dugo držala, ali utisak s viđenog koncerta snažno me je stiskao i stiskao nije bilo druge nek' sve to „izbaciti“ na papir. Odmah na početku moram istaknuti da se moje opservacije ne odnose na izvođački sastav Lada koji je date mu plesno - vokalne i glazbene zadaće izvodio na visokoj profesionalnoj razini.

 

Autorski dvojac Ivica Ivančan ml. i prof. Ivica Ivanković, predstavio nam je kroz plesove, pjesme, glazbu i recitacije folklor Turopolja, Zagorja, Prigorja i Međimurja. Nisam uspio proniknuti u smisao i sadržaj ove folklorno scenske kompozicije, ali prvi utisak je bio: pekmezasto, patetično i bez kičme. Zatim: program bez dinamičke linije, sadržajne povezanosti, logičnog slijeda i izvorne autorske ideje. Zaključno: školska priredba. I ono malo zanimljivog, već je viđeno i prežvakano. Tko zna kako je to izgledalo u „živo“.Vrlo vitalna amaterska folklorna scena, puno je dalje otišla u osmišljavanju folklornih programa, stvaranju folklornih koreografija i pojavi originalnih ideja.

 

U plesnim točkama Međimurja, Gorskog kotara i Hrv. Zagorja profesionalci su izgledali poput razigranog dječjeg ansambla. A koncepcija scenskih prikaza na razini izvornih skupina. Malo ovog, malo onog, malo sim, malo tam, skoči - poskoči i kraj. Drmanje i vrtnja plemenitaša sa obješenim sabljetinama o boku nasmijalo me do suza. Pa svakom normalnom čovjeku je jasno da se „sa sabljom ide u rat, a ne na ples“. Scena opraštanje vojnika u Hrvatskom zagorju od svoje drage bila je patetično do bola. To je uspješnije riješio Marko Maričić u svom koreografskom prvijencu na 1. Festivalu mladih koreografa.

 

Pjev supruge japanskog veleposlanika bio je izvrstan. Žena je toplim prirodnim glasom otpjevala našu narodnu pjesmu. I bila je pravo osvježenje u već dosadno izvrsnom i prepoznatljivom ladovom vokalnom izričaju. Ne ulazim u razloge njenog uvrštavanja na godišnji koncert nacionalnog ansambla, ali izvedbom je opravdala svaku sekundu svog nastupa. Čestitam.

 

Nastup bednjanskih Kavalira jedina je vjerodostojna izvedba te večeri. Publika je odmah to prepoznala i u više navrata nagradila ih je gromoglasnim pljeskom. Zašto? Oni ne izvode, oni žive svoju glazbu.

 

Njegovo veličanstvo – Ljevaković – Prigorski plesovi. I to je stari način sakrivanja vlastite neinventivnosti. Napraviš čušpajz i pridodaš malo Ljevakovića ili dr. Ivančana i nakon toga se sve zaboravlja. Tako je bilo i ovaj puta. A o odluci kraćenja Ljevakovićeve koreografije neću komentirati već samo upozoriti da to u najmanju ruku nije u redu i ne služi na čast autorskom dvojcu. Malo više poštovanja prema umjetnosti svoga osnivača ne bi bilo na odmet. Također nije jasna odluka da se Ljevaković – najefektnija točka programa - strpa u sredinu programa.

 

Dražen Kurilovčanin je valjda jedini umjetnik u široj i daljoj okolici koji umije, istovremeno, na visokoj izvođačkoj razini odsvirati trubu i otpjevati međimursku pjesmu. S Draženom svaka točka dobiva jednu višu dimenziju što sam se osobno uvjerio kad je bio moj plesač - pjevač. On je jedinstvena pojava na folklornoj sceni. Akademski obrazovan glazbenik, plesač, pjevač i dirigent, može služiti kao uzor svakom folklornom izvođaču. Svojim znanjem i umijećem već sada je postao izvođačka institucija i čudom se čudim kako to nije značajnije promovirao na folklornoj sceni. No, kontekst njegove uloge koju mu je namijenio koreograf više me je podsjetila na amerikaniziraniog međimurca, napuštenog od svojeg jazz banda, nego na međimurca u ljubavnom zanosu. To ne djeluje vjerodostojno makar je scenski lijepo zamišljeno.

 

Općenito, primjena truba u prezentaciji međimurskog plesnog folklora u posljednje vrijeme je poprimila značajne razmjere i mislim da bi o tome trebalo reći nešto. Po mojim saznanjima (svjedočenju) prvi je na zagrebačkoj reproduktivnoj folklornoj sceni to 1987. primijenio Zvonimir Reljić u izvedbi KUD- a „P.Zrinjski“ iz Vrbovca, zatim Boris Harfman, Andrija Ivančan i sada I.Ivančan ml. Od svih navedenih autora jedino je A. Ivančan s korištenjem manjeg glazbenog sastava (pet glazbenika) pogodio smisao uvrštavanja bandista u folklornu izvedbu . Naime, ostali su koristili puhaće orkestre s većim brojem glazbenika i time stvorili komorni zvuk koji ne pogađa suštinu plesnog folklora. Uzmimo samo primjer kakav bi utisak na nas ostavila folklorna izvedba uz pratnju tamburaškog orkestra sastavljenog 20-40 glazbenika. To su dva u suštini različita umjetnička izraza koja se međusobno ne nadopunjavaju već upravo suprotno. Plesače su oduvijek pratili manji glazbeni sastavi jer su se mogli brzo prilagođavati zahtjevima plesača i stvarati dobru atmosferu. Po mom skromnom mišljenju bandisti nisu najbolje rješenje kao prateća glazba za međimurske folklorne izvedbe. Možda kao dodatak odnosno efekt za podizanje dinamičke linije koreografije. No, kao i mnogo puta do sada, vrijeme će sve staviti na svoje mjesto.

 

Profesionalni plesači ne žive izvorni folklor, njihova je zadaća da ga umjetnički interpretiraju. Njihova se vjerodostojnost zrcali u vrsnoći nadahnuća, uživljenosti, duhovnoj pretvorbi, ljepoti plesnih pokreta. Za ostvarenje takve „profesionalnosti“ valja imati umjetnika koji će znati stvarati djela koja će biti poticaj i motivacija za profesionalca.

 

Ako Lado ima mehanizme kojima može utjecati na programsku koncepciju, molim ih da počnu raditi svoj posao, jer bi moji nasljednici, koreografi na području dječjeg folklora, mogli uskoro dobiti poziv i priliku za rad u jedinom nam profesionalnom kudu. Što možda čak, kad bolje razmislim, ne bi bilo ni loše.

 

Goran Knežević

 

 

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC