O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

objavljeno 30.10.2006

 

VIKEND RATNICI



Na poslu imam krasan pogled na igralište NK Trešnjevka. Godinama, sa zavišću i sjetom gledam jurcanje svih starosnih kategorija gurača lopte. Po kiši i po snijegu, trče, padaju, udaraju, psuju jer i oni bi htjeli milijune Eura i praznoglave manekenke kad porastu. Tate i još brojnije mame poput kobaca promatraju svoje mladunce i svako malo ih preko plota upućuju u tajne nogometne vještine. Jedna mama viče sinu - budalo kak'si mogel primit gol ; druga kak' si mogel fulati . Očigledno se feminizam doselio i na naše nogometne tribine. Mame teže prihvaćaju promašaje svojih muškića jer znaju one da bez para nema dobrih komada . Na igralištu ili u publici kao što vidimo vlada uvijek nekakva dreka koja nestaje kad se pojave debeljuškasta, prosjeda bića. Njih nitko ne gleda ni za vrijeme službene utakmice. Čak ni unucima nisu zanimljivi. To su veterani. Ja se suosjećam s njima i uvijek ih gledam što zbog solidarnosti, a što da mi brže vrijeme prođe na poslu. Oni nemaju snage ni za trčati, pucati i vrijeđati suca i ostale igrače. Drže se za pluća, bljuju, glavinjaju i kleče s glavom zabodenom u travu. Čak nemaju snage ni veseliti se kad zabiju gol. Tako izgledaju veterani, a istini za volju u posljednje vrijeme ih više nema na travnjaku. Možda su se opametili i otišli u sportske dvorane. No, i sportske dvorane više nisu sigurne. Sve donedavno sam nedjeljom haklao nogomet u dvorani i gle čuda , puknuo mi mišić. Nevjerica, očaj i dva mjeseca bolovanja. Pa kako se to moglo dogoditi pitam ja doktora. Vrlo lako - odgovori. Postoji termin vikend ratnici to su oni koji pet dana u tjednu sjede, a vikendom sumanuto jurišaju po sportskim borilištima i kat tad završe u bolnici. Trebate se i tijekom tjedna rekreirati da bi ste mogli nedjeljom haklati nogomet kaže doktor. Odlučim tako napraviti i odem u teretanu među zdrave, jake i močne.

 

Zveckanje čelika, uzdasi i šutnja. Vježbači, bezizražajnog pogleda, hladnijeg od utega i sprava, podižu tone i tone tereta, a u pauzama se samodopadnu šepure pred ogledalom i pogledima običnih smrtnika, nastojeći da budu još veći nego što jesu. Pogled im čeznutljivo zaluta na slike najvećih i najjačih mišićavaca te im daje dodatni poticaj za još više i jače. U pauzama, obazrivo se ogledavaju da im ne bi netko običan kao ja, uletio na spravu i njihovih 200 kg stavio na 10 kg. To bi očigledno bila teška povreda nepisanog kućnog zakona . Sadržaj bočice se odmjereno konzumira jer to nije obična cuga , to su kažu vitamini . I tu nema zafrkancije, zna se točno u miligram, koliko i kada. U sporednoj dvorani narogušena voditeljica autoritativno tjera djevojke, izvaljene na podmetačima, na unisono vježbanje i nema majci da se tko provlači i umjesto 200 zadanih trbušnjaka napravi 199. Uu …..mislim si ja. Pec, pec – sram te bilo - ništa ti ne misliš . Još uvijek ja sve to gledam i zaključim – Goran sorry - to ti ne možeš. Ti si za zabavu, ples, glazbu, haklanje nogometa. Obučem se i odem u prvi kafić. Kavica, Marlboro, noga preko noge, pogled u prazno i razmišljanje gdje bih mogao utrošiti “višak” energije i sjetim se svojih vlastitih iskustava s “folklornom rekreacijom” .

 

Davne 1992. godine okupio sam, pod plaštem KUD “Croatia” folklorne veterane - rekreativce, roditelje djece koje plešu i bivše folklorne plesače iz različitih ansambala. Dakle vrlo šaroliko društvo po plesnom predznanju. Tada, me je to jako interesiralo jer sam nakon iskustva s djecom i dječjim folklorom htio vidjeti koje su mogućnosti rada sa starijom populacijom. Cilj je bio stvoriti folklornu rekreativnu grupu, a ne folklornu skupinu za nastupe. Nakon nekog vremena uvidio sam da ću teško ostvariti željene ciljeve jer smo otišli u područje kreativnog izražavanja, a ne kako sam ja očekivao u područje folklorne rekreacije. Tome sam i ja pridonio jer naprosto nisam mogao pretvarati narodne plesove u vježbe veće sam ih nastojao sačuvati u što “izvornijem obliku. A kako je narodni ples ipak umjetnička, a ne sportska tvorevina to je zahtijevalo standardni voditeljski rad i nastupanje za što ja nisam bio spreman. Skupina se održala i nastupila na desetogodišnjici KUD “Croatie” kao šetači u uprizorenju božićnih običaja i tu smo završili s radom, ali ne i s idejom jer čujem da se u KUD “Croatia” okupljaju veterani.

 

Slijedeće iskustvo sam imao s veteranima Vlahovića koji su na autorskom koncertu Knežević – A- Ivančan “Sakaj teče od zipke do sveče” izveli Zagrebačke salonske plesove. Ideja je bila da će gracioznost i gradski ugođaj neophodan za figurativne plesove, najbolje prikazati životno iskusni pojedinci – bivši folklorni plesači.. Vlahovićanci su to izvrsno izveli ali ipak je nešto na sceni ostalo nedorečeno. Nakon analize shvatio sam da je to bio projekt za osobe u dobi od 30 – 40 godina, a što u tom plesnom postavu nije bio slučaj.

 

Jedna moja plesačica zarađivala je svoj đeparac u Domu za starije i nemoćne osobe. Radila je s žiteljima tog doma i pozvala me na jednu probu da vidim kako to izgleda. Tridesetak starijih osoba je plesalo plesove tipa seljančica. Oni koji su se umorili nastavili su pljeskati, pjevati i bodriti najupornije. Cijelo vrijeme vladala je jedna topla, vedra i vesela atmosfera. To sam još jedino doživio u radu s djecom. Očigledno da, djeca i osobe treće dobi umiju neopterećeno i nesputano iskazati svoje emocije, ali o tome nekom drugom prilikom.

 

Iz priča i scenskih nastupa primjećujem okupljanja folklornih veterana I. G. Kovačića. Dakle bivši izvrsni plesači i pjevači (nisam siguran možda ima članova iz drugih ansambala), kreatori najboljih folkloraških tuluma tijekom prve polovine osamdesetih odlučili su ponovo plesati i pjevati te i pokoji put nastupiti. Čestitam. Rad veteranskih grupa bi po meni trebalo njegovati svako društvo jer elementi kao što su pripadnost društvu, zrelost, zajedničke folkloraške uspomene, približna starosna dob, garantiraju uspješnost ovakvog okupljanja. Vrijeme će pokazati opstojnost takve inicijative, a iskustva će nam pomoći u ispravnom društvenom, pedagoškom i kineziološkom definiranju te rekreativne aktivnosti.

 

Svoje mišljenje (subjektivno) o nastupu folklornih veterana – rekreativaca već sam negdje iznosio pa ga mogu samo ponoviti odnosno argumentirati. Htjeli mi to priznati ili ne, narodni ples na reproduktivnoj sceni pripada mladima. Oni mogu biti vjerodostojni scenski interpreti. Njihov smiješak djeluje istinito, a ne kao grimasa. Nošnja kod mladih otkriva, a kod starijih sakriva. Pretvorba u vlastitu mladost može djelovati neukusno. Čemu? Vrednovanje takvog rada bi se trebalo cijeniti po broju članova, zajedničkim izletima, zabavama, a ne po kvaliteti scenskog nastupa. Ali da me se krivo ne shvati, poštujem svačiji izbor.

Zasigurno će netko prigovoriti iznesenim stavovima s argumentom da na smotrama izvornog folklora plešu starije osobe. To je istina, ali izvorni izvođače ne promatramo kao scenske izvođače već kao autohtone predstavljače vlastite kulture. Oni su sami po sebi vjerodostojni i time zanimljivi.

 

Iz navedenih iskustava vidimo da narodni ples može biti izvrstan predložak za “folklornu” zabavu i rekreaciju s osobama iznad “40 godina starosti”. Valja dobro osmisliti program i ciljeve rada. Moja davnašnja teza o neophodnosti izbora primjerene folklorne građe prosječnoj plesnoj sposobnosti dječje grupe morala bi se primijeniti i u radu s veteranima. U društvima s podužom tradicijom gdje se okupljaju bivši plesači bit će lakše napraviti ispravne procjene jer se radi o plesačima iz iste plesne škole, dok će to biti zahtjevniji posao u skupinama raznolikog sastava po plesačkom znanju i godinama starosti.

 

Svjesni ili ne, folklorni veterani nose u svojim mislima i srcima jer oni su ustvari svojevrsni nastavljači hrvatske tradicijske baštine i preporučam im da svojim znanjem i sjećanjima upoznaju vlastitu djecu, pjevaju im narodne pjesme, pokazuju slike s turneja i zabava jer ćemo tako dobiti nove zaljubljenike u folklornu umjetnost. Isto tako pojedinci koji su izgradili uspješne poslovne karijere nek' se sjete svoje folkloraške mladosti te propagiraju folklornu umjetnost i financijski pomognu današnjim ansamblima i skupinama.

 

Rekreativci se u sportu ne takmiče, a da li bi u našem slučaju trebali nastupati, procijenite sami.


GORAN KNEŽEVIĆ

 

 


 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC