KLIKNI
 
 

 

 

O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 29.7.2007

 

TEK, 21.

 

Prošlo godinu i nešto dana, a ja uspio nažvrljati već 21 kolumnu. Uh, koliko bi ih tek bilo da nisam lijenčina. U tome mi premca nema. Za to moraš imati prirodne talente i predispozije kao npr. Muhamed Ali za boks. Šteta što ne postoji sportska disciplina u ljenčarenju, trenirao bi 10 – 15 sati svaki dan i ne bi se podavao nikakvim primitivnim ljudolikim naporima. Čuvao bi svaku kaloriju i bjelančevinu za sportska natjecanja. Kad bi sudac dao znak za početak, umirio bi se kao egzotično višebojno riboliko biće na dubini od 10 000 metara i tako bi sedam godina nepomično kutrio. Potom bi slavobitno podigao rukama kosu, bradu, obrve i otrčao u legendu. Aaaaa.

 

A ovako, samo 21 kolumna i ništa. Nema legende, nema para, nema slave. Čak me i urednik nervira. Studira već šest godina i od silnog učenja nema vremena ni kolumnu postaviti na vrijeme. Kad god ga nazovem on uči. Pazite on uči. Čas je na moru, čas u Slavoniji, čas u zagrljaju svoje drage. Tako se ne uči. Tako se propada na fakultetu i zatim optužuje cijeli svijet da je kriv za naš neuspjeh. Učenje je trotura nad samim sobom. To mogu izdržati samo jaki, uporni i marljivi. Ja sam bio među najjačima. Mazohistično sam se ubijao osam godina i ostavio na pol puta štrebere i uvlakače.

 

Davne 1991. i 1992. pisao sam pod pseudonimom kolumnu za Zetov list. Sudeći po čitanosti, vrlo uspješno. Prvo se čitala moja kolumna, a zatim ostatak ili ništa. Na svoj način sam opisivao ZET - ovu svakodnevicu. Čak sam ismijao vlastitog šefa napisavši, da je sa službenog puta u Njemačku donio više bijele tehnike nego znanja i prospekata o javnom graskom prometu. Došao je k meni žaliti se na tekst i dogovorili smo se da ćemo toj bezimenoj novinarskoj hulji, kad ga razotkrijemo, razbiti njušku. I tako, honorari postajali sve veći, urednik me hvalio i poticao te kao što obično biva, u mojem slučaju, blagostanje je kratko trajalo. Jedna grupa se našla strašno povrijeđena mojim pisanjem i poput horde huna, banula je uredniku u kancelariju i počeli ga daviti sve dok nije procijedio moje ime. Nakon toga su došli po mene i priveli me na razgovor. Nije mi bilo lako. Nekako sam se izvukao, zadržao radno mjesto i lični opis no to mi se nije dopalo i obećao sam sebi da neću pisati – kolumne - dok na ove prostore ne dođe istinska demokracija. Da, urednika sam gadno ispsovao, ali kad mi je rekao uvjete pod kojima je morao odati moje ime, oprostio sam mu. Šef je oprostio, i meni, te je tako sve završilo kao u bajci.

 

Moje odluka se održala desetak i nešto godina, sve dok me Tomislav Mataić nije uspio nagovoriti na kolumniranje na njegovoj web stranici. Pomislih zašto ne, folkloraški svijet nije opasan, a i ovo nešto znanja što sam prikupio dobro bi bilo podijeliti s mladima. Ali već nakon prvih kolumni počeo sam mijenjati mišljenje. Dođem na neki koncert, a ono grupa mladunaca upire prstom prema meni i nešto šapuću. Pa opet gledaju. Kad sam vidio da nemaju bejzbol palice odahnuo sam. Bilo je slučajeva da me voditelji upozoravaju da me sustigla fatamorgana, slabovidnost, senilnost, jedan mi je rekao da ima vezu u Vrapču i da će je iskoristiti za moj slučaj, itd. Poneki su me zvali da pišem o njihovim koncertima, a sad zaboravljaju na mene.

 

Kad sam napisao svoju mišljenju o nastupu našeg najprofesionalnijeg kud –a, njihova heroina mi je odmah zabranila održavanje seminara u njihovim prostorima (dopis u mojoj arhivi) koji se održavao šest godina uzastopce. Uzimala mi je je 3.000,00 kuna po danu i još vitamina za osoblje. Kao da sam najgori neprijatelj. A to što ja plaćam porez za taj prostor i njezinu plaću nikom ništa. Nije ju briga za novac jer ih država očigledno dobro plaća ali zato su joj osobnost i taština vrlo važni. Zamisli velikosti, ni stupničko blato joj se nije sasušilo s opanaka, a već je postala ravnateljica. I odmah izravnala sve, do čega je došla, od možebitnih moždanih vijuga svojih podanika do umjetničkog stvaralaštva, pa čak i svoju figuru.

 

Pisati komentare sa folklornog nastupa neizvjesnije je od potpisa za jamstvo na nečijem kreditu ili šetnje po minskom polju. Folkloraši svaku riječ mjere i važu, studioznije od CSI forenzičara i u slućaju nezadovljstva reagiraju brže i brutalnije od njuroških plavaca. Zločestog se proziva, najpogrdnije etiketira, proglašava neprijateljem br 1. Očigledno je da amateri teže primaju „kritiku“ od nestanka alkohola u autobusu za vrijeme podužih turneja.

 

Amaterizam je natopljen snažnim emocijama i samim time ranjiv te često iracionalan. Teško je entuzijastima objasniti da su u krivu jer njihov angažman je čist i nevin bez ikakvog materijalnog i drugog koristoljublja. Oni stvaraju sociološku vrednotu, a ne umjetničku osim rijetkih iznimaka. I to je najveći problem oko razumijevanja (podnošenja) objektivne stručne kritike (mišljenja). Kritika komentira scensko dostignuće pri čemu ne participira broj članova, uvjete rada, visinu doatacija i sl. Voditelji su u pravilu na stranu svojih plesača, a ne na strani struke i znanja, te time svjesno stvaraju subjektivne sustave vrijednosti o vlastitom radu i ansmablu gdje bilo kakav pokušaj objektivizacije nije dobro došao. Šteta.

 

 

Goran Knežević

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC