naše usluge:




 

 

 

 

piše Josip Forjan, prof

OSTALE TEME :


objavljeno: 16.2.2010 god.

 

Tradicijsko odijevanje Hrvata Šokaca u zapadnom Srijemu

 



Sela Bapska, Berak, Gibarac, Ilača, Lovas, Sotin, Tompojevci i Tovarnik nalaze se u zapadnom Srijemu, u plodnoj panonskoj ravnici koja od Vukovara prema Iloku postupno prelazi u pitome obronke Fruške gore . Po mnogim elementima materijalne i duhovne tradicijske kulture ova su sela slična. Doživljavamo ih zasebnom cjelinom unutar širega srijemskoga prostora.
Jedna od odrednica bila je i tradicijska nošnja. Odjeća hrvatskoga stanovništva bila je u svih osam sela jednaka, s prepoznatljivim razlikama nasuprot nošnjama Hrvata Šokaca u bližoj ili daljoj okolici.
Krojem, materijalom, tehnikama ukrašavanja, inventarom, stilom odijevanja i nazivljem ovo se ruho uklapa u opću sliku tradicijske odjeće Hrvata Šokaca u Panoniji. Nalikuje nošnjama susjedne Slavonije, pojedini elementi upućuju na intenzivne veze s Hrvatima Šokcima u Bačkoj , a neki su izrazito srijemski.

Izvori
Na geografskom rubu Hrvatske, Srijem je bio i na rubu etnoloških istraživačkih interesa. O srijemskim nošnjama malo je zapisanih podataka. Od najstarijih likovnih izvora svakako je zanimljiv album Nikole Arsenovića iz 19. stoljeća u kojem su dva akvarela potpisani kao «djevojka i momak iz Vukovara u Srijemu» . Odjeću likova na ilustracijama teško je povezati s današnjim izgledom srijemskih nošnji.
Jedan od najstarijih zapisa pronalazimo u Lovretićevoj monografiji “Otok-narodni život i običaji” . U uvodu poglavlja “Razlika u odijelu” obrazlaže da je podatke prikupio prema sjećanju drugih i da su oni za udaljenija sela parcijalni i manje precizni. O tradicijskim frizurama i nošnji srijemskih sela navodi:


Muško odilo

Slakovci, Jankovci, Svinarevci, Berak, Orolik. Šešir niski, strija jako zavrnita; košule vrlo dugačke, u košulama zapunci vezeni; košula nije raspletena, nego dole navezena crvenom pređicom; i na svagdanim košulama prišita je čipka pod porubom; svečane košule jako oplave; gaće bez rasplita, vezene pređicom; opanci kapičari; obojci crno, bilo i crveno križani; alina crna s crvenim granama, kod ogrlice je bilo ušiveno; na tkanicama crvene i plave duge, a na krajevima gombe crvene i plave; na prslucima krupna dugmeta.


Žensko odilo
Tompojevci, Novak, Bapska. Košule na ritko vezene, narastavce crvenom i plavom pređicom; ima košula uzduž samo do pol skuta vezeni. Rukavi vezeni; po leđima na rastavce veliki vezovi, po svakom švu mali vezak. Struk po pojasu. Zapregovi sklopleni ko komletinski, a široki, ponajviše crni. Rukavi u dvi pole s lipim zarukavjem.
Tovarnik, Ilača. Struk naravan po pojasu. Marama širje svezena već u Otoku, onako ko u Vinkovcima. Zapreg od kuka do kuka; ipak ga omataju oko sebe, da se vidi i pridna pola skuta. Skuti tri prsta od zemle; obično su na skutima šlingane čipke; kad skute izvezuju, vezovi su na blizo zbijeni. Nose mlogo bile šlingane rokle. Vezu skute i kupovnom vunicom. Rukavi u dvi pole. Misto čipaka prišivene su šlinge na zarukavja. Ma da je ovo selo podaleko med selima, di već nema šokačkog odila, ipak se je tu odilo sačuvalo, ako sad ovi godina ne propade glede drugi sela. Sukna se u tom selu slabo vidi izim u svetac svilena.
Berak, Orolik. (Šokci). Sve vrlo slično odilu vinkovačkom.


Razlika u češljanju i nakitu
Tompojevci, Novak, Bapska. Pletenice paorske, male u pet do sedam struka. – (Zavoj.) Kukme male, bikule velike. Nose i turske šamije i zlatare. – Dukate vežu na struke.
Tovarnik, Ilača. Pletenice male, paorske. – (Zavoj.) Bikule velike, kukme visoke, a šilaste. – Dukate vežu na struke.
Berak, Orolik. (Katolici). Pletenica i zavoj ko u Komletinci.
Sustavnija etnografska istraživanja tradicijske baštine srijemskih sela izvršila je etnologinja prof. Zdenka Lechner. Njezina bilježnica obiluje detaljnim terenskim bilješkama o narodnim nošnjama i tekstilnom rukotvorstvu. Pohranjena je u arhivi Gradskog muzeja Vukovar. Rezultati istraživačkoga rada objavljeni su u nekoliko znanstvenih članaka s različitom tematikom iz narodnoga života .


Na području tadašnje vukovarske općine provedena je tijekom 1979. godine omladinska etnografska istraživačka akcija u kojoj su, pored ostaloga, prikupljeni zanimljivi podaci i o narodnom odijevanju u selima: Bapskoj, Šarengradu, Mohovu, Opatovcu, Lovasu, Sotinu i Tovarniku. Akciju su vodili studenti etnologije zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta uz pomoć domaćih srednjoškolaca i djelatnika Muzeja grada Iloka .
U okviru 28. šokačkog sijela u Županji je 1995. godine organiziran okrugli stol na temu ženskih oglavlja. Mato Batorović, ravnatelj Muzeja grada Iloka, održao je predavanje o djevojačkom češljanju i ženskim oglavljima u Bapskoj. Rad se nalazi u arhivi muzeja.
Relevantne podatke o srijemskim narodnim nošnjama pružaju rijetke sačuvane muzejske zbirke. Prof. Zdenka Lechner 1954. godine stručno je obradila i inventirala etnografske predmete u muzejskoj zbirci samostana u Šarengradu. U zbirci su pohranjene ženska i muška nošnja koje je 1952. godine u Bapskoj i Lovasu otkupio o. Viktor Crnković. Uz pisane podatke priloženi su i kolorirani crteži. Dio zbirke sačuvan je i danas pohranjen u župnom dvoru Župe Šarengrad .


Vrijednu etnografsku građu sadrži zbirka Muzeja grada Iloka. Zahvaljujući prof. Ružici Černy, kustosici muzeja, zbirka je tijekom okupacije grada u potpunosti sačuvana. Revidirana je 1998. godine, a stručnu obradu narodnih nošnji obavila je tijekom 2000. i 2001. godine mr. sci. Nadja Maglica, viša kustosica Etnografskog muzeja u Zagrebu uz pomoć djelatnika iločkoga muzeja .


Etnološki odjel Gradskog muzeja Vinkovci posjeduje skromniju građu iz srijemskih sela . U zbirci je inventirano nekoliko primjeraka tradicijskoga ruha iz sela Ilače, koje je nekada pripadalo općini Vinkovci i sela Tovarnika, koje je pripadalo vukovarskoj općini.
U zagrebačkome Etnografskome muzeju pohranjene su srijemske nošnje otkupljene tijekom dugoga razdoblja postojanja muzeja. U stalnome postavu izložena je lutka odjevena u žensku narodnu nošnju potpisana lokalitetom Lovas. Analizom njezinih dijelova moguće je utvrditi da žensko oglavlje (zlatara na falte izrađena tehnikom zlatoveza na crvenom satenu) pripada srijemskom prostoru dok ostala odjeća ima slavonske stilske osobine karakteristične za vinkovačko područje (točnije za sela Otok, Privlaku i Komletince).
Muzej Slavonije Osijek upriličio je 1996. godine etnografsku izložbu “Iz baštine Šokaca Srijema i Bačke” autorice mr. sci. Vlaste Šabić. Na izložbi je predstavljen dio spašene tradicijske baštine protjeranih Hrvata iz sela Gibarca, Kukujevaca i Bođana. Osječki je muzej prvi počeo prikupljati etnografsku građu i otkupljivati nošnje protjeranih srijemskih i bačkih Hrvata koji su se nastanili u Slavoniji. U stalni etnografski postav muzeja, koji je otvoren 2002. godine, uvršteno je gibaračko djevojačko ruho te oglavlje mlade žene.
Tradicijska baština sela Gibarca predstavljena je na etnografskoj izložbi “Obnavljamo baštinu” autorice Zorice Vitez. Izložba je 1998. godine bila postavljena u Galeriji “Klovićevi dvori” povodom Međunarodne smotre folklora u Zagrebu na kojoj je sudjelovala folklorna skupina Zavičajne udruge Gibarac.


Etnografska zbirka Gradskoga muzeja Vukovar u potpunosti je uništena prilikom razaranja Vukovara. Pronađene inventarne kartice svjedoče o količini od preko tisuću predmeta, a spašena fotodokumentacija o njezinoj iznimnoj etnografskoj i muzejskoj vrijednosti. Brojne obiteljske fotografije, od kojih mnoge datiraju u 19. stoljeće, pružaju obilje vjerodostojnih podataka o tradicijskom odijevanju.


Poticaj za istraživanje srijemskih narodnih nošnji dali su mi članovi Kulturno-umjetničkoga društva «Sloga» iz Bapske, koje sam 1980. i 1981. godine pratio na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Prva terenska istraživanja u Bapskoj poduzeo sam 1984. i 1985. godine. U godinama prije Domovinskoga rata proširio sam etnografsko istraživanje i na ostala srijemska sela. Pritom su za Posudionicu i radionicu narodnih nošnji u Zagrebu otkupljeni vrijedni primjerci srijemskoga tradicijskoga ruha. Tijekom akcije spašavanja i izrade nošnji u ratnim prilikama podatke sam intenzivno prikupljao od prognanika iz Bapske, Berka, Ilače, Lovasa, Sotina, Tompojevaca i Tovarnika, te protjeranih Hrvata iz Gibarca. Uz pomoć brojnih suradnika terenski istraživački rad nastavljen je nakon povratka Hrvata u zapadni Srijem . Recentnim etnografskim istraživanjima u Sotinu, Lovasu i Ilači, obradom muzejske dokumentacije i zbirki prikupljena je građa za ovaj rad.

Dječja odjeća
Bez obzira na spol mala su djeca nosila jednostavne košuljice popovače izrađene od običnoga prostoga platna . Bile su otvorene na prsima i kopčale se gumbićima. Za djevojčice su se krojile s otvorenim rukavima, a za dječake s rukavima nabiranim u orukvice zapunke. Struk se opasivao vunenim pojasom tkanicom. Djeca su najčešće obuvala pletene papuče tikače.
Polaskom u školu dječaci počinju nositi muško ruho - košulju, gaće, prsluk i šešir . Djevojčice su u istoj dobi odijevale popovače, popare - jednodijelne košulje kojima su donji dio skutanca i gornji dio oplećak u struku bili sastavljeni. Oplećak je bio krojen poput velikoga, a skuta su imala četiri pole. Bila su ukrašena vodoravnim, pa čak i sa dva do tri uspravna veza. Uz takvu se nošnju nosila pregača kecelja s volanom kalnerom. Marama oko vrata frandžara nije morala biti obavezan dio odjeće. Prva vezenka, koju će djevojčica odjenuti prije ulaska u crkveni red , bila je ukrašena samo jednim vodoravnim tri prsta širokim svilovezom dopunjenim metalnim fliterima šljokicama. Slagala se u okomite nabore skalice širine uzorka na šlingama.


Malim se djevojčicama kosa od razdjeljka do ušiju uplitala u košaricu , a zatim u dva cupa - pletenice od po tri pramena kose. Cupovi su se kružno omatali na zatiljku. Od sedme godine do ulaska u crkveni red djevojčice su se češljale u malu pletenicu praćak . Čeoni dio kose razdijelio bi se po sredini i zagladio. Stražnja se kosa podijelila u dva svežnja. Od manjega se na tjemenu uplela mala pletenica srce. Na zatiljku se sva kosa skupila, zavezala vrpcom i podijelila u neparan broj pramenova. Praćak se pleo niz leđa, a pramenovi su se preplitali od vanjskih rubova prema sredini. Završena pletenica podigla bi se i na tjemenu ukosnicama pričvrstila za srce. Djevojčice bi kosu sa strane okitile prirodnim cvijećem. Po završetku škole mogle su frizuru dopuniti češljem kopucom i ukrasnim ružicama citricama.

Muško ruho
Tradicijska muška odjeća nestala je iz svakodnevne upotrebe mnogo ranije od ženske, već početkom 20. stoljeća.
Kroj temeljnoga ruha ostao je nepromijenjen, razlikovalo se je po načinu ukrašavanja i sastavu prostoga platna od kojega je bilo izrađeno. Na starijim primjercima osnova je bila pamučna nit, a za potku se je koristila konopljana pređa . Na novijima su osnova i potka bile pamučne.


Košulja se nosila preko gaća i sezala je do bedara. Stan je bio skrojen od četiri ili četiri i pol pole platna raspoređenih na različite načine. Prednji i stražnji dio bili su na ramenima spojeni bijelim vezom priplitom ili šavom. Sa donje su strane pojačani četvrtastima krpicama ramenjačama. Košulja je bila straga na sredini nabrana ispod manjega ovratnika ogrlice. Rukavi su bili skrojeni od pole i pol platna, nabrani na ramenima, a u zapešću stisnuti u orukvice zapunke. Pod pazuhom su bile dodane četvrtaste latice, a na ramenima uz ovratnik trokutaste žabice. Košulja se na prsima i orukvicama kopčala pucetima. Sprijeda je sredinom bila prorezana do struka i sa svake strane ukrašena sitnim naborima. Na reprezentativnijim je primjercima prsni otvor bio porubljen širim porubima koji su bili ukrašeni bijelim vezom. Uz njih su se pružali uži raspleti oivičeni bijelim vezom. Prsni je otvor mogao biti pokriven širokim poprsjem formetlom koji se preklapao i kopčao na jednoj strani. Bilo je obrubljeno bijelom šivanom čipkom zubrom, urešeno prugom raspleta i bogato izvezeno bijelim koncem fulom tehnikom utkanice. Istovrsnim vezom i čipkom zubrom bili su ukrašeni ovratnik i orukvice. Pole platna bile su u donjem dijelu stana do visine petnaestak centimetara spojene šivanom čipkom pripletom, sastavom. Vodoravni rub bio je ukrašen vezom rasplitom i čipkom zubrom. Zapunci su mogli biti izrađeni na posebnim trakama koje su se pričvršćivale na orukvice. Bili su ukrašeni crvenom i crnom pređicom, raznobojnom vunom, koncem bodom križića, napuštane pružanke ili, pak, reljefnim strojnim vezom štikovanjem. Prsni je plastron, također, mogao biti posebno izrađen od providnih tkanina tila ili markizeta i ukrašen svilovezom ili zlatovezom. Svečane košulje su se rozale – slagale u sitne valovite uzdužne nabore.


Gaće su sezale do gležnjeva. Svaka nogavica bila je skrojena od dvije pole. Na sastavu nogavica bila je umetnuta četvrtasta krpica tur. U struku su gaće bile porubljene na vinac u koji je uvučen svitnjak pomoću kojeg su se nabirale. Uz donji rub nogavice su bile ukrašene vezom rasplitom, šivanom čipkom zubrom ili kukičanom eklom.


Preko košulje oblačio se prsluk prosluk izrađen od crne čohe ili samta. Sezao je do struka. Ovratnik je bio krojen sa špicastim reverima. Na široko otvorenim prednjicama bila su urezana dva veća i jedan manji polumjesečast džepić. Bio je paspuliran zubricama izrezanim od crvene čohe, a sprijeda i na leđima bogato ukrašen aplikacijama crnog šujtaša. Ponekad je bio ukrašen staklenim crnim ili šarenim pucetima.


Oko struka opasivao se vuneni pojas tkanica izrađen tehnikom tkanja na četiri nićanice. Završavao je kićankama gombama koje su sprijeda visjele sredinom struka. Umjesto šarenih u novije su doba došle u modu narodne tkanice trobojnice. Gombe su bile izrađene na posebnoj uzici koja se vezala preko tkanice. Na rukama su se nosile pletene vunene narukvice šticle ukrašene bijelim zrncima i raznobojnom vunom.
Muškarci su noge omatali suknenim bordo-bijelim omotačima obojcima i obuvali opanke kajišare koji su prvotno imali kapicu s kožnim prijepletom. Kasnije u modu dolaze kajišari s punom kapicom i opanci koji su se sa strane zakopčavali metalnom kopčom. Sprijeda je na kapici bio prevrnut jezičak kalanđora urešen rupicama i šarama.


Ljeti su se muškarci pokrivali crnim šeširima kapama niskoga tjemena sa širokom crnom ukrasnom vrpcom. Svečani plišani šeširi kitili su se voštanim cvjetnim kiticama ili dukatima. U polje su se nosili slamnati šeširi. Od zimske hladnoće štitile su crne kuštrave janjeće šubare ulegnuta tjemena.


Zimi su se nosile gaće od debljega tkanja ili dvoje gaće. Preko košulje se oblačio kožuh bez rukava pršnjak sprijeda ukrašen ogledalcima, kožnim aplikacijama i vunom. Kopčao se na boku. Muškarci su za velikih hladnoća nosili kapute i ogrtače od janjećega krzna okrenutoga prema unutra. Dugački kožuv s rukavima pokrivao je koljena. Rubovi i ovratnik bili su optočeni bijelim janjećim runom, a izvana je bio ukrašen crvenim, bijelim i zelenim kožnim aplikacijama uzdužno prepletenih pruga ili različitih geometriziranih motiva. Pelerina opaklija bila je iskrojena od jedanaest trapezoidnih dijelova ukupnog opsega 360 cm. Sezala je do članaka, a pod grlom se kopčala pomoću petlje i puceta. Na leđima je visjelo janjeće runo. U donjem je dijelu bila ukrašena užim vezom i apliciranim crvenim, zelenim i bijelim kožnim prugama. Rubovi su bili optočeni crnim janjećim runom. Izrađivali su ih obrtnici čurčije u Vukovaru, Somboru, Šidu i Tovarniku . Zimi su se nosili i plavi vuneni pleteni pa uvaljani kaputi bene .


Umjesto platnenih gaća u muški su odjevni inventar vrlo rano ušle hlače izrađene od tvorničke tkanine. Izrađivane su od crnoga sukna, a kasnije i od samta someta. Bile su krojene po uzoru na vojničku uniformu – špicerice uskih nogavica ili na bokovima proširene rajtozne . Svečane čakšire sprijeda su se ukrašavale crnim, zelenim ili crvenim usukanim vrpcama gajtanima. Uz njih su se nosile kožne čizme tvrdih nabranih sara – čižme na bore.
Tek sedamdesetih, osamdesetih godina 20. stoljeća, kada je obnovljen rad mnogih kulturno-umjetničkih društava na srijemskom području, svečana muška nošnja počinje se izrađivati od finijega pamučnoga usnivanoga platna. Umjesto starinskih bijelih vezova rasplita i zubre uz rubove košulje i gaća prišivala se kukičana čipka firoš i šira šlinga na rošilje . Šlingerajem se ukrašavao i formet košulje izrađen kao poseban dio koji se pričvršćivao kopčama drukerima ili gumbićima.

Starovinsko žensko ruho
Za najstariji sloj ženskog tradicijskog ruha u ovim se selima upotrebljava naziv starovinsko, starovinska nošnja . Temeljni su dijelovi košulja oplećak i suknja skute, skuta koja se naziva i vezenkom. Izrađeni su od prostoga tkanja - kudjeljnog ili pamučnoga platna koje su žene same proizvodile za potrebe svoga domaćinstva.


Košulja oplećak odijevala je gornji dio tijela do struka. Najstariji oblik bio je panonskoga tipa. Izrađivao se spajanjem i nabiranjem ravnih neukrojenih širina pola platna. Prednji i stražnji stan bili su krojeni od po jedne pole i sa svake strane čitavom dužinom do rukava prošireni četvrtinom pole da se pod pazuhom ne mora umetati latica. Oplećak nije bio uvijek na prsima prorezan. Rukavi su bili široki polu i pol i zajedno sa stanom nabrani i stegnuti u vratni otvor učvršćen ošvicom opšivalom. U donjem su dijelu bili nabrani, ukrašeni i učvršćeni provlačenjem crnoga konca kroz nabore te otvoreni u zarukavlje taclije, obrubljeno kukičanom čipkom. Oplećak je bio ukrašen reljefnim nagrgljanim vezom izrađenim crvenim ili crnim koncem tehnikom napuštane pružanke . Motivi su bili vegetabilni i vrlo geometrizirani zbog tehnike vezenja po niti. Raspored veza bio je standardan – na vratnoj ošvici, uzdužno na leđima, a uokolo donjeg ruba rukava bile su izvezene dvije uže pruge, između kojih je bio izrađen bijeli vez rasplet . Ponekad su vezovi bili izrađeni na prsima i uzduž rukava . Krojem, vrstom i rasporedom ukrasa srijemski je oplećak bio sličan slavonskom. Vrlo slične oplećke naći ćemo i kod bačkih Hrvatica Šokica u selima Baču, Bođanima, Vajskoj i Plavni .
Početkom 20. stoljeća zamijenio ga je suvremeniji oblik s uskim otvorenim rukavima nazvan francuski oplećak . Prednji i stražnji stan bili su krojeni od po dvije pole platna. Sprijeda je oplećak bio otvoren do struka i sa svake strane razreza ukrašen ravnim ili izlomljenim porubima. Na vratni otvor bio je našiven uži uspravni ovratnik. Rukavi širine jedne pole bili su bočno prišiveni na stan i ispod pazuha prošireni četvrtastim krpicama laticama. Ovratnik, rukavi i poprsnica formetl bili su obrubljeni kukičanom eklom ili iglom šivanom čipkom zubrom. Rubovi rukava bili su urešeni različitim tehnikama bijeloga veza - raspletom, đerđefom, necom ili pisancem .


Donji dio tijela odijevala je suknja skuti, skuta, vezena skuta, vezenka. Krojena je od pet ili šest pola platna nabranih u struku i učvršćenih ošvicom tkaničicom. Uz donji rub bila je prišivena šira kukičana čipka. Vezenka se rozala, slagala u uspravne nabore. Ukrašena je dvjema vodoravnima ukrasnima trakama, vezom i podvezom, položenima iznad donjega ruba i s nekolilo uzdužnih traka vezova položenih na stražnjem dijelu . Između vodoravnih vezenih ukrasa bio je, tehnikom izvlačenja vodoravnih i opletanja uspravnih niti, izrađen bijeli vez rasplet. Vezovi su, kao i na oplećku, bili izrađeni tehnikom napuštane pružanke u crnoj ili kombinaciji crne i crvene boje. Mogli su biti izrađeni i tehnikom utkivanja ulaganja ili kombinacijom utkivanja i vezenja. Utkivali su se obično vodoravni i središnji uspravni vezovi, a bočni su se vezli kombinacijom pružanke i plosnoga veza na spojevima platna . U posljednjoj fazi ukrasi su se štikovali - izrađivali pomoću jednostavnijeg, rukom pokretanoga, stroja mašinice reljefnim vezom koji je oponašao napuštanu pružanku .


U starovinsko ruho spadaju i šarena skuta od prostoga platna, usniva ili jednožice ukrašena posebno izrađenim trakama izvezenim crnom, tamnoljubičastom, crvenom ili raznobojnom vunom rudicom ili pamučnim koncem. Motivi su bili geometrizirani i izrađeni tehnikom napuštane pružanke. Znatno noviji su vezovi s cvjetnim motivima štikovani šarenim merceriziranim koncem. Takva skuta prijelazna su varijanta prema novijem ruhu. Uz njih su se nosili oplećci od finijega platna jednožice ili usniva rukava urešenih vezovima đerđefom, necom, velikim čipkama okruglašima kukičanim u obliku rozeta ili šlingama na rošilje.
Ispod suknje vezenke nosile su se tri podsuknje donji skuti, skuta. Krojene su od pet pola prostoga ili usnivanoga platna, sašivene i složene u nabore jednako kao i gornja suknja. Uz donji su rub ukrašene vezom napuštane pružanke ili različitim tehnikama bijeloga veza (šlingom, đerđefom ili raspletom) te kukičanom čipkom. Prilikom obavljanja kućanskih poslova ovakva su skuta bila gornjom odjećom.


Struk se opasivao šarenim vunenim pojasom tkanicom širine pet do sedam centimetara izrađenim na tkalačkom stanu na četiri nićanice. Završavala je resama ili vunenim kićankama – gombama.


Prednja se pola pokrivala pravokutnom pregačom zapregom koja se na lijevoj strani mogla podignuti, zapregnuti da se vidi vez na skutima. Sačuvani su različiti primjerci izrađeni od tvorničkih tkanina – štampanoga pamučnoga platna farbara, vunenoga kašmira kašmarina, crnoga pamučnoga glota klota, štofa ili svile . O postojanju i izgledu tkane suknene pregače ukrašene resama u srijemskim selima nema materijalnih dokaza. Zabilježena je samo u sjećanju jedne od najstarijih kazivačica iz Bapske .


Oko vrata nosila se u trokut presložena i na prsima prekrižena marama čiji su se krajevi zaticali za tkanicu. Nekada su se nosile manje marame čiji su se krajevi uvlačili u prsni otvor košulje oplećka. Među najstarije spada crvena pamučna marama zetenka s utkanim žutim ili bijelim prugama šibama . Žena iz Tovarnika, na obiteljskoj fotografiji s početka 20. st., ogrnula je pamučnu maramu nepoznata naziva urešenu cvjetnim uzorkom i oivičenu kratkim vunenim resama koja vrlo nalikuje na Slavonijom rasprostranjenu maramu lapaskinju, zejtenku. Nosile su se i crne glotane marame ukrašene reljefnim vezom štikovanjem u raznobojnim cvjetnim motivima . Marama se usklađivala s pregačom. Bilo je raznih – pamučnih cicanih, vunenih kašmarinskih s cvjetnim motivima, štampanih farberskih, crnih ternanih, štofanih, svilenih...
U svečanim prigodama preko oplećka i marame navlačio se kratki kožušak od janjećega krzna obrubljen crnim astrahanskim krznom cicom i ukrašen aplikacijama šarene kože i ogledalcima . Na leđima je obično imao viseće ukrase. Na pojedinim primjercima ukrasi su aplicirani na crnu plišanu podlogu, a na pojedinima je na plišanoj podlozi izrađen zlatovez . Zimi se nosio duži kožuh bez rukava lepršan. Žene su nosile i velike kožuve dugih rukava koji su sezali do koljena. Nosile su i duge podstavljene plišane kapute ćurake . Zagrnule su se vunenim pletenim maramama, te čohanim kariranim maramama tamnih tonova.


U davnini su žene noge omatale vunenim kariranim bordo-bijelim krpama obojcima i obuvale opanke kajišare, remenčićima kojih su omatale gležnjeve. Nosile su i vunene štrikare - niske čarape s prišivenim kožnim potplatom ukrašene bijelim zrnjem koje se u raznim motivima uplitalo prilikom izrade. Zamijenile su ih vunene čarape s uzdužnim crvenocrnim i crnoplavim ukrasnim prugama strikama koje su se nosile u kombinaciji s opancima koji su na kapici imali ukrasni jezik kalanđoru. Domaće izrade bile su pletene papuče zepe, počne, tikače.
Tradicijsku odjeću dopunjavao je decentan nakit. Oko vrata nosila se ogrlica pletena od konjske strune ili đerdan od raznobojnoga staklenoga zrnja. Na plišanoj vrpci sometu bio je obješen srebrni novčić škuda ili porculanska medaljica s likom sveca. Nosile su se vunene narukvice šticle s upletenim bijelim zrncima ili glotane narukvice urešene raznobojnim reljefnim vezom štikovanjem.


Djevojke su svakodnevno kosu uplitale u dvije pletenice, omatale ih oko glave i pokrivale maramom. U svečanim su je prigodama uređivale na poseban način - u veliku pletenicu. Prvotno se je i u srijemskim selima nosila ravna pletenica nalik graničarskoj. Plela se je od debljih pramenova vlastite kose na glavi. Budući se glava povezivala maramom, nazivala se pletenica na maramu . Zamijenila ju je pletenica oblika košarice . Kosa se prvo podijelila na dva dijela. Prednji dio odvojio se za izradu čeone frizure. Od stražnjega dijela najprije se na tjemenu od tri pramena kose isplela mala pletenica srce. Na zatiljku se sva kosa (uključujući i pletenicu srce) zavezala uzicom i podijelila u 90 do 120 pramenova cipotina, struka. Pramenovi su se močili vodom, mazali maslom i na poseban način preplitali s lijeve na desnu stranu. Kosa se plela od zatiljka prema čelu, a glava povezana maramom bila je model. Na završetku se ostatak kose skupio u tri pramena i upleo u pletenicu. Tako formirana frizura oblika košarice podigla bi se do tjemena i iglicama pričvrstila za malu pletenicu srce i ostalu kosu. Prednji dio kose navlačio se prema licu, slagao u nekoliko valova i pomoću ugrijane ukosnice hornodle ili posebnoga pomagala brenajzla nakovrčao nakuštrao, brenovao. Spoj pletenice i čeonoga dijela kose prekrivao se polukružnim voštanim vijencem . Kosa na čelu ukrašavala se okruglim smeđim ukosnicama kopčicama, a pletenica crvenim voštanim ružicama citricama, cintrama, malim dukatima i manjim voštanim vjenčićem uz donji rub. Djevojka nije mogla sama ovako urediti kosu, već ju je uoči nedjelje i blagdana češljala majka, baka ili tome vješta žena u susjedstvu .


Udate su se žene češljale na poseban način i pokrivale maramom. Kosa bi se sredinom glave podijelila razdjeljkom, skupila u dva svežnja uvrnuta u bikulje, koje bi se položile preko ušiju i zavezale straga na tjemenu. Kosa bi se pokrila bijelom kapicom i velikim iglicama pričvrstila za bikulje. Kapica je na stražnjoj strani imala cjevasti produžetak kulu, u čijem je vrhu bio uložen komadić drveta . Na donjem se dijelu nabirala uzicom koja se omatala oko zadebljanja kule kako bi se ona izbočila na stražnjem dijelu glave. Preko kapice položila bi se trokutasta crvena marama rogalj s bijelim točkastim uzorkom. Na tjemenu bi se formirala podlaganjem kudelje, a na stražnjem dijelu glave složila u nabore falte i oko kule pričvrstila iglicama. Ovako formirano oglavlje rogalj mlade su snaše pokrivale različitim maramama slažući ih na osobit način. Marama se dijagonalno presavijena položila na glavu, složila u nabore oko izbočenja kule, a krajevi obrubljeni čipčicom lepezasto su se raširili na zatiljku i međusobno zakopčali iglicama. Iznad bikulja, kraj ušiju stavljale su se purice – ukrasi od purećega perja. Za ženu ovako uređene glave reklo bi se da je povezana u krajeve. U svečanim prigodama nosile su se na ovakav način složene svilene, satenske marame s ukrasnom bordurom pervazom ili raznobojnim prugama šibama. Starije su žene oglavlje rogalj pokrivale različitim tamnijim maramama, najčešće farbericama, vežući ih pod bradom.

Žensko ruho početkom 20. stoljeća
U vremenu, kada je starovinsko ruho još bilo u upotrebi, usporedo s njim pojavljuju se drugačiji oblici koje bismo mogli označiti novim slojem. Ne možemo točno odrediti kada se pojavljuje, ali pretpostavljamo da je to bilo u drugoj polovici 19. stoljeća. Od starovinskoga se razlikovalo izgledom, krojem, materijalom, ukrasima i načinom na koji se odijevalo. Bilo je primjereno mlađoj životnoj dobi i najsvečanijim prigodama, određenim crkvenim blagdanima ili običajima. Brižno se čuvalo i prenosilo s generacije na generaciju ne postavši nikad radnom i svakodnevnom odjećom.


Ova blagdanska odjeća izrađivala se od tankoga pamučnoga platna - usniva, jednozupke (jednožice), misira ili svilenca , a pojedini dijelovi i od tvorničkoga platna pargara. Ostali odjevni dijelovi - pregača, marama oko vrata, pojas i oglavlje, izrađivali su se od različitih tvorničkih svilenih tkanina.


Košulja oplećak imala je uske otvorene rukave i krojena je poput švabice. Uski uspravni ovratnik i nabori uzduž prsnoga otvora bili su ukrašeni užom kukičanom čipkom kreskicama. Umjesto raspletom i čipkom, rukavi su uz donji rub bili ukrašeni velikim lepezastim rubnim šlingama i šlinganim umetcima lozicama ušivenim pomoću kukičanih čipki firoša.


Na donji dio tijela oblačila se široka suknja - velika ili mala roklja . Bila je izrađena od osam ili devet pola tankoga pamučnoga platna usnova ili misira, odnosno kupovnoga platna pargara. U struku se radi lakšega slaganja i glačanja nabirala pomoću uvučene uzice. Na velikoj je roklji ukras tekao točno određenim redom. Uz donji je rub bila prišivena valovita velika šlinga, a iznad nje širi šlingani ušivak lozica oivičen sa gornje i donje strane kukičanom čipkom firošem. Na maloj je roklji redoslijed ukrasa bio isti, ali u znatno manjoj količini. Bušeni bijeli vez šlingeraj uvijek se izrađivao na kupovnom platnu pargaru. Motivi različitih rozeta ili srca u rubnim valovitim caknama izrađivali su se tehnikom šlinganja - različito ispunjenih opšivenih rupica katoritom šlingom ili šlingom na rošilje. Roklja se čvrsto škrobila i rozala - slagala u velike valovite nabore.


Pod rokljom se nosilo nekoliko podsuknji. Najdonje su bile skute od prostoga platna. Preko njih oblačila se široka uštirkana podsuknja fodroš. Bila je zvonoliko proširena širokim volanom. Potom su se oblačile podsuknje ukrašene rupičastim bijelim vezom šlingerajem - jedna ili dvoja skromnije ukrašena skuta od domaćega platna usniva i bogatije ukrašeni unterok izrađen od kupovnoga pargara. Čvrsto su se škrobile i slagale u nabore. Takav stil vrlo širokoga odijevanja bio je posve različit od starovinskoga . Roklja se nosila krajem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća.


Korjenite promjene doživjeli su i ostali dijelovi ženskoga ruha – pregača, marama oko vrata i pojas. Pregača sašivena od kupovnoga svilenoga uzorkovanoga atlasa (svile na grane) nazivala se je keceljak . U struku se nabirala pomoću uzice, a u gornjem i donjem dijelu radi boljega pada podstavljala se platnenom podstavom podplehom. Uz rubove je mogla biti opšivena svilenom pozamenterijskom metalnom čipkom ili srebrnim resama.


S pregačom se usklađivala marama oko vrata. Nosila se dijagonalno presložena oko vrata, a krajevi su se sprijeda pribadali za pojas. Raznobojne svilene marame pranđarice, frandžare industrijske proizvodnje kupovale su se u trgovinama ili na sajmovima. Bile su ukrašene svilenim resama frandžama izrađenim različitim makrame tehnikama preplitanja. Osim granara urešenih raznobojnom cvjetnom bordurom, vrlo cijenjene bile su križare s utkanim svjetlijim i tamnijim bijelim prugama koje su se križale u kutovima. Bilo je crvenih, plavih, ljubičastih, zelenih, smeđih i crnih križara. Oko vrata nosile su se i tilangle - trokutne marame od providne bijele čipkaste tkanine .


Umjesto tkanicom, struk se opasivao svilenim pojasom podstavljenim kartonom. Najsvečanije pregače, marame i pojasevi bili su izrađeni od crnoga, crvenoga, plavoga, zelenoga ili ljubičastoga jednobojnoga satena i ukrašeni reljefnim zlatovezom izrađenim tehnikom vezenja preko papira . Nekada se vezlo žutim, a u novije vrijeme bijelim koncem zlatom. Istom reljefnom tehnikom mogao je biti izveden vez bijelom ili krem svilenom niti. Stilizirani cvjetni motiv višekratno se ponavljao duž cijeloga ukrasa. Na marami, koja više nije bila kvadratna već trokutna, središnji je motiv bio smješten u pravom kutu i u obliku bordure širio se uz rubove marame prema šiljatim kutovima . Uz sam rub zlatovezom su bili izrađeni zupčasti motivi cakne optočene uskom kupovnom bijelom čipčicom. Na pregači je zlatovez najčešće bio položen samo poprečno iznad donjega podstavljenoga dijela. Sitniji zupčasti motiv mogao je biti izrađen uokolo sva tri ruba. Uz donji rub cakne su mogle biti krupniji, a sitniji motivi, izrađeni zlatovezom, razasuti su po cijeloj površini pregače. Na pojasu je zlatovez zauzimao čitavu površinu. Uz pojas su ponekad bili pričvršćeni kalančovi - dva svilena duguljasta polukružna visuljka ukrašena zlatovezom. Zlatom vezeno ruho bilo je prava rijetkost, imale su ga samo najbogatije žene u selu . Bilo je svilenih pregača na kojima su motivi bili izrađeni prozirnim staklenim cjevčicama i zrncima .


Između 1920. i 1930. godine kod mlađih u modu ponovno dolazi suknja tipa skuta . Zbog sličnoga kroja i rasporeda ukrasa, također se naziva vezenkom. Za razliku od starovinske, bila je izrađena je od tankoga pamučnoga platna usniva, jednozupke ili misira. Široka je šest do osam pola platna i u struku, pomoću uvučene uzice, nabrana na vinac. Na mjestu raspleta iznad poruba bila je umetnuta kukičana čipka firoš slične strukture ili izrađena uža mrežasta šlinga sitnica. Umjesto čipke ekle uz sam je rub bila prišivena šira rukom izrađena rupičasta šlinga. Vezeni uresi vezovi bili su raspoređeni na standardan način – nekoliko uzdužnih stupova na stražnjem dijelu i uz donji rub suknje . Izvedeni su raznobojnom svilenom niti tehnikom plosnoga ili pečkoga veza . Motiv stilizirane grančice s cvjetovima i listovima višekratno se ponavljao u raznim tonovima, ponekad i u narodnim bojama – crvenoj, bijeloj i plavoj. Često su u osnovni motiv bila ukomponirana nacionalna obilježja trobojnica i šahovnica (koja se pojavljuje i u crno–bijeloj varijanti). Ukras je mogao biti izveden i tehnikom utkivanja zamitanja pri čemu se, osim svilene, u platno ulagala i zlatna nit. Svilovez se, ponekad, pojavljuje u kombinaciji sa zlatovezom i aplikacijama spiralno savinute žice i četvrtastih ogledalaca . Prostor oko izvezenoga motiva popunjen je staklenim štapićima i zrncima ili srebrnim metalnim fliterima šljokicama . Popunjavanje šljokicama nekada je bilo rjeđe i decentno, a s vremenom postaje sve gušće pa se u posljednjoj fazi potpuno prekrivaju praznine oko sviloveza. Budući se tako ukrašeni vezovi nisu smjeli prati, iz praktičnih razloga izrađivali su se na posebnim platnenim ili satenskim trakama i prišivali na skute.


Vezenka se, također, škrobila i slagala u sitne uzdužne nabore. Pod njom su se nosile dvije do tri šlingane podsuknje skuti. Nije stajala široko poput roklje. Nosila se na velike crkvene blagdane - Mladu nedjelju (prvu nedjelju u mjesecu), Tijelovo, Veliku Subotu, uoči Velike Gospe, na Polnoćku i sl.


Košulja oplećak, koja se nosila uz takvu suknju, bila je izrađena od istovrsnoga platna. Prsni je otvor bio razrezan do sredine ili cijelom dužinom i kopčao gumbima. Ovratnik se toliko povećava da se može prevrnuti preko marame ogrnute oko vrata. Lepezaste šlinge prišivene uz rubove rukava sužuju se. Iznad njih rukavi su najčešće bili ukrašeni šlinganim partama lozicama s gornje i donje strane omeđenim i ušivenim pomoću kukičanih umetaka firoša.
U ostalim svečanim prilikama nosile su se suknje od različitih tvorničkih tkanina - svilenoga uzorkovanoga atlasa na grane, pliša s utisnutim presovanim ružama, lionske svile na plišane ruže i sličnog. Krojene su od pet širina tkanine i u struku nabrane u ošvicu. Sezale su do šlingi na podsuknji unteroku. Prednja pola nije bila nabrana jer se uz suknju nije nosila pregača. Na gornji dio tijela oblačila se bluza od istovrsnih materijala ili satenski kaputić rekla. Krojeni su po uzoru na građansku odjeću - strukirano, s uskim rukavima, mnoštvom volana kalnerića, nabora roski i ukrasnih gumbića i pozamenterijskih vrpci. Kaputići rekle nosili su se i uz roklju. Suknje i bluze s vremenom su potpuno iz upotrebe istisnule skute i oplećke.


Izgled najsvečanije djevojačke frizure uglavnom je ostao isti, ali je pojednostavljen proces njezine izrade. Pletenica se prvotno plela na glavi od vlastite kose. Mnogo brže i jednostavnije bilo je na glavu pričvrstiti posebno napravljen čeoni dio kuštru i gotovu pletenicu cup ispletenu od odrezane, ponekad i tuđe, kose . Manje svečaniji način češljanja bilo je češljanje okruglo ili oko glave . Kosa bi se isplela u četiri cupa od jedanaest pramenova i kružno omotala oko glave. Frizura bi se na zatiljku okitila češljem, a sa strane svježim cvijećem .


Oglavlja udatih žena pretrpjela su brojne promjene. Izgled temeljnoga ženskoga oglavlja roglja ostao je nepromijenjen, ali se čeoni dio kose više nije češljao na razdjeljak. Prilikom slaganja oglavlja, kosa uz čelo odčešljala bi se prema licu i zatim prebacila natrag preko kapice uz čiji je rub bio postavljen kobasičasti podložak nadigon od crne tkanine ili kudelje. Kosa se učvrstila vrpcom i crvenom maramom rogljem. Uz pomoć iglice navlačila se prema licu uokvirujući ga poput vala. Mogla se nakovrčati nakuštrati uz pomoć posebnoga pomagala nalik škarama koje se zagrijavalo na vatri. Ukrašavala se okruglim ukosnicama kopčicama. Formirani rogalj prekrivao se dijagonalno presloženom svilenom maramom lozarom s utkanom cvjetnom bordurom. Krajevi bi se na potiljku zavezali uzicom u svežanj, lepezasto raširili, međusobno zakopčali iglicama i pričvrstili za rogalj tvoreći lepezasti leđni prevjes. Već u 19. stoljeću na svilenim se maramama izrađivao reljefni vez zlatnom ili srebrnom žicom tehnikom vezenja preko papira. Zlatovez je bio lociran na središnjem prostoru marame iznad čela i trima kutovima krajevima lepezasto raširenim na potiljku. Takve kvadratne marame namijenjene povezivanju, slaganju svečanoga oglavlja, zvale su se zlatare. Ako je zlatovez bio izrađen u zrakasto položenima redovima, na prostoru stražnjeg nabranog dijela roglja, bila je to najsvečanija zlatara na falte. Zlatovez se izrađivao i na vinčiću - pravokutnoj traci koja se stavljala na izbočeni dio kulu . Kvadratne marame zlatare namijenjene povezivanju vezle su se i na jednobojnom crnom, crvenom, plavom, zelenom i ljubičastom satenu. Iz praktičnih razloga počinju se izrađivati u dva dijela . Iz prednjega, zlatom vezenoga, dijela marame nastaje trokutasti rogalj zlatare, a od triju izvezenih kutova kartonom i žicom podstavljeni krajevi . Bili su obrubljeni uskom svilenom čipčicom i imali isti pravokutni oblik, te središnji vrh krajičak kao i leđni prevjes načinjen od marame. Zbog impregnacije više nisu bili polegnuti, već uspravni. Za rogalj su se pričvršćivali velikima iglama. Spoj se prekrivao vjenčićem od umjetnoga cvijeća, bisernih zrnaca ili spiralno savinute žice, a sredina ukrašavala voštanim ili svilenim cvijetom. Mlada je žena nosila zlataru prvih nekoliko godina braka . Potom ju je zamijenila svilenom maramom lozarom slažući je na isti način. Kada bi nedjeljom popodne skinula zlataru, svečaniji je crveni rogalj kombinirala s krajevima ukrašenim pozamenterijskim vrpcama ili skromnijim zlatovezom. U svečanim prigodama nosile su se različite druge marame povezane pod bradu: plišane somotske marame na presovane ruže ili s vezenim pervazom, tanke svilene žežene marame, lionske svilene marame na plišane ruže, satenske marame s pervazom na žute šipke, žute pargulinske marame sa čipkom, marame farbarice, itd.


Neizostavan nakit uz takvo ruho bili su zlatnici dukati prišiveni na crvenoj svilenoj vrpci. Prišivali vezivali su se u zvizdu, križ, na lepezu. Dukatići su se nosili na vratu, a veliki sulferini na prsima. Broj nizova ovisio je o imovnom stanju obitelji. Mali dukati nosili su se i kao naušnice. Tko nije imao dukata, oko vrata je nosio plišanu sometnu vrpcu s medaljicom, mrežasto pletenu bisernu ogrlicu ili zlatan lanac. Uz zlatom vezeno ruho oko vrata nosila se plišana ogrlica izvezena na isti način. Ruke su resile vunene narukvice šticle s upletenim bijelim zrncima. Svaka je djevojka obavezno bila okićena cvijetom u lijevom zapučku. Prstenje i različiti broševi rijetko su se nosili.


Uz svečano je ruho pristajala modernija obuća – kožne ili od lak kože izrađene sandale sandaletne ili cipele . Proizvodili su ih seoski obrtnici opančari po uzoru na građansku obuću - s višom petom, kopčom i remenčićem, te modernije oblikovanim prednjim dijelom ukrašenim rupicama i različito izrezanim motivima. Najbogatije djevojke i mlade žene nosile su žute kožne cipele obućarske proizvodnje. Uz takvu obuću u nekima su se selima nosile bijele ili crvene pamučne, a u drugima najlonske smeđe čarape tvorničke proizvodnje.
U koroti se odijevalo čim jednostavnije. Nosio se oplećak od prostoga tkanja, starovinska vezenka urešena crnim vezom, crna pregača i marama oko vrata, te crna marama farberica na glavi. U znak žalosti podizala se pregača zapreg i zaticala za ošvicu opšivalo, tkaničicu skuta. Pojavom kupovnoga ruha u koroti se nosila bojena farberska, pamučna cicana ili glotana klotana odjeća tamnih tonova. Boje žalosti bile su tamnoplava, tamnoljubičasta i crna.

Posljednja razvojna faza
Dok će starijima dugo ostati jedinom odjećom, mlađi će svijet starovinsko ruho napustiti već početkom 20. stoljeća. Pojavom novoga tipa vezenke, starinska skuta postaju mlađem naraštaju korizmeno, a ponekad i svakidašnje ruho. Vezeni štikovani ukrasi lako su se porili i vezenke se pretvarale u podsuknje donja skuta. Mlađe su žene svakodnevno nosile crvene pamučne cicane suknje - jednobojne ili šarene s tzv. turskom mustrom. Uz njih su kombinirale plave ili raznobojne pregače kecelje koje su u donjem dijelu imale prišiven nabor volan, kalner. Oplećki su bili suvremenijega kroja i ukrasa. Gornji dio tijela psec bio je iskrojen od posebnoga četvrtastoga komada platna i na njemu je bio izrezan trapezast vratni otvor. Poprsje ispod vratnoga otvora bilo je urešeno vodoravno položenim porubima i malom čipčicom. Uz rub rukava bile su prišivene čipke okruglaši i izrađen raznobojni vez bodom križića ili zrnčanim bodom. Preko oplećka odijevao se pleteni vuneni prsluk ili pamučna bluza. Pokrivale su se žutim pamučnim pargulinskim marama s crnim točkicama. S vremenom i starije žene napuštaju skute zamjenjujući ih kupovnim suknjama tamnijih boja.
Mijene narodnoga ruha tekle su sporije nego danas. Pojedini odjevni elementi i forme nestajali su iz upotrebe, a pojedini su preživjeli i pronašli svoje mjesto u suvremenome odjevnome inventaru.


Muško narodno odijelo izašlo je iz upotrebe mnogo prije od ženskoga - već početkom 20. stoljeća. Žene su skuta i oglavlja zlatare nosile do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. U svadbenim prigodama tada se je još upotrebljavao šareni krzneni kožušak, prisutan na panonskim prostorima od najstarijih vremena. Svatovske pjevačice enge odijevale su ih u kombinaciji sa svilenim suknjama i bluzama. Vunene pletene šarene papuče tikače obuvaju se i danas.


Mlađe su se žene dugo nosile šokački, seljački tj. nosile su ruho (suknje, bluze i pregače) od tvorničkih tkanina krojeno po uzoru na odjeću nižih građanskih i obrtničkih slojeva. Košulje oplećki i podsuknje unteroci postaju donje rublje i dugo su se zadržali u upotrebi. Pokrivale su se različitim kupovnima maramama. Starije žene i danas nose seljačku odjeću koja također ima lokalna obilježja. Po suknji, bluzi i marami prepoznat ćemo koja je iz kojega sela.
Unatoč brojnim mijenama, srijemsko šokačko narodno ruho uspjelo je sačuvati lokalna obilježja. Istovremeno na njemu se ogleda pripadnost jedinstvenom hrvatskom nacionalnom korpusu koji su tijekom prošlosti na ovim prostorima presijecale različite državne granice.








Izvori i literatura
Brodnjak, Vladimir: Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskoga jezika, Zagreb, 1991.
Forjan, Josip: Akcija spašavanja i izrade narodnih nošnji u Posudionici i radionici narodnih nošnji u ratnim prilikama, radovi Hrvatskoga društva folklorista Vol. 1, Zagreb, 1993. 37-41.
Gligorević, Ljubica: Etnologija Vinkovaca i okolice, vodič stalnog postava, Vinkovci, 2002.
Horvat, Vlado: Vukovar, glavni grad Županije vukovarsko-srijemske u Republici Hrvatskoj, fotomonografija, Zagreb, 1994.
Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1981.
Lechner, Zdenka: Rukopisne bilješke u inventarnoj knjizi Muzeja grada Iloka, Ilok, 1954.
Lechner, Zdenka: terenske bilješke iz Bapske, Lovasa, Tompojevaca, 1971. - 1977.
Lechner, Zdenka: Domaća tkanja i šlinge, katalog izložbe, Vukovar, 1980.
Lechner, Zdenka: Tkalja na sjeveroistoku Hrvatske, Ethnographia Pannonica, Zagreb, 1982., str. 111.-119.
Lechner, Zdenka: Bogdanovačka narodna nošnja, Monografija Bogdanovci, Vukovar, 1980.
Lechner, Zdenka: Slike iz narodnoga života hrvatskoga seljaštva vukovarskoga kraja, Vukovar - vjekovni hrvatski grad na Dunavu, Zagreb, 1994., str. 226.-237.
Lechner, Zdenka: Tradicijska kultura Slavonije, Baranje i Srijema, Zagreb, 2000.
Lovretić, Josip: Otok, narodni život i običaji, pretisak ZbNŽO II, III, IV, VII, XXI, XXIII, Vinkovci, 1990.
Pantelić, Nikola: Narodna umjetnost Jugoslavije, Beograd, 1984., str. 122., fotografije 112, 114
Radauš Ribarić, Jelka: Narodne nošnje Hrvatske, Zagreb, 1975.
Radauš Ribarić, Jelka: Narodni vezovi Hrvatske, Zagreb, 1978.
Radauš Ribarić, Jelka: Tradicijsko djevojačko češljanje u panonskoj Hrvatskoj, Ethnographia Pannonica, Zagreb, 1982., 97-11.
Šabić, Vlasta: Iz etnografske baštine Šokaca Srijema i Bačke, katalog izložbe, Osijek, 1996.
Šamšalović, Gustav: Njemačko-hrvatski rječnik, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1978.
Svirac, Manda: Očuvati tradiciju djevojačkoga češljanja, Đakovački vezovi, Đakovo, 1994, 18-19.
Toldi, Zvonimir: Nakit od konjske strune, Vijesti 5-6, Slavonski Brod, 1982., 193-195.
Vitez, Zorica: Obnavljamo baštinu, katalog izložbe, Zagreb, 1998.

 
   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine