naše usluge:




 

 

 

 

piše Josip Forjan, prof

OSTALE TEME :


objavljeno: 16.2.2010 god.

 

HRVATSKO TRADICIJSKO ODIJEVANJE KROZ KORIZMU DO USKRSA

 

Od hrvatskih godišnjih običaja na prijelazu iz zime u proljeće, osim poklada, posebno se ističu običaji vezani za crkveno-kalendarsko razdoblje korizme i Uskrsa.
Poklade, koje prethode korizmi, burno su blagdansko razdoblje u životu hrvatskoga sela. Obilježavaju ih druženje, ples, zabava, raskalašenost, obilje i neumjerenost u jelu, piću i ponašanju. Ono što nije bilo dopušteno tijekom cijele godine, činilo se o pokladama bez posljedica društvene kritike. Nasuprot strogo propisnom tradicijskom načinu odijevanja tijekom godine, za vrijeme poklada dijelovi odjeće (istoga ili suprotnoga spola) slagali su se u svim mogućim kombinacijama. Bilo je važno biti zapažen, zanimljiv, a ostati neprepoznat (Forjan 2000:2).


Nasuprot tome korizmu, četrdesetodnevno razdoblje između poklada i Uskrsa, karakterizira relativna oskudnost narodnih običaja i folklornih tradicija. Razlozi tome nisu samo vjerski (crkva zapovijeda post, odricanje, molitvu i pokajništvo), već i ekonomski - iscrpljenost seoskoga gospodarstva dugotrajnim zimskim razdobljem te priprema za Uskrs za koji je potrebno prirediti ne samo bogat blagdanski stol, već i novu odjeću osobito za mlađe ukućane (Gavazzi 1939:23, 24).
Korizma je razdoblje prijelaza, priprave i pokore. To je ilustrirano brojnima biblijskima tekstovima (Čapo Žmegač 1997:28-30):
Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.
Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. (Jona 3, 3-10)
Crkvene značajke korizme čovjek je prenosio u svakodnevni život i na svoj način interpretirao. Simbolično ili stvarno izražavao ih je određenim radnjama: čišćenjem na Pepelnicu ili Čistu srijedu, a tijekom cijeloga razdoblja postom, većom pobožnošću, ozbiljnošću i tugom. Uzdržavalo se od veselja, zabave, plesa, odijevala se posebna vrsta odjeće.


Narod se u korizmi odijevao u skladu s njenim pokorničkim i žalobnim karakterom. Baš kao i u navedenome biblijskome tekstu, za pokoru se tijekom korizme nosila grublja odjeća izrađena od debljih tkanina.

I muški, koji se opremljaju, razlikuju veselo doba u crkvi od korizme i adventa. U adventu i korizmi ne vežu svilene marame pod vrat, niti ne nose tanke opreme, nego odeblje gaće i košulje, vezene pređicom crvenom i plavom, a bude ji posve bili i za korizmu i advent, samo su od debljeg tkanja i ipak malo pri porubi raspletene. (Lovretić 1990:71)
Žalovanje se iskazivalo nošenjem korotne, pokajničke odjeće. Nekada je korotno, pa prema tome i korizmeno ruho, bilo pretežno bijele boje. Početkom 20. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj (okolici Zagreba, Podravini, Moslavini, Posavini i Slavoniji) bjelina se još nosila u posljednjim danima korizme, osobito na Veliki petak (Svirac 1984:131):
Na veliki petak sve žene i djevojke moraju doći u najstrože pokajnom narodnom odijelu: bijele košulje raspletene ili pripletene, bijele krpe i suknene pregače.(Lovretić)
Pod utjecajem katoličke crkve korotno ruho, pa tako i korizmeno, poprima tamnije tonove. Transformacija najprije zahvaća primorsku i gorsku Hrvatsku, a potom središnje i panonske krajeve.


U crkvu se u mrko spremalo. Nikaka svila, nikako zlato, ništ šareno … Rubina lozanka, bilim vulom krpana u redove, skitita ko štampa. … rukavi lješćani i šlingani, fertun crni od glota, a od crnog glota je i šlingani ćošak za vratom odboden. Tkanica je mrka, opanci skapčani i čarape crvene čičkane. Curama, kad su i u mrkom, crvene čičkane čarape pasiraje. Nuza vaku robu ide crna delinka na glave, a oko vrata samo komoš sa svetom medaljicom.
Na Veliki petak, kažu, nosile se najviše spljetane i lješćane rubine, a u rukava išlo se samo ako je lipo vrime. Ako je ladno bilo, bluza se na ve rubine oblačila, i to mrka od crnog glota, il štofa. Vako se mlađi svit oblačio, a starije žene bivale u crnim skititim suknjama, oplećcima, il mrkim štrikanim rekljama ako je ladno. I sav svit je tako u mrko moro bit spremit, ni momci se nisu na Veliki petak gizdali. (Toldi 1994:23)


Korizmeno ruho nije uvijek bilo tako siromašno ukrasima kao odjeća kojom se iskazuje žalost za pokojnikom, niti tako bogato kao svetačno ruho koje se odijevalo za Uskrs i ostale blagdane. Količina ukrasa varirala je od krajnje jednostavnosti (kod starijih) do priličnoga bogatstva, a raspon boja od bjeline, crnine do šarenila u plavim, ljubičastim, smeđim i zagasitim tonovima. U hrvatskoj Posavini takvu odjeću nazivaju poprostom za razliku od korotnoga prostoga ruha. U Baranji je uz bijele košulje bile rubine ili vezenke bilo dopušteno nošenje šarenijih pregača . Slične podatke nalazimo i u literaturi:
…katkad bude, da i u korizmi, velike nedilje pripašu srmanu pregaču, jer kaju
Spasitelja. (Lovretić, 1990:85)


…Korizmeno ruho se znalo. To je bilo jednostavno, malo radito, opčipčano, malo eklovano i tako, i djevojke i momci. A sada, u ovo vreme moje, mi smo nosile suknje listerske, bluze, kožuške, štofanke. Nosile su se i rubine u korizmi – vezenke, oni šuškavi pregači, pa štofani, pa tako eto, bluze uz to isto i kožušak... (Gligorević 1998:130-131)


Iako neki autori (Čapo Žmegač 1997:49), Lovretić 1990:71) i kazivači navode da se u korizmi nije nosila svila i nakit, djevojke nisu išle gologlave, mlade žene nisu povezivale svoja svečana oglavlja već marame, pronalazimo i drugačije podatke:
U korizmi divojke ne kite glavu kupovnim cvićem, ne nose bunde nego male kožuške s ogledalcima. Košule su vezene pređicom. Poše i poprsja ne nose u korizmi. Ni sve dukate ne vežu onda. (Otok, Lovretić, 1990:88)


Četvrta nedjelja u korizmi je vesela nedjelja. Sve snaše moraju biti u crvene svile zavoju, crvene svile marame o tri šibe oko vrata i bijeli šlingani zapregovi... (Gradište, Svirac 1984:131)


Četna nedilja je prva radosnica, jer se odnjica oblačila, krstački krpana, šarena, il crveno-plava, poldelinski pregač i bluza i svilena marama. Istom na Veliku subotu uvečer oblačile svilu: svilene suknje sa garnirom, velike svilene rukave sa zlatom krpane, zlatom krpane čoškove. U 'voj se robe bude gologlavo, đevojke u pletenicama, a snaše u šamijama sa zlatom. (V. Kopanica, Toldi 1987:16)
Cure nekoje su na Cvetnicu bile gologlave. Pletenice nisu bile okićene sa nikakim cvećem, ništa, bilo je jednostavno. A mi smo druge cure nosile bele šlingane marame. I žene, mlade snaše sve su tako imale. A snaše su se na Cvetnicu i zavijale u one retke zlatare i one malo maljane i marame molovane... (Rokovci, (Gligorević 1998:130-131)
Stupanj raznovrsnosti i kićenosti korizmene odjeće ovisio je o ekonomskom bogatstvu pojedine hrvatske regije. U siromašnima dinarskima krajevima i prenapučenima krajevima sjeverne i središnje Hrvatske nije bilo velike razlike između svečane, svakodnevne i žalobne odjeće . U ruhom bogatoj Panoniji (Posavini, Slavoniji i Baranji) za svaku je korizmenu nedjelju bila propisana drugačija odjeća. Iako je narodno ruho bilo u skladu sa zadanima pravilima pokajničkoga razdoblja, gizdave su mlade seljanke mnoštvom odjeće i u korizmi znale istaknuti svoj izgled.


Osim toga naređuje se posebno odijevanje djevojkama za posebne nedjelje...:
Prva nedjelja korizme obično prisvečajno odijelo.
Druge nedjelje čiste košulje, bijele šlingane marame i zapregovi.
Treće nedjelje obične vezenke šaroliko izrađene i kožušci.
Četvrta nedjelja u korizmi je vesela nedjelja. Sve snaše moraju biti u crvene svile zavoju, crvene svile marame o tri šibe oko vrata i bijeli šlingani zapregovi... (Svirac 1984:131)
Svaka đevojka i mlada snaša kopaničke župe, bila bogata, il siromašna, morala je u Korizme sedam rubina izminjat, svake nedilje drugu, drugi pregač, drugu maramu na glavu. U Čistu nedilju oblačile raspletanu rubinu, delinski pregač, plišanu maramu i jaknu plišanu, čičkave čarape. Prečiste nedilje isicavu rubinu, poldelinski pregač, plišanu maramu, a ako otopli zamoće se i svilena. Jakna se ne minja. Na Sredoposnu nedilju nosile đevojke i snaše rubine šlingane izazdol. I na te se rubine minjo pregač i marama. Četvrta korizmena nedilja se zove Bezimena. Onda oblačile šlingane rubine u strukove. U nedilju Glušicu bivalo se posve u mrku: sastavitoj rubini, mrkom pregaču, crnoj svilenoj marame, crnoj štofanoj bluze ako je toplije, il jakni ako bi bilo ladno. Četna nedilja je prva radosnica, jer se odnjica oblačila, krstački krpana, šarena, il crveno-plava, poldelinski pregač i bluza i svilena marama. Istom na Veliku subotu uvečer oblačile svilu: svilene suknje sa garnirom, velike svilene rukave sa zlatom krpane, zlatom krpane ćoškove. U 'voj se robe bude gologlavo, đevojke u pletenicama, a snaše u šamijama sa zlatom. Zadnje je korizmene nedilje Uskrs, a onda se nose svilene suknje i bluze i isto ide gologlavo. (Toldi 1987:16)
Nakon četrdesetodnevnog suzdržavanja od veselja s Uskrsom započinje novo, svečano razdoblje u pučkome kalendaru koje se iskazivalo i posebnom odjećom. Za taj blagdan čuvala se najljepša, najkićenija i najsvečanija nošnja. Tko nije mogao priskrbiti novu, oblačio je već nošenu svetačnu odjeću.


A za naročiti god: na Vuzem, na Trojake, na Telove i na ve se gode velike, onda si obleče saki, kej ima najlepše: «A, denes je naročiti god, denes budu ljudi i žene lepe priređene!»… Drugi pak – oni imaju svoju jopravu, ku su si kupili za ženidbu, onda si te joprave imaju same za naročite gode. (Jajnčerova 1898:130)
Vuzmeno kolo - prvo društveno veselje nakon korizme bilo je prigoda da mlađi odjenu novo ruho koje se priređivalo tijekom dugoga zimskoga razdoblja. Njime se iskazivalo ekonomsko bogatstvo obitelji i društveni položaj pojedinca. Slikovito to dočarava zapis iz Virja u Podravini:
Več v pol korizme žene spitavo, koje dekle bodo kolo vodile, a mamice dekel vode spomenke, na kakvo felo bodo stuškale penez čerjam za šrofenke, svilne bluze i frtune i kombinirane firtline i pomalo podrezavo družina prodavajoč putre, jajca i piceke za to, jer se bar na Vuzem i v kolo mora dekla prevedati v preštimani opravi. (...) Ače japeki ne bi dali nekaj, mamice bi vre na bilo koj način š čerjami sama nameknolo ne malo, nego te i fanj penez. (...) Na Vuzem po večernici ili po poldan skupe se na križanje ili plac dekle z je(d)noga kraja, obično z je(d)ne velike vulice. (...) Dekle so v najlepše posvetešnje opravaj, gologlave, a zatem su ti i mlade snehe v šamigaj (...) Tu se mam sjati dečulija i žene sake dobe. Deca se okolu igro, a žene feksere mlade snehe, je l koja zanosila, i dekle, kak se drže i njijove oprave. Potlam dojdo i dečki, pristano nuz kolu i nedo vnoter, dok je koje čalarneša dekla ne pozove, povleče ili dene v kolo (...) (Ivančan, 1989:50)


Za Uskrs djeca su prvi puta oblačila ruho krojeno poput odjeće odraslih, a djevojčice se počinju češljati na djevojački način. Prijelaz iz mlađe u stariju životnu dob, odrastanje djece i mladih ljudi simboliziralo se promjenama u načinu odijevanja:
Velika srida … Muška dica oblače prvi put gaće, a ženska povežu pod vrat dukate jer žene ne nose dukata do Uskrsa. (Lovretić, 1990:315)


…Divojke se obično otkrivaju o Božiću ili o Uskrsu, …(Lovretić 1990:396)


Idiličnu uskrsnu sliku opisao je Luka Ilić Oriovčanin: Čarobno mora doista za onoga biti, koji nigda na ovaj dan u Slavoniji bio nije, viditi, kako mlado i staro; veliko i malo, zaodeveno u svečane oprave ide u crkvu da se stvoritelju svom pomoli. – Lepo je videti malu decu gde nuz baku, ali majku krasno obučena u jednoj ruci šareno jajce, a u drugoj kolač noseć poskakuju ili u kući božjoj kleče. (1846, 1997:121)


Bogata najraznovrsnijim uresima uskrsna blagdanska odjeća u većini hrvatskih krajeva predstavlja vrhunac pučke likovnosti i umjetničkoga sklada. Stoga ne čudi što su u Poljicima taj najveći blagdana rimokatoličke crkve nazivali gizdavac (Ivanišević 1987:129).


LITERATURA
Čapo Žmegač, Jasna: Hrvatski uskrsni običaji - Korizmeno-uskrsni običaji hrvatskog
puka u prvoj polovici XX. stoljeća: svakidašnjica, pučka pobožnost, zajednica, Zagreb, 1997.
Forjan, Josip: Pokladno prerušavanje i maskiranje baranjskih Hrvata Šokaca, katalog
izložbe, Zagreb, 2000.
Gavazzi, Milovan: Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Zagreb, 1939., 1988.
Gligorević, Ljubica: Iz tradicijskog života, Vinkovci, 1998.
Ilić Oriovčanin, Luka: Narodni slavonski običaji, Zagreb, 1846; Novska,1997.
Ivančan, Ivan: Narodni plesni običaji Podravine 1, Zagreb, 1989.
Ivanišević, Frano: Poljica, Narodni život i običaji, Split, 1987. (pretisak iz 1906.)
Jajnčerova, Kata: Trebarjevo, Zbnžo III, Zagreb, 1898.
Kotarski, Josip: Lobor, Zbnžo XX, Zagreb, 1915.
Moslavac, Slavica: Pisano i risano Uskrsne pisanice Moslavine, hrvatske Posavine i
Podravine, katalog izložbe, Kutina, 2004.
Peršić Kovač, Vesna: Vuzem Korizmeni i uskrsni običaji Podravine, katalog izložbe,
Koprivnica, 1999.
Rožić, Vatroslav: Prigorje, Zbnžo XII, Zagreb, 1907.
Svirac, Manda: Novija istraživanja o Josipu Lovretiću kao etnografu, Etnološka
tribina 6-7:127-135, Zagreb, 1984.
Toldi, Zvonimir: Nek se spominja i pamti, Slavonski Brod, 1987.
Toldi, Zvonimir: Nek se spominja i pamti, Život i običaji seljačkog svita u Brockom
Posavlju II, Slavonski Brod, 1994.
Vitez, Zorica: Uskrs, Blagdani tradicijskoga kalendara, Iskorak iz svakidašnjice, u:
Etnografija - Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, str. 205-210,
Zagreb, 1998.

 

   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine