O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 5.3.2007

 

NI TVRDO, NI MEKO  

 

Ljudi više vole tvrdo nego mekano. U tome se jedino muški i ženski spol slažu. U prirodi sve što je tvrdo smatra se zdravim i jakim, a mekano upućuje na bolesno potrošeno, staro i nemoćno. No, u glavi neprekidno radi mekani mozak koji upravlja ljudskim rodom. Mekano, smežurano, a toliko važno i djelotvorno. Majka priroda se pobrinula za ravnotežu te napravila tvrdu glavu i mekani mozak. Ali ima ljudi koji su odoljeli prirodnom zakonitostima i imaju tvrdu glavu i tvrdi mozak. Oni su posebni i na ovim prostorima imaju zajamčenu perspektivu.  

  "18 godina mi je tek". Razmišljam uz jutarnju kavu da li - i kako počastiti kolege s posla. Mi nastojimo biti najškrtiji od najškritijih. U našem društvu Škoti bi izgledali kao rasipni ruski oligarsi u mondenim ljetovalištima. Odlučim se za koštice. Ima ih u voćarni ali mi je to ipak preskupo i sjetim se da je Jakov neki dan nešto grickao i pretpostavim da mu je možda ponešto ostalo. Pogledam u kantu za smeće, ništa. Počnem pretraživati kuhinju i ispod neke rajngle nađem koštice u vrećici koje su tu još od Uskrsa. Bile su sasvim dovoljno tvrde i suhe. Moji kolege su pedesetogodišnjaci koji samo vole tvrdo. Od "mesa" do svog ponosa. Oće biti vječni mladići, otporni na sve, pa i na stare koštice. Ponesem koštice, ali na put prema poslu tajnoviti glas me je neprekidno upozoravao, budi dobar, nemoj biti kao oni, škrtost je grijeh. I prihvatim savjete. Rođendan nije svaki dan. Dođem u firmu i potajno se spustim u menzu i odlučno naručim 5 kava, naravno bez mlijeka.  

  Moja sklonost prema mekanom traje još od djetinjstva. S bakom Anicom sam vrlo angažirano mijesio kruh. Kad mi je dosadilo tijestom sam si pokušao napravit brkove po uzoru na djeda. Tu i tamo sam iza njezin leđa bacao tijesto izgladnjelim pilićima. Baku to nije smetalo, čak što više bilo joj je sve to zabavno. Bake su bake. A kad baka izvuče kruh ispod peke, ajme slasti. Čupao sam samo "pupu". I dan danas iz kruha izvlačim sredinu, a djeci ostavljam koru. Nek' jačaju zube i desni. To je u skladu s naputkom zubarice koja zahtjeva da djeca moraju svako jutro i večer trljati četkicom desni da bi bile bolje prokrvljene. Kako to moja djece rijetko kada čine, tvrda kora je opravdan medicinski nadomjestak. Ponekad kad mi pažnja popusti Jakov mi iz cijele štruce kruha izvuče mekani dio, a žena i kćer odmah okrive mene. Zanimljivo.

  Na redovitom servisu defektologica mi je napomenula da Jakov još uvijek ne može razlikovati dijakritike, tvrdo č od mekog ć i da će ga trebati voditi k specijalistima. Sin je bio presretan što će ići specijalcima jer da će tako naučiti pucati iz puške. Sretnog li djetinjstva. Ja još uvijek ne razlikujem ta dva slova, ali me svejedno moja doktorica neće uputiti na vježbe sa specijalkama već me bezdušno pušta tako osakaćenog da koračam kroz život. Pitam se da li uopće postoji tvrdo č i meko ć? Kako može zrak potisnut iz ošita biti tvrd ili mekan? Zrak je zrak. Težak - lagan, topao i hladan. Kad bi zrak mogao biti tvrd onda bi nam trebale sjekire da se probijamo kroz njega, a pluća bi nam radila poput drobilice u kamenolomu. Pušači bi tada bili još kompliciraniji za okolinu jer bi iz sebe izbacivali tvrde bjelkaste kocke i umjesto pepeljara, u kafićima bi kraj stola morali stavljati glomazne kante za smeće. A operni pjevači bi za vrijeme izvođenja dugog visokog ceeeeeeee bili opasniji za publiku od kalašnjikova.  

  Jednom davno, na okruglom stolu, nakon gradske smotre "ocjenjivač" je konstatirao da Ličani moraju plesati tvrdo, a Bunjevci meko. Na to sam ga ja upitao može li mladom kolegi pojasniti i pokazati što je to tvrdo i meko u plesu kako bi to mogao popraviti. Tvrdo je na punom stopalu, a meko na prstima, odgovara ON. Eto ti na znanstvenog odgovora, pa ga primjeni. Narod nije svjesno plesao niti tvrdo niti meko već onako kako je osjećao. Spontano i instinktivno, usklađeno s prirodnim okružjem, vremenom i vlastitom osobnošću. Tko je normalan svjesno nastojao plesati tvrdo ili meko. To je suprotno ljudskoj prirodi i smislu plesa. Tko pjeva zlo ne misli. Tko pleše taj i pjeva. Ples je emocija, a ne motika. Ples je: metafizika., uzvišenost, ushit, neponovljiv trenutak, osobnost, nektar kreativnog izražavanja, strast, radost, vjera, nada, komunikacija i poveznica sa drugim ljudima.  

  Često u plesnim dvorana povikujemo tvrđeeeeeeeee, mekšeeeeeee. Što ustvari želimo time sugerirati plesačima. Vjerojatno da pri izvođenju određenih plesova jače lupaju o pod ili da plešu bešumno. Poštedimo si glas i približimo se istini te odvedimo ansambl u lička brda ili bačke ravni. I kada osjete kako izgleda hodanje po ravnici, a kako po Velebitu shvatit će da ne postoji ni tvrdo ni meko već doživljaj.

GORAN KNEŽEVIĆ

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC