O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 29.5.2007

 

RELATIVNOST

 

Starim, al ne marim. Od apsolutnog sve je postalo relativno. Od šume zabrana s vremenom je nastala cvjetna livada. Preživio sam sve roditeljske, pedagoške, društvene i ine dobrohotne upute koje su imale za cilj stvoriti od mene marljivog, poslušnog, urednog i pametnog momka. Ne znam koliko su imali uspjeha u mojem slučaju ali još uvijek ne volim riječi pazi, moraš, ne smiješ, nemoj i sl. Žudio sam za životnim znanjem, za nepisanim pravilima i učio na tuđim greškama. Čak su i lokalni pijanci znali koju pametnu istrljati - sve ti je to stari moj relativno. Kao što je npr. bila relativna piva u boci i njihova pamet nakon toga (op.a.). Ali su nažalost njihove nepodopštine znale biti apsolutne.

 

Plavuše su apsolutne ali kad progovore postaju relativne. Upravo zbog toga su na cijeni i njihova relativnost je opisana u milijun viceva. Postale su nakon Muje i Hase najprisutnije u „prebogatom“ humoru u Hrvata. Bez njih ne bi imali autohtonog vica i to je već dobar materijal za nekoliko doktorskih disertacija iz područja etnologije. Neizmjerno smo im zahvalni i zbog toga što nismo trebali stalno trpjeti naše kvazi vic mahere kako na iskvarenoj bosanštini pokušavaju prepričati životne događaje bosanskih ikona. Zbog velikih zasluga u unaprijeđeniju društvenog, kulturnog, literarnog i humorističnog života u Hrvata predlažem da se Hrvatskoj Plavuši napravi spomenik. Eto, moja žena je plavuša pa mogu ponuditi nju kao model za izradu spomenika. No, možda bi netko shvatio to kao nepotizam pa ću još o tome razmisliti.

 

Einstein je upregnuo relativnost u formulu i postao slavan, bez obzira što to shvaća samo pet ljudi na svijetu. A još k tome nije u praksi potvrđeno da je to tako. Mrtvo slovo na papiru. Eto, i teorija relativnosti je relativna, a njezin izumitelj će možda jednog dana završiti na stupu srama jer je tolike godine dovodio učenjake i svjetinu u zabludu. A onaj jadničak koji je smislio da je dva plus dva četiri, umro je u bijedi, zaboravljen od svih. I to je ok, jer on je obični apsolutist. Da je smislio 2 Eura plus 2 Eura jednako 40000 Eura, e onda bi bio slavniji i od Einsteina. Nitko ga ništa ne bi pitao, a niti bi provjeravao formulu.

 

Žena me poslala po mladi krumpir. Pred ulazom presretne me susjedov cucak i započne skakutati oko mene. Bacim mu jedan krumpir, a on ga već u zraku hlapljivo pojede. I opet skakuće. Bacim drugi krumpir i opet isto. Kad se odnekud stvori susjed i prigovori mi da nije u redu cucka hraniti s krumpirom. Ja mu odgovorim da je cucak valjda toliko pametan da zna kaj može, a kaj nemre jesti. Uostalom i lavovi jedu travu pa ih nitko ne trpa u ludnicu. Ako cucak hoće jesti krumpir onda nek' jede krumpir. Gdje piše da cucak ne smije jesti krumpir. Svašta.

 

Jednom sam odlučio uhvatiti drmeš. Sjednem na splav, laso u ruku i spustim se niz Savu. O,o,oo,hooop - iskočim iz čamca i oprezno se prišuljam prvoj staroj kući, neopazice se ušuljam u podrum i otvorim škrinju. Ha! Tu si - uzviknem. Kad li on iskoči. Hop, pop, didl, lidl, tik, tak, het, hat, vrrrr. A ja lasom za njim. Stalno mi vražićak izmiče. Mlatuljim li, mlatuljim ali nikako da ga ulovim. Fizički umrtvljen, sjednem i nastojim razraditi daljnju lovačku strategiju. Narogušen krenem ponovo u akciju, i opet u ništa . Izmoren, izvalim se na pod i zapitam - zar je i drmeš relativan? A ja ga mislio spakirati u kutiju i donijeti na probu. Hm.

 

Folklor je u vrijeme mojih početaka vrvio od umjetno postavljenog vrijednosnog pravilima (pedagoškog, stručnog i umjetničkog) od strane kvazi nositelja moći. Znalo se što ne smiješ ali se nije znalo što možeš. Čisti apsolutizam. Sve je bilo isprepleteno dogmama poput Japana sa željezničkim prugama. Mnogi koreografi i voditelji koji su pokušali voziti po prugama nestali su u bespućima folklorne zbiljnosti. A ja krenuo naprijed, relativnim smjerom, malo prekoračivao, malo skretao, malo odmarao, malo trčao i dan danas još uvijek tako.

 

Ima nadobudnih pojedinaca koji je nastoje umjetnosti staviti u brojke. Svi bi nešto redali i poredavali, ocjenjivali i vrednovali. Od relativnog žele stvarati apsolutno. Uz umjetnost ide jedino vrijeme, novac i pokoja plavuša. Npr. neku umjetninu nitko od suvremenika nije zapazio, ali nakon sto godina postaje velebno djelo. Sve lijepo, materijalno ili duhovno, se plaća. Novčeki bi mogli biti jedan od mogućih modela vrednovanja stupnja kvalitete određenog umjetničkog djela. Ali i to je relativno. U umjetnosti nema najbolje već možda najuspješnije (cijena umjetnine, broj prodanih primjeraka ili ulaznica, osvojenih nagrada i priznanja itd.).

 

Za prošlog Svetog Nikolu djeca su sretno otvarala darove i zahvaljivala Svetom Niki na velikodušnost, a ja si razmišljam, koji Sveti Nikola itd. No, navečer legnem i nikako da namjestim jastuk. Podignem ga, a ono smotuljak. Otvorim i pročitam „Dragom tati Sveti Nikola“. Djeca, djeca. Ali moram kazati da sam se jako lijepo osjećao. Oblila me nekakva toplina i dragost. Misli su mi otišle prema Svetom Nikoli. U tim trenucima on je stvarno postojao u mom srcu i mislima. Bio sam apsolutno sretan.

 

Goran Knežević

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC