KLIKNI
 
 

 

 

O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 30.8.2007

 

Folklorna (plesna) glazba

 

Hard rock i punk nanijeli su neopisive štete razvoju parovnog plesanja. Složeni ritmovi, beskrajne gitarističke solaže, psihodeličini ugođaji, onemogućavali su svaki pokušaj plesne standardizacije. Plesalo se kako je tko znao i umio. Najčešće smo rukama imitirali sviranje gitare, a glavom smo mahnito mlatili po uzoru na Ian Gillana iz Deep Purple. Kako sam imao kosu do pola leđa, imalo je smisla njome žestoko mlatiti, jer sam se bar vizuelno približio našim uzorima. Nakon svakog seta vrtilo bi mi se u glavi i teturao bi poput pijanca držeći se za zid, a prijateljice bi mi iz kose trebile opuške koje sam u plesnom zanosu pokupio.

 

Famozna radio postaja - Radio Luxemburg - bila je jedini prozor u svijet glede trendovske glazbe. Pjesme koje smo slušali na toj radio postaji dolazile su s pet godina zakašnjenja na ove prostore. Teško smo je „lovili“ i jedina izgledna mogućnost bila je iza 23.00. Običavali smo se okupljali kod frenda Buljbe na desetom katu, misleći da što smo više, lakše ćemo uhvatiti signal. Nagurani oko radia, nervozno smo pomicali radio skalu, i tu i tamo udarcima „po kičmi“ razmrdavali prastari uređaj. Samo su nam falile slušalice na ušima i izgledali bi poput CIA agenata za vrijeme hladnoratovskog doba kad su grozničavo nastojali dešifrirati poruke iz protivničkog tabora.

 

Sedamdesetih, glavne face na čagama, bili su disco yockeji (po slengu disko konji). Dosta je bilo da imaš 50 plejki i starce – rodbinu u Njemačkoj (za nabavu ploča) i mogao si puštati glazbu u elitnim plesnim okupljalištima. Oni su nezasluženo participirali slavu rock bendova i smatrali su se posebno pametnima i važnima. Cijelu večer su besplatno cugali ispunjavajući glazbene želje, a kraj njihovih disco kućica komadi su uporno slinili. Odmah iza disco đokeja komadi su najviše cijenili dečke koji su umijeli plesati u paru. Puštačima glazbe cuga, a plesačima komadi, to je bila poštena raspodjela jer ipak su se plesači cijelu večer znojili.

 

Vrlo rano sam shvatio tu naklonost komada prema plesnom umijeću i zapustio sam divlje glavatanje te počeo učiti društvene plesove. Za takve vještine dečki su se rijetko opredjeljivali jer Bruce Lee i njegovo umijeće obilježili su društveni razvoj mnogih mojih vršnjaka. Spavali su s nunčakama lagano ih gladeći desnicom, sanjajući pobjede nad zlim silama. No, s vremenom desnica im je u snu češće odlazila na određen dio tijela i postajali su zavidini plesačima, jer su više oni promijenili komada za jednu večer nego su oni uspjeli popiti piva.

Opće prihvatljiv plesni obrazac u parovnim plesovima bio je u tročetvrtinskoj mjeri isto kao i u Linđu, krčkom tancu. „Podnošljiva“ plesna glazba bila je pisana u dvo ili četrvtičetvrinskoj mjeri. I zbog toga uvijek je u zraku ostajala jedna četvtinka. Slična pojava (poliritmija) je poznata i u folkloru (Novljansko kolo, inačice krčkog tanca). To me u početku nije smetalo jer ples je bio kvalitetno za sredstvo upucavanje, ali s vremenom i iskustvom počeo sam biti nervozan i nezadovoljan takvim «neprirodnim» plesanjem. Počeo sam birati plesne partnerice, koje su umijele trenutno usklađivati plesni korak s glazbom, ali one su bile rijetke i vrlo promjenjivog emotivnog „statusa“ i preostalo mi je da plesne potencijale trošim na folkloru.

 

No, ni tu nisu cvjetale ruže glede plesne glazbe. Pet tamburaša je boljažljivo strugalo po žicama, pogađajući zadane plesne teme i nakon svakog nastupa su brisali sa sebe lokve plesačkih pljuvački. Uz takvu plesnu glazbu nije moglo biti plesne inventivnosti, komunikacije, ugođaja i zadovoljstva. Sve je to bilo samo prodavanje magle publici i torutura nad samim sobom. Plesalo se zato što se trebalo, a ne zato što se uživalo. Sve u svemu bez veze.

Plesna glazba po meni, treba ispunjavati određene kriterije da bi ostvarila svoju zadaću: melodičnost glazbenih motiva, primjerenost glazbene obrade plesnim koracima, figurama i događanjima na sceni, pravilan izbor instrumenata, snaga zvuka i kvalitetnu interakciju glazbenika s plesačima.

Narod je stvorio mnoštvo plesnih etnomuzikoloških predložaka, ali vrlo malo plesno glazbenih - folklornih evergrina (npr. Kiša pada, neven vene, Grajin drmeš, Kriči, kriči tiček, Turopoljeski drmeš). Na reproduktivnoj sceni mogu egzistirati jedno evergrini jer oni mogu uvijek iznova, uznemiriti i potaknuti emocije plesača i pružiti publici zadovoljstvo slušanja. Ako je glazbeni predložak neslušljiv uzaludno je sve.

Glazbena obrada glazbe za ples se mora razlikovati od obrade za druge svrhe (pjevanje, samostalnu sviranje i sl). Ona u potpunosti treba slijediti logiku plesa (koreografije) i stvoriti potrebni ugođaj i raspoloženje kod plesača. Glazbene harmonije također značajno utječu na plesačku izražajnost. Krenimo samo od dura ili mola. U duru ćemo cijepati drva, a u molu tražiti djetelinu s četiri lista.

Ako se pleše naglasno na prvu dobu onda to treba primjeniti u glazbenoj obradi. Zna se dogoditi da zbog održavanja slušnosti glazbene pratnje autori pomiješaju plesne i glazbene teme. Npr. u drmešu plesači izvode A temu (titravi ples), a svirači sviraju B temu(vrtnje). Za melodičnost riskirali smo plesni doživljaj.

Svaki instrument na drugačiji način inspirira plesača i njegov pokret. Narod je utvrdio te kriterije. Violine u prvom planu su nezamjenjive u drmešima, bisernice i bračevi u bunjevačkim plesovima. Izvođenje međimurskih plesova uz pratnju sremskih tambura nije vjerodostojno i neće dati plesačima istinit poticaj, a samim time i njihova plesna izvedba neće biti u duhu međimrskog kraja. Lakše bih podnio klarinete umjesto sopila.

Glazba ima tu moć da pokreće čovjeka te oblikuje pokrete tijela i stvara određen stupanj raspoloženja. Osim navedenih elemenata vrlo značajnu ulogu ima snaga glasnoće zvuka. Vrlo ozbiljno se moramo posvetiti ozvučenju glazbenog sastava i snazi zvuka posebno na pozornici, a posebno u publici. Snaga zvuka, plesaču je vrlo važna i presudno utječe na snagu njegovog izraza i pokreta. Potreba za glasnom glazbom omogućila je pojavu harmonike npr. u središnjem dijelu Hrvtske koja se vrlo brzo ukomponirala među muzikaše i tamburaše. No istovremeno se narod ograđivao od prihvaćanja tog instrumenta kao svojega jer nije ispunjavao grupni glazbeni ukus i stoga harmonika nije dublje ušla u tradicijsku svijest Hrvata.

Npr. imamo brojne drmeše i polke koji su nazvani po violinistima – primašima, ali nikad po harmonikašima. Po meni, harmonika potiče na određenu plesnu raskalašenost, neumjernost i razuzdanost što nije u duhu hrvatskog plesnog folklora.

 

Stalna kuknjava voditelja da tamburaši i plesači nikako ne mogu postati jedinstveno izvođačko tijelo ima uporišta i u tradiciji. Jedino u Slavoniji tamburaši su bili sastavni dio plesnog događanja. Stajali su u sredini kola i aktivno - ravnopravno surađivali s plesačima i pjevačima. U svim ostalim krajevima tamburaši su bili izvan kola i to je na neki način pokazivalo njihov odnos i uloge. Svirači su zarađivali, a plesači uživali. To je to.

 

 

Goran Knežević

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC