O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 24.11.2006

 

DEKOR ILI ...



U neka davna vremena, u svibnju mjesecu, po Srednjacima je jurcala lokalna štafeta. Nosili su je odlikaši i uzorni omladinci iz prvih klupa . Mjesecima su na dramskoj grupi u školi, savladavali tekst, a usplahirena voditeljica ih je grozničavo nastojala naučiti svim tajnama govorništva. Nije joj bilo lako. Radno mjesto joj je bilo u rukama djece.
Štafetaši su nosili naočale koje su u ondašnje vrijeme bile simbolom za intelektualce. To je bio prvi uvjet za nošenje štafete. Ali oni koji nose naočale obično i ne vide, tako da je ispred njih trčao zastavničar i služio kao orijentir da ne bi otišli u krivom smjeru ili u grabu kraj ceste. Cvikeraši su uvijek sjedili u prvim klupama da bolje vide što nastavnik piše na ploči i da može što prije uočiti njihovu podignutu ruku. U zadnji klupama su sjedili dečki s dobrim vidom kako bi mogli točno kredom pogađati cvikeraše u prvoj klupi, jer svaki promašaj i letenje krede prema nastavniku značio je ukor pred isključenje. Preko toga starci nisu olako prelazili. Ah, da, štafeta. Na svakih 300 metara štafetaši su se izmjenjivali i pri tom ponosno održali, prigodni govor. Nakon toga smo mi, folkloraši , izvodili program od 3 minute. I kad je štafeta krenula prema novom punktu, morali smo trčati prečicom da stignemo prije štafete i napravimo potrebni dekor. Za vrijeme toga štafetiranja pretrčali smo pet, šest kilometara i održali desetak kratkih nastupa.

Dvijetisuće i neka. Veljača. Pokladno doba. Hladno do boli. U svijetu hodajućih i ostalih bića vrijeme je za parenje. Ispred mene šetka i skakuće rašćepurani golub. Vjerojatno se tukao za golubicu i izvukao deblji kraj. I sad je našao mene, za olakšavanje ljubavnih jada. Od pripadnika svoje vrste i ostalih ljudi - prolaznika, zašto baš mene?   Možda je instinktivno prepoznao dobrotu i potražio utjehu.  Razmišljao sam kako mu pomoći i usput sam ispalio opušak u zrak i gle, pogodilo mog nesretnog ljubavnika baš u kljun. Žao mi je, nisam to htio. Em ga pogodila amorova strijela i još sada opušak. Šteta što se preplašio, da je na vrijeme otvorio kljun mogao je opušak popušiti do kraja, a filter pojesti. Bio bi uspješniji kod ženki jer bi se od mirisa duhana svakoj zavrtilo u glavi. I eto za par tjedana stado golupčića. Odlučio se za teži put. Odletio je desetak metara dalje i započeo, pun nade i strasti, ponovo erotično gugutati jer poklade su, poklade su i ludi su dani.

Nakon epizode s golubom, nastavljam čekati, ono što se uvijek čeka, suprugu. Kad iznenada, ispred mene projuri grupa maškara, obučena pola u maske, pola u narodne nošnje. Pomislih da se radi o nekakvoj stranoj turističkoj ekskurziji, ali nisu bili stranci, jer vođa je izdavao komande na hrvatskom. Viknuo je deca tu plešemo . I počnu svi vrištati, skakati, pjevati i urlati. No, nitko ih nije primjećivao i početni polet je nestao i za par minuta su razočarano stali. Gledaju u vođu što sad, a on naređuje deca idemo dalje do Vinceka . I nastave suludo trčati po ulicama velegrada. Vidjevši sve to, odlučim se zaputiti za njima. Poslao sam supruzi sms - da sama krene doma.

Na putu prema Vinceku vidio sam još nekoliko sličnih grupa maškara. To, ipak nije slučajno i razmišljam tko bi mogao okupiti ovoliko mladih duša za takve sumanute avanture po gradu. Jest da je vrijeme maškara, ali toliko ih nikada nije bilo u Zagrebu. Stižem ispred Vinceka, a tamo jedno njih pedesetak urla i svi stoje u redu za krafne. Pomislih da je to Vincekov promidžbeni akcija ali sudeći po gužvama u njegovim slastičarnicama to mu i nije potrebno. Kad su dobili slastice maškare su nastavljale dalje prema Jelačić placu, a tamo na moje iznenađenje pozornica, video zid i pet ljudi u publici.
Kad sam konačno uspio prepoznati jednog vođu, bio je to voditelj folklornog ansambala. Pitam ga – pa kaj ti tu delaš?  Odgovara – da su sve to folkloraši i da su dobili direktivu da naprave pokladarsku atmosferu u Gradu. Svaka grupa je dobila približno točan intinerer po gradu s mjestima “nastupa”. Strašno. Uvući mlade u takvu bedastoću. Dokle može ići bešćutnost “nadležnih”.

Zagreb nikad nije u povijesti imao tradiciju organiziranog i smislenog oblika maškaranja. Postojali su u Starom Zagrebu Sjajni (pokladni) balovi i to je sve. No, uvijek ima “pametnih” glava koji svojim idejama nastoje naturiti besmislene sadržaje koji nemaju uporišta u tradiciji i kulturi Grada Zagreba. Svi takvi pokušaji, a bilo ih je bezbroj na koji je otišao novac poreznih obveznika, propali su i samo dodatno povećali animozitet građanstva prema takvim tradicijskim sadržajima. Pokladno doba se na spontan i smislen način održava u Samoboru, Rijeci i u drugim mjestima u Hrvatskoj, ali u metropoli ne. I to je kraj. Basta.

Očigledno nas, i prije i danas, društvena i kulturna javnost ne shvaća ozbiljno. Prepoznaju nas samo kao dekor. Mrtvu prirodu. Poslušnike. Šarena pozadina pri presijecanju vrpci, obilježavanju praznika, uručavanju plaketa ili u boljem slučaju nastupi na političkim tribinama ili predizbornim skupovima. Oni izgleda opće ne razumiju što mi to radimo. Ali ne razumiju ni balet i ne pada im napamet da učenike baletne škole pošalju na asfalt. Ne razumiju ni Mozarta i neće učenike neke glazbene škole poslati s instrumentima na noćno sviranje po ulicama Grada. Dobro, to je u neku ruku shvatljivo jer kad bi trčali s violončelima na leđima, prolaznici bi na vrat nanos skakali u zaklone ili se skrivali po kućnim vežama misleći da nose bazuke.

Veliki trud ulažemo i stoga moramo izgraditi određeno samopoštovanje i vjeru u vrijednost našeg rada. Ne moramo prihvaćati sve i svašta zbog prijetnje zakašnjenjem ili smanjenjem dotacija. Dva ili tri puta tjedno vježbamo i učimo razne vještine potrebne za odijevanje i scensko nastupanje. Da li moramo nastupati na minus pet stupnjeva za pet gledatelja, odnosno za ispunjenje određenog birokratskog plana?

Činjenica je da su folklorni programi lako adaptivni za različite pozornice. Nastup je svaki prihvatljiv gdje postoji mjesto za nastup i publiku te podnošljivi metereološki uvjeti. No, ispod toga se ne smije ići jer narušavanje ljudskog, izvođačkog i stručnog digniteta ansambla najbolji je put za stavljanje ključa u bravu. Razmislite.

PS

Organiziranje mimohoda svih sudionika, na međunarodnim festivalima uobičajena je praksa. Nisam siguran tko, gdje i kada je s time započeo, ali vjerujem da je to preuzeto od tradicionalnog otvaranja olimpijskih igara i drugih velikih

sportskih događaja. Organizirano predstavljanje izvođača prije festivala ima smisla i mislim da su to možda i najljepši (najdirljiviji) trenuci gdje se mladi različitih rasa, vjeroispovijesti i nacija predstavljaju uz ples i pjesmu. Iz iskustva i po pričanju uočavamo da se na međunarodnim festivalima, u posljednjih desetak godina, prvotna (plemenita) ideja izmijenila i stvar je dobila sasvim suprotan smisao. Mimohodi se koriste, za predstavljanje festivala, a ne za predstavljanje sudionika. Novac je i ovom prilikom uspio promijeniti formu, smisao, sadržaj uslijed čega ansambli održavaju po desetke mimohoda kako bi potaknuli građanstvo da kupi kartu. Lutaju po znanim i neznani gradskim ulicama, nastupaju za sponzore (u macdonaldsu, ispred dućana, oko kupališta). Taj oblik aktivnosti je teško objasniti vodstvu i izvođačima jer i oni imaju svoje kriterije i dostojanstvom. Ali još uvijek smo spremni na to zbog “zadovoljstva i ponosa” koje donosi “turneja”. I još nas nitko, naš,   ne vidi.

 


GORAN KNEŽEVIĆ

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC