O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 19.12.2006

 

SOLIDARNOST



Na ovaj tekst me je potaknula rečenica jednog forumaša (Štef) koji se pita da li su folkloraši supkultura?

Zadnji sam u podužem redu za plaćanje računa. Ispred mene dvadesetak ljudi. Svi čekaju da plate. Logično bi bilo da je red kad bi nama nešto plaćali ali ne. Čekaš da platiš. Čisti mazohizam. Iza mene, stane čovjek približno mojih godina. Ocvalog lica, umornog pogleda, ali duge, lijepo odnjegovane kose. Razmišljam odakle ga poznam i sjetim se. Bio je svojevremeno predvodnik hašomana na Trešnjevci.

Sredinom sedamdesetih u Zagrebu su postojale dvije suprotstavljene supkulture: rokeri i hašomani. Obje su imale svoje idole, glazbu, mjesta okupljanja, stil odijevanja i ponašanja. Hašomani su bili miroljubivi dok su rokeri bili agresivni. Subotom navečer kad bi se rokeri vračali s čage obično bi prošli kraj meštrovićevog zdenca i najblaže rečeno razjurili hašomane. Zato su hašomani od svih svojih stilskih imali i anatomska obilježja; spoljštene nosove i stražnjice. Znalo se dogoditi da predvodnike ošišaju i na nulericu.

Ja sam pripadao rokerima, ali s naglašenom teritorijalnom pripadnošću. Klapa sa Srednjaka: Od drugih rokera razlikovali smo se samo po slengu. Možda to nitko od gradskih kroničara nije zabilježio pa ću ga sada iznijeti. Npr. poznatu zagrebačku rečenicu “Kužiš stari moj”, na šatrovačkom bi rekli “žišku rista moj”, a na srednjačkom “jožiškunj joristanj jojmonj”. Još uvijek postoje pojedinci koji izvrsno govore taj sleng i ponekad ih znam zamoliti nek' spikaju malo po našemu. Ako koji lingvist bude zainteresiran, nek' se javi.

Krajem sedamdesetih rokeri su se počeli raslojavati na pankere, hard rokere, hevi metalce i ost. Hašomani su preživjeli to doba, makar su imali velikih problema kad se partijskim dekretom zatvorila čaga u Big Benu, mjestu njihovog okupljališta. No, brzo su se snašli i preselili u velike i tople prostore Studentskog centra. Sudeći prema mom supatniku u redu, održali su se do danas. Svaka čast.

 

Da li su folklorni plesači supkultura?

Supkulturama smatramo sve one podgrupe čije se norme, vrijednosti i obrasci ponašanja u nekim pogledima razlikuju od dominantne kulture (kulturnog mainstreama); odnosno, to je ona grupa ljudi koja (svjesno ili nesvjesno) uspostavlja vlastiti "kulturni otok".(citat, meni nepoznatog autora).

Prema navedenoj definiciji jasno je da folkloraši nisu supkultura. Amaterski folklorni plesači su ponajprije članovi svoji društava i ansambla. To nisu neformalne skupine već organizirane i ponašaju u skladu sa Statuom udruge - ansambla. Oni su članovi koji se bave kulturnom umjetničkom djelatnošću. Mi ne živimo nekakvu etnobriju ( okupljanje u određenom prostoru/ima, mjestima, oblačenje u etno stilu, slušanje naše ili svjetske estetski vrijedne etno glazbe, sleng i javno promoviranje istinskih etno vrijednosti i folklora uopće) i po ničem se u privatnom životu izvan folklora ne razlikujemo od svojih prijatelja s faksa, ulice i sl.

 

Društvena aktivnost folkloraša se eventualno odvija u sklopu vlastitog ansambla, rijetko izvan toga. Iz iskustva znam da mnogi folkloraši čak skrivaju od svoje okoline čime se bave jer smatraju da je njihov izbor, manje vrijedan, primitivan, seljački i ost. I tu dolazimo, ustvari do točke taljenja . Nismo kadri ili ne želimo se boriti s okolinom i mijenjat njezin stav i odnos prema našem izboru. Mi mislimo da reproduktivni folklorni amaterizam bogom dan jer se mi bavimo čuvanjem nacionalnog blaga . I to je dovoljno da nam se svi klanjaju. Koga to u ovoj državi zanima? Zapitajmo se mi da li znamo koliko ima amaterskih folklornih ansambla u Zagrebu, da li znamo s čime muke muče ostali ansambli, koliko ima izvornih skupina u zagrebačkom okružju i ost.. I vidjeti ćemo da pojma nemamo. Pa kako bi to onda mogla znati javnost za nas kad to ni mi ne znamo, a iskreno nije nas ni briga. Nastojimo uskogrudno ostvariti svoje interese i eventualno interese ansambla kojem pripadamo. Nije nam jasna suština i vrijednost naše aktivnosti koja je društveno i nacionalno dobro. Taj osjećaj bi trebao biti snažniji od osjećaja privrženosti ansamblu, nastupima i turnejama. Nakon prestanka aktivnog bavljenja folklorom, sve pospremamo u memoriju za uspomene i zatvaramo vrata zauvijek.

Svojevremeno sam zastupao tezu da se potiče osnivanje folklornih družina na svakoj mjesnoj zajednici u Zagrebu jer jedino brojnošću ćemo uspjeti izboriti svoje ciljeve. Ostali su zastupali tezu da je bolje imati manje društva jer će postojeći dobiti veće dotacije. I eto kuda nas je to dovelo. Sa 30 folklornih subjekata u Zagrebu na jedva 10. I da li sad imamo više novaca? Naravno da nemamo. Ali, ono što je još bitnije sve je manje novih folkloraša, plesača - svirača. Čovjek - član je najveća vrijednost.

Moje osobno mišljenje je da folklor nikad neće doći na zasluženo mjesto u društvu ako inicijalna snaga neće biti u 100 - tinjak društveno osviještenih mladih folkloraša koji će ga u društvenom smisli promovirati. Nastupanje na sceni nije dovoljno treba se i društveno angažirati ali izvan vlastitog ansambla. Par voditelja i entuzijasta to ne može učinit. Živimo u demokraciji, u civilnom društvu gdje se svoja prava mogu ostvariti legalnim putem, a i na ulici. Npr. čitam u novinama da nekakvi vozači namjerno rade vratolomije po zagrebačkim ulicama kako bi prisilile vlast da im na Velikogoričkom području sagrade ni manje ni više već autodrom gdje bi se mogli naganjati sa svojim autima. A folklorno društvo sa 100 plesača i 60 godina drugom tradicijom ne može dobiti prostor za osnovni rad. Eto, to je to. Učimo. Npr. kad je svojevremeno FA Markovac bezobzirno izbačen iz prostora, ostali folkloraši su šutjeli. A da se skupilo njih stotinjak i 10 dana protestiralo teško da bi se ta egzekucija samo tako izvršila. Vjerujem da bi nakon toga i svima ostalima bio riješen prostor.

Npr. prošetajte Ilicom i zavirite u veže i pročitajte koje sve opskurne udruge koriste gradske prostore. Svi oni su u određenim okolnostima na svakojake načine borili i skretali pozornost javnosti na sebe i svoj rad. Problemi jednog ansambla trebaju biti problem sviju nas. Ako legalne ustanove kulture Grada Zagreba su kadra, poslati društvima dotacije za 2006. godinu tek u studenom ili prosincu iste godine onda nam je jasno koliko drže do nas i našeg rada. Ismijavanje, nipodištavanje, podcjenjivanje, to je to.

Danas, u raljama kapitalizma ljudi se preko svojih hobija, interesa, idola i ideala povezuju kako bi si u teškim trenucima pomogli ili upozorili vlast i javnost na svoje probleme. Izgradnje međusobnog poštivanja, povjerenja, razumijevanja i solidarnosti izvan vlastitog ansambla mogli bi biti vrijedni pokušaji u stvaranju određenog društvenog snage koji bi ciljanim akcijama i inicijativama uspjela folklornim ansamblima i skupinama riješiti temeljne probleme prostor, dotacije i članove. I isto tako upozoriti i upoznati javnost na svoje postojanje.

Možda nam u tome može pomoći i Internet stranica Hrvatski folklor. Voditeljima te stranice odnosno organizatorima humanitarnog koncerta za djecu oboljelu od cerebralne paralize upućujem sve čestitke i pohvale na toj akciji. To je možda put u društveno angažiraniji folkloraški život, ne samo u Zagrebu već i u cijeloj Hrvatskoj.

 

Svim folklorašima želim čestit Božić i Sretnu Novu Godinu.

 

GORAN KNEŽEVIĆ

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC