O Folklornim događajima piše Goran Knežević
OSTALE TEME :

 

objavljeno 7.6.2006

Namjera ili nemoć

 

Baš sad, kad pokušavam poslati e-milom ovaj tekst, moj osmogodišnji sinčić stoji na klupici iz mojih leđiju i sa nekim nepoznatim engleskim riječima pokušava me uputiti kako da to učinim. Izdržao sam nekoliko minuta njegovog upornog ugnjetavanja i onda sam se naglo okrenuo s namjerom da mu zalijepim jednu pravu pravcatu dinarsku trisku . Ali mali vražićak već je na to naučio i pravovremeno se izmaknuo i odskakutao van domašaja moje desnice i samo što mi nije počeo plaziti jezik.. Gledam ga i razmišljam kakva je šteta što sam ga promašio jer ta triska je duboko ukorijenjena u pedagošku praksu dinarskog kraja i brojna djeca su pomoću nje pronašla pravi put. Izvođenje triske je strogo definirano. Nadlanica mora u izvršnoj fazi dotaknuti usnice, a prsti iste ruke rumeni obraščić. U tom momentu sretnik je primoran objema rukama primiti se za bolna mjesta. Jedno ga upozorava da poštuje starije, a drugo mjesto da ne priča gluposti. Ukratko jednim udarcem dvije muhe. Uspješna triska se prepoznaje i po odjeku tako da odmah možemo biti sigurni da li je dobro sjela. Nažalost triska je napuštena i zaboravljena, a mi ljubitelji tradicije nastojimo te vrijednosti koliko toliko sačuvat ali kao što uviđamo teško ćemo u tome uspjeti. I stoga sam pomirljivo pozvao sina da zajedno pošaljemo ovaj tekst. Nije došao, jer zna da možda drugi puta ne bi promašio.

 

Nakon dugo vremena nazočio sam koncertu Ansambla Lado koji je održan u humanitarne svrhe, za Petru Šanjek iz Varaždina i za to upućujem sve pohvale i čestitke plesačima, sviračima i vodstvu ansambla te vjerujem da će s tom praksom nastaviti jer Lado je ipak postao medijska vrijednost koja na svojim koncertima može okupiti brojne gledatelje i time uspješno pomoći pojedincima kojima je to prijeko potrebno.

 

Na koncertu sam vidio tri praizvedbena djela i jedno novijeg datuma te između ostalog Ljevakovićeve Ladarke i Prigorske plesove. Praizvedbe po svom sadržaju i izvedbi nisu folklorne koreografije već scenski prikazi. A to znači prezentacija folklorne građe bez (ili uz minimalne) autorske intervencije u njenom scenskom oblikovanju i plesno – glazbenom izričaju. Ukratko, na taj način se predstavljaju izvorne skupine na različitim Smotrama. Prezentirana građa u tim scenskim prikazima je bila vjerodostojna i točna što govori da su autori etnološki pošteno obradili građu. No, unatoč tome, u izvođenju profesionalnog ansambla to je bio potpuni scenski promašaj. Zašto?

 

Prvo, profesionalnim izvođačima bi trebalo omogućiti vlastitu umjetničku interpretaciju, a ne pretvarati ih u izvorne plesače. Drugo, profesionalni ansambl treba predstavljati autorsku – umjetničku (dramsku) folklornu kompoziciju, a ne spontano scensko događanje. Treće, umjetničko djelo vrlo uspješno nadahnjuje i motivira izvođačko tijelo za razliku od scenskih prikaza. Četvrto, ansambl Lado ima svjetski ugled upravo po umjetničkoj folklornoj koreografiji koju su stvarali Ljevaković, Ivančan i njihovi sljedbenici. Zašto to mijenjati? Peto, umjetničko izvođenje i umjetničko oblikovanje folklorne građe je jedini razlog opstojnost profesionalnog ansambla i to ga razlikuje ga amaterizma i izvornih skupina. Šesto, umjetnička djela opstaju u svim vremenima pa tako i njihovi nosioci – izvođači. O čemu bi bilo dobro da kreatori razmisle. Sedmo, kreatori programi bi trebali znati da nije pošteno u programu postavljati kruške i jabuke (scenski prikaz – umjetnička koreografija) jer time obezvrijeđuju folklornu umjetnost. Osmo, poznata je stalna namjera Lada da se pod svaku cijenu distancira od folklornog amaterizma što mu korištenjem “amaterskih” uradaka neće uspjeti. Dapače.

 

Uostalom, Ljevakoviću sve je to prije 60 godina bilo jasno, a danas to još uvijek nije jasno vodstvu Lada. Kao da Ljevaković nije znao da njegove Ladarke (izvedene na koncertu) nemaju veze s izvornim folklorom. Ali imali i jednog čovjeka koji će nakon te izvedbe ostati ravnodušan. Ili da će posumnjati u izvornost viđene građe. Naravno da nema. Jer to je umjetničko djelo.

 

Zanima me da li je vodstvo Lada pokušalo zbog vlastite savjesti (opravdanog izgovora) raspisati javni natječaj za folklornu koreografiju (uz navođenje jasnih umjetničkih kriterija koje određeno djelo treba ispunjavat) i pružiti priliku drugima da pokušaju napraviti umjetnička djela odnosno koreografije za nacionalni ansambl. Možda bi to bila mudra odluka jer bi si barem mogli osigurati moralni alibi za ovo umjetničko posrtanje. Baletna i operna kuća već godinama zovu umjetnike iz inozemstva da im postavljaju programe jer su svjesni da za određenu operu ili balet momentalno ne postoji stvaratelj u Hrvatskoj. I to je normalno u cijelom svijetu. A Lado ne želi pozvati ljude izvan svoje interesne sfere . Ne znam da li se to radi o nepotizmu ili taštini ali što god da je, nije pošteno jer to je nacionalna kuća, a ne privatna prćija određenog kruga pojedinaca koji su Lado pretvorili u koreografsku ubožnicu odnosno poligon za vlastitu umjetničku promidžbu. Možda će kreatori programa dvojiti oko moje objektivnosti i stručnosti glede analize viđenih točaka stoga im predlažem da naprave cjelovečernji folklorni koncert od koreografija koje su postavili u posljednjih desetak godina i nek' se sami uvjere što rade od profesionalnog ansambla.

 

SCENSKI (izvođački) IDENTITET

 

Nakon što sam nekako šeprtljavo dogovarao s voditeljem markovca moj dolazak na koncert jer su me u to vrijeme gnječile nekakve obaveze, dolazi moja osmogodišnja kćer Katarina iz škole i sva ushićena, obavještava me da je pozvana na nekakav rođendan baš u 20.00 sati i to u Mcdonalds na Vrbiku. Svijet mi se srušio i počeo sam je ispitivati. Da li je sigurna, jer je to relativno kasno? Ima li mogućnost da to otkaže? Tko je ta prijateljica i da li je toliko voli da ide na njezin rođendan? Kćer mi je hladno odgovorila da je moram voziti i basta. Naređeno - učinjeno. No u Vrbiku su nam kazali da tu nema nikakvog rođendana i da smo vjerojatno pogriješili. Tada se kćer dosjetila da bi to moglo biti u Vrbanima. Aaaaaaaah, to roditeljstvo. Brzo sam je ugurao u auto i cijelim putem joj prijetio da je više nikad neću voziti ni na jedan rođendan. Neka si kupi auto i nek' se vozi sama. I da će ako tako nastavi s konzumiranje Mcdonaldsa izgledati kao američka krafna i da je nitko takvu neće htjeti oženiti. I da ću je zbog toga ispisati s folklora jer krafne ne mogu plesati drmež. Krafna može bit samo tamburaš, a ne plesač. Na koncerti nisam ogledao dvije točke, Bosansku Posavinu i Međimurje jer naravno, morao sam svoju djevojčicu nakon rođendanskog slavlja voziti doma i stigao sam na posljednju koreografiju.

 

Markovčani su svojim koncertom potvrdili da pripadaju u sam vrh folklornog amaterizma Plesači - pjevači su izvrsno odradili svoj dio posla. Čestitam im na trudu, pozitivnoj energiji, angažiranosti i plesno - glazbenom umijeću. Primijetio sam izvrsne plesne i vokalne solistice - soliste. Ma, što tko mislio markovičani su na svojim amaterskim plećima uspješno iznijeli vrlo težak, složen i zahtjevan folklorni koncert. Mislim da je sad suvišno pričati o izvedbenoj kvaliteti markovčana , makar nikad dosta hvale amateru, ali osobno, zainteresirala me jedna druga pojava, a to je promjena scenskog identiteta ansambla.

 

Prije nekoliko godina razgovarao sam s voditeljem markovčana i s velikim zanosom mu pričao o vrlo jasno izgrađenom scenskom identitetu njegovog ansambla. Osviješteno, toplo, lijepo i senzibilno. Baš, onako amaterski ljupko i dražesno. No, nakon ovog koncerta vidio sam promjenu u sveukupnom scenskom izričaju, toplina i pozivna ležernost ansambla počela je nestajati pod naletom svojevrsne agresivnost, čvrstine i ozbiljnosti. S takvim izričajem ansambl se opasno približavanje scenskom identitetu i atmosferi koju uspješno već desetljećima njeguje Vlahović . “Ne bih se štel mešati” kako kažu naši stari ali smatram da je scenski identitet najvrednija komponenta svakog ansambla. Identitet (psihofizički profil izvođača, principi vođenja, tradicija, organizacija i posebno važno izbor koreografija) se stvara kroz duže vrijeme i valja ga očuvati jer se po njemu razlikujemo od drugih. Identitet oslikava karakter ansambla. On se na sceni ne vidi, već osjeća.

 

Mislim da je na promjenu scenskog izričaja ovom prilikom najviše utjecalo uvrštavanje u isti program nekoliko različitih vrsta scenske obrade folklora: scenski prikazi (Brodska Posavina, Posavčica), standardne folklorne koreografije i show koreografiju (Vrbovečki kraj). Svaki od navedenih pristupa, za uvjerljivo izvođenja, zahtjeva različiti psihofizički angažman i sukladno tome jasan program u procesu uvježbavanja. Stoga se postavljaju pitanja da li postojeći sastav izvođača (amatera) može na te tri vrste različitih i specifičnih zahtjeva dati adekvatan (vrhunski) scenski rezultat. I, da li se treba uopće upuštati u takve avanture, bez obzira što je to možda plesačima i publici super. Takve odluke trebaju biti produktom ozbiljne i relevantne procjene psihofizičkih mogućnosti, afiniteta i ukusa izvođačkog sastava.

Trebalo bi se prikloniti jednom od navedenih pristupa kao izvođačkoj osnovi ansambla, a povremeno iznenaditi publiku sa slatkim scenskim avanturicama.

Većinu izvedenih koreografija izvodi profesionalni ansambl Lado i Vlahović što neumitno potiče na komparaciju i smanjuje objektivnost u valoriziranju kvalitete izvedbe ansambla.

I na kraju, nadam se da će se markovčani vratiti opisanom (napuštenom) scenskom identitetu jer su tada bili uvjerljivi, neusporedivi i originalni.

 

SCENSKE POVEZNICE

 

Ovaj tekst je napisan za glasilo Foku. I zamislite nije objavljen. Vidite kakva je demokracija u Hrvatskom društvu folklornih koreografa i voditelja. Podanici izbace tekst predsjednika i nema isprike ili obrazloženja. Ništa. Muk. Tišina. Ostario sam. Prije par godina, prvo bi tajnika zgrabio za gušu i stiskao sve dok ne prizna kakva se to urota sprema protiv mene. Tko, gdje i zašto? Jer u mojoj fari nebu bilo bune . Zatim bi se s popularnim inkvizitorskim metodama obračunao s ostalim pobunjenicima i pokazao im sliku Matije Gupca pred Markovom crkvom. Mislim da nakon toga više nitko neće predsjedniku samovoljno bacati tekst iz Glasila. Toliko da se zna za ubuduće. No, kako je taj koncert bio zanimljiv mislim da ga je vrijedno spomenuti pa makar s tolikim zakašnjenjem.

 

Dugogodišnja praksa prezentacije folklornih koncerata koja se zasnivala na nizanju folklornih koreografija s tamburaškim intermecima (namijenjenim za presvlačenje plesača) srećom odlazi sa scene pred naletom svježih koncepcija i ideja. Folklorne koreografije u trajanju od 8 - 15 minuta prestaju biti jedina i relevantna scenska forma. Obrađuju se za različiti scenični segmenti iz tradicijske kulture i nastoji se istaknuti autorska osobnost i zadobiti potvrda struke te gledatelja koji već desetljećima podnose iste programe.

Postajali su različiti uspješni (neuspješni) pokušaji da se navedena koncepcija nadograđuje i mijenja prema zamišljenom sadržaju ili ideji pri čemu valja zabilježiti folklorni koncert povodom 60 godina djelovanja ansambla i 55 godina umjetničkog rada dr. Ivana Ivančana održan 18.12.2005. u HNK u izvedbi ZFA dr. I. Ivančana i scensku režiju Andrije Ivančana. U scenski prostor između dvije izvedbe autor je utkao različite, kratke, scenske sličice koje su povezivale folklorne koreografija.

Sceničnim poveznicama , različitim po sadržaju i izričaju (tamburaški sastav, folklorni zbor, solisti, dvije plesne postave) autor je uspio oplemeniti scenski ugođaj i prijelaze iz jedne u drugu točku. Istovremeno nas je u potpunost uvjerio da povezivanje folklornih koreografija može biti jedno interesantno područje koje može poslužiti folklornim stvarateljima za osobno (voditeljsko) scensko izražavanje (jer brojni ansambli imaju izvrsne folklorne koreografije koje kao takve ne možemo mijenjati).

Andrija Ivančan je postavio jednu svježu, cjelovitu i inspirativnu cjelovečernju folklorno scensku kompoziciju koja je osim već navedenoga uspjela osvježiti i već dosadno - izvrsne folklorne koreografije.

PS

Vlahovićanci su možda jedna od posljednjih reproduktivnih folklornih trupa gdje se u narodnom plesu osjeća snaga, temperament i čvrstoća plesnih pokreta kojom su naši preci stvarali autentične plesne stilove. Momci plešu muški, a djevojke kao djevojke. Toliko jasno, a toliko, mnogima nedostižno.

Goran Knežević

 

 

 


 

 
 
© www.hrvatskifolklor.com
developed by: SLAVONAC