naše usluge:




 

 

 

 

O Folklornim događajima piše Andrija Ivančan

OSTALE TEME :


objavljeno: 19.10.2007 god.

 

PISMO GORANU KNEŽEVIĆU

 

 

Poštovani kolega Kneževiću,

 

prije svega dozvolite mi izraziti Vam svoje čestitke na Vašem dosadašnjem stručnom, pedagoškom i umjetničkom radu. Imam potrebu to učiniti iz više razloga. Naime, Vaš je rad bio nerijetko veoma inspirativan i za mene osobno. Pritom prvenstveno mislim na Vaš rad s dječjim uzrastom, na knjige koje ste napisali, kao i na vrhunske folklorne koreografije koje ste podarili ljubiteljima folklorne scenske umjetnosti. Neobično se rado sjećam naših dugih razgovora vezanih uz folklorne teme, filozofiju umjetnosti i filozofiju života općenito. Doista, neka od Vaših promišljanja bila su toliko duboka i pozitivna da su ostavila veliki trag i u mojem poimanju svrhe bavljenja tradicijskom kulturom, njenom scenskom prezentacijom kao i veličinom i korisnošću javnog te društvenog djelovanja svakog istinskog folklornog zaljubljenika. U tom smislu bila su mi od velike koristi i Vaša promišljanja objavljivana u formi kolumni na www.hrvatskifolklor.com . Upravo jedna od Vaših kolumni objavljena na spomenutim stranicama nagnala me da Vam napišem ovo pismo. Naime, jučer u toku dana dobio sam informaciju kako će Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado u sklopu svoje velike jesenske turneje, ponovo na sceni prikazati folklorni balet s pjevanjem Veronika Desinička autora glazbe Davora Bobića i koreografa Dinka Bogdanića. Ta je velika turneja već ranije pompozno najavljena nakon isto tako velike proljetne premijerne turneje kojom su obuhvaćena dva grada i tri izvedbe. Što ta veličina i količina kazuje meni osobno, podijeliti ću s Vama drugom zgodom i na drugom mjestu.

No, da se vratim suštini i razlozima ovog mog pisma upućenog Vama. Kako se jučerašnja (kao i prethodna proljetna) izvedba u Koncertnoj dvorani „Vatroslava Lisinskog“ terminski poklopila s probom Ansambla kojeg vodim, nisam bio u mogućnosti osobno joj nazočiti. Sretna okolnost bila je ta što je program HRT-plus direktno prenosio jučerašnju izvedbu. Stoga sam zahvaljujući blagodatima tehnike ovoga stoljeća programirao snimanje Veronike, održao probu, te po povratku, u miru odgledao prikazano. TO što sam vidio, potaknulo me da u gluho doba noći ponovo pročitam Vašu proljetnu kolumnu posvećenu Veroniki, a naslovljenu Balet u Ladu . Vjerujte kolega, učinio sam to veoma pažljivo, stranicu po stranicu, red po red, slovo po slovo te mislim, u potpunosti uspio shvatiti i doživjeti Vaše emotivno stanje u trenucima dok ste je pisali. Bez obzira na činjenicu kako sam osobno spomenutu izvedbu doživio poput Vas, ulovio sam sebe u razmišljanju kako se možda po prvi puta, od začetaka naše komunikacije, u nečemu ne slažemo .

Poštovani kolega Kneževiću, pokušati ću Vam u najkraćim crtama ukazati na određene razloge takvog mog promišljanja. Molim Vas da to prije svega prihvatite kao razlike u promišljanjima dvojice možebitnih intelektualaca, posve slučajno vezanih uz tradicijsku kulturu, scensku primjenu folklora te folklorne umjetnosti općenito. Stoga Vam bez trunke okolišanja (Vi već dobro znate kakav sam), odmah na početku, moram ukazati kako se ne slažem s nekim tezama iz spomenute kolumne, dakako, uz ispriku unaprijed ukoliko sam neke stvari pogrešno shvatio. Ne gospodine Kneževiću, to nije jako slabo, loše i štetno za Hrvatsku tradicijsku kulturu, folklor u širem smislu, te poglavito sve folkloriste, zanesenjake, te ljubitelje folklora općenito, to je - mnogo gore od svega izrečenog! Stoga, podvlačim još jednom, kako osjećam svojom stručnom i moralnom odgovornošću informirati Vas o svojim promišljanjima.

Zašto je Veronika mnogo gora od svega izrečenog? Stoga jer je Lado vrh folklorne piramide u Hrvata, jer su u Lado uprte oči svih koji se u nas bave folklorom od najmanje djece do staraca kroz dječje, izvorne i reproduktivne grupe i ansamble, zato što je Lado nacionalni ponos svih Hrvata na kugli zemaljskoj (koji itekako gledaju satelitski program HTV-a), zato jer je Lado svim folklornim zaljubljenicima uzor i inspiracija ili bi to bar trebao biti, u krajnjoj liniji zato što ga zbog svega navedenog svi mi porezni obveznici plaćamo.

Upravo stoga dragi kolega, kada Lado napravi TO, u tom trenutku IZDAJE sav taj folklorni puk i pokret kojemu je uzor, inspiracija, i šaka koja probija barijere kako bi se čuo i naš folklorni, nepravedno zapostavljeni glas. Znate kolega, dok svi oni koji se u nas bave baletom ili su se bavili, bilo kroz obrazovni sustav u jednom dijelu svog života bilo da su jednostavno zaljubljenici u baletnu umjetnost, imaju nekoliko profesionalnih baletnih ansambala koji ih mogu predstavljati i u čijim izvedbama mogu uživati, mi, zaljubljenici u tradicijsku kulturu, zaljubljenici u folklor u širem smislu imamo - samo i jedino - Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado. Jedini profesionalni folklorni ansambl u Hrvata, kako si nerijetko i sami tepaju. To je činjenica, no ta činjenica i te kako OBVEZUJE! Pitam se u ovom trenutku gospodine Kneževiću, hoće li netko iz rukovodeće nomenklature Lada osjetiti trun ODGOVORNOSTI I SRAMA kada za godinu dana folklorne grupe Hrvata iz primjerice Argentine, Australije, Kanade, SAD-a, uz Ladovu snimku počnu u svojim sredinama TO izvoditi cjelovito ili u fragmentima, uz opravdanje kako je TO hrvatski folklor jer TO izvodi Lado? Te su grupe zbog slabe educiranosti svojih voditelja ponekad sklone takvim zahvatima i kad nije u pitanju program Lada. Prisjećam se primjera završnog kola opere Ero s onoga svijeta . Pitam se što će se tek sada dogoditi i tko će ih sada moći razuvjeriti kada je u pitanju djelo koje izvodi upravo Lado?

Na žalost, poštovani kolega, sve se poklopilo. Tragična tematika folklornog baleta s pjevanjem (evo i malo tragikomedije u samoj formulaciji), s tragedijom njegovog postavljanja u Ladu. Gospodine Kneževiću, ne slažem se do kraja s Vama kada kažete da je TO balet. Slažem se u toliko što termin balet u okvirima svog umjetničkog izričaja obuhvaća sve oblike pokreta potrebnih za izražavanje osjećaja i radnje (ne nužno kao što i sami znate, jer se mnogi baleti odvijaju bez scenske radnje) koju se želi dočarati pa tako može obuhvatiti i neke elemente narodnog plesa. Uostalom, neke od temeljnih baletnih figura nastale su inspirirane baskijskim narodnim plesovima. Ja bih TO kolega nakon svega viđenog u skromnih pedeset minuta jednostavno nazvao klasičnim primjerom dramskog polu-baleta u kojem gotovo da ima više glume i mimičke gestikulacije nego samog plesa.

Kada se osvrćete na glazbu Davora Bobića, također se ne mogu složiti s Vama (ako sam Vas dobro shvatio) kako u Veronici Desiničkoj nema niti jedne autentične narodne glazbene teme. Ima kolega, ima, i to u trideset i drugoj minuti kada nas orkestar uvodi u scenu svatova. Ponavlja se dva puta na početku tog segmenta u vremenskom intervalu od po dvadesetak sekundi i, doista me čudi kako stručnjak Vašeg formata nije uočio poznatu temu narodne uspavanke. Doduše, možda ste u tom trenutku bili koncentrirani na pretapanje svjetla pa Vam je slučajno promaklo s obzirom da je to jedino takvo mjesto u cijelom djelu. Kolega, za odabranu formu izričaja nije presudno je li glazba narodna ili inspirirana njome, već nosi li, je li lijepa ili nije i, koliko može povući koreografa i inspirirati ga za umjetničko stvaranje. Osobno držim kako u spomenutom djelu ona nije lijepa, kako ne nosi, čak mi pada na pamet riječ morbidna kada o njoj razmišljam i, kako nije najsretniji odabir za scensku prezentaciju. Vi kolega dakako razumijete kako ja nipošto tom ocjenom ne umanjujem ili dovodim u pitanje skladateljevu umjetničku viziju. Kao poklonik umjetnosti duboko cijenim i poštujem sve osobe koje stvaraju nove vrijednosti pa tako i ovu novu umjetničku vrijednost. Jednostavno, ovu glazbu doživljavam na taj način. S druge strane mora se priznati kako je i sadržaj odabrane teme za dramski polu-balet i više no morbidan. Samim time držim da ni glazba ne može biti drugačija. Ili možda može? Pitanje je samo koliko koji autor traži ljepote u svom izričaju, a za mene je umjetnost, prije svega, ljepota. Vi ćete stoga sada sigurno razumjeti zašto od moje ocjene glazbe izuzimam prvih deset minuta, dok bi me veoma interesiralo Vaše mišljenje o mom doživljaju kako su glazbeno najuspješniji dijelovi pas-de-deux od tri minute uz harfu, pas-de-deux od pet minuta bez instrumentalne pratnje, oblačenje Veronike uz cimbal od tri i pol minute i trominutni segment zdrave bubnjarske svirke. Kada se tome pridoda crnogorsko-makedonsko-vrličko-hercegovački fragment od četiri minute bez glazbene pratnje, postavljam pitanje i sebi, i Vama poštovani kolega, o kojoj to glazbi mi uopće pišemo kada se u djelu od pedeset minuta, uključujući i sve prijelaze iz jedne tematske cjeline u drugu, nalazi devet i pol minuta uz solo instrument i devet minuta tišine bez ikakve glazbene pratnje? Možda o onim dijelovima u kojima je evidentna autorova fascinacija Gotovčevim djelima?

Kada sam već dotaknuo autorske fascinacije, ona je evidentna i kod autora koreografije Dinka Bogdanića. Đavo u selu, Licitarsko srce, Balade koje donosi vjetar, Orašar - baleti su koji su djelomično bili inspirativni autoru koreografije prilikom stvaranja Veronike. Pretpostavljam da je ideja bila stvoriti još jedan tzv. Nacionalni balet te da se od pogleda u već stvorene forme jednostavno teško može pobjeći. Priznajem Vam kolega Kneževiću da sam u pogledu Dinka Bogdanića veoma podvojenog promišljanja. Dočekao sam s velikim ushitom njegovo preuzimanje baleta HNK. Prepoznao sam u njemu fanatizam, znanje i želju da u nacionalnoj kući uvede svjetske standarde vođen radnim iskustvom stečenim izvan zemlje. Bilo mi je simpatično njegovo otvoreno progovaranje o svim temama vezanim uz probleme koje je zatekao u baletu, radnim navikama koje treba promijeniti kako bi bile na razini Europe i svijeta, ali i njegovo priznanje o svojoj seksualnoj orijentaciji, te poglavito njegovo neprestano isticanje kao javne osobe koja je uvijek u žiži zanimanja, kako je njegov plesni početak vezan uz folklor i narodne plesove. Gledao sam predstave baleta pod njegovim ravnanjem i svojim očima svjedočio kako raste i biva sve bolji. Poglavito se to odnosilo na ženski ansambl. Dao je šansu mladima i lansirao čitav niz odličnih mladih solista. Sjajno! Duboko sam žalio kada je napustio mjesto ravnatelja baleta jer i danas tvrdim da bi pod njegovim vodstvom rastao i dalje, te da je baletno okruženje njegov prirodni prostor kojem ne djeljivo pripada i koji je bez njega naprosto nezamisliv. Nakon što je Veroniku plasirao u Lado, žalim još i više!

S druge strane kolega, nikad me nije koreografski uspio fascinirati, pa tako ni u svom posljednjem polu-baletu Veronika. Nikad nisam vidio nešto što bi me iznenadilo, zaintrigiralo, potaknulo kao koreografa iz druge branše promišljati neke njegove koreografske zahvate kao što me na to potaknuo primjerice Milko Šparemblek. Bogdanić je za mene pristojan koreograf, ali ne i vrhunski. Zato ima neke druge kvalitete. Vođa je, ima znanje, ima radnu energiju, ima kičmu i zbog svih tih karakteristika neobično ga cijenim.

No, da se vratim Veroniki Desiničkoj i Vašem osvrtu. Uz dužno poštovanje cijenjeni kolega, u Vašoj kolumni izostavili ste čitav niz plesnih pravaca, figura, koraka preuzetih iz narodnog plesa, pa čak i sportskih disciplina. Stoga dozvolite da Vam ih pobrojim u cjelini kako bi ih mogli usporediti s Vašim izvornim tekstom; dakle, u svom umjetničkom izričaju autor koreografije poslužio se: Flamencom, Poskočicom (Kolo, Linđo), Šimi polkom, Prebiranjem (Krk, Istra), Drmešom, Hip-hopom, Tangom, banatskim motivima, tehnikom plivanja prsnim stilom, Charlestonom (jer, iskreno se nadam kako u Ladu tako ne plešu finalno križano podbijanje iz Podravskih svata već da je to samo stilizacija za ovu prigodu), figurom nošenja žena koje sjede na rukama muškaraca u maniri srpskih ansambala „Frula“ i „Opanak“ koji su svojedobno haračili po terasama naših hotela na obali, crnogorskim skokama, makedonskim komitskim igrama uz tapan, elementima vrličkog kola, plesovima zapadne Hercegovine, Twistom, bunjevačkim plesovima i pokretima primjerenim žetvenim radovima u Hrvata.

Upravo su se plesni obrasci narodnih plesova korišteni u ovom konglomeratu svega i svačega pokazali mačem s dvije oštrice. Istrgnuti iz konteksta autentičnog, nepodržani narodnom glazbom, narodnim nošnjama i koreografskim zakonitostima koje narodni ples ima unutar vlastitog tkiva, pokazali su se totalno promašenim i nakaradnim. Vi kolega kao i svi vrhunski folklorni koreografi vrlo dobro znate da ukoliko želite koreografirati narodne plesove, osnovno je da ih dobro poznajete i da znate njihovu suštinu, njihovu bit. Navest ću Vam, ne želeći docirati, samo dva primjera. Vrličko kolo, koreografija osnivača Lada prof. Zvonimira Ljevakovića, genijalan je primjer scenskog postava jednog narodnog plesa. Zadržavši autentičnu strukturu, narodnu nošnju, variranjem tempa, uz prikladne scenske intervencije, dočarao je kompletan karakter naroda tog kraja, kompletan način poimanja života, estetike i svih faktora koji su važni da bi dojam viđenog bio fascinantan. Dinko Bogdanić, s dječačkim iskustvom folklornog plesača od možda godine ili dvije dana, osnovni plesni obrazac spomenutog kola primijenio je na način, da je natjerao muškarce da ga plešu svaki za sebe po krugu, obukavši ih u čizme sa zvečkama i smiješne kostime. Da poznaje folklor i narodne plesove znao bi da snagu tom plesu daje i narodna nošnja koju i muškarci i žene nose gordo, ponosito i dostojanstveno, da mu snagu daje čvrsta povezanost u kolu i želja da se pred partnerom/icom pokaže snaga i spremnost za bračni život, da mu snagu daje krš u kojem se izvodi, što nije lako prenijeti na scenu. I da je dao plesačima Lada da izvode taj korak po bini izrađenoj od timpana uz gromove i pucnjavu topova, ne bi dobio ni stoti dio Ljevakovićevog efekta.

Moj Otac je, kolega Kneževiću, u svojoj posljednjoj dvadesetoj knjizi napisao nešto što mi se čini odličnim uvodom u drugi primjer: „Ako nisi inspiriran izvorom, ako nisi doživio tu Dravu i bio na njoj, skakao, ronio, ako nisi čuo te pjesme i svatovske koje govore o njoj, a inspiriran si samo nečim što si negdje čuo, ili vidio na televiziji, ili čuo preko radija, to nije prava inspiracija. To ne može biti dobro.“ I nije dobro! I dok podbijanja u finalnoj formaciji Podravskih svata mog Oca djeluju monumentalno, upečatljivo svakom tko to vidi i u najudaljenijem „kutku“ naše planete, kada ih koristi Dinko Bogdanić, djeluju jadno i potpuno promašeno. Genijalci su uvijek genijalci, a ostali svijet se mora pomiriti s činjenicom kako to ne mogu biti baš svi ljudi na ovoj planeti. Takvih bi Vam primjera mogao nabrojati još desetak, ali da Vas ne opterećujem detaljima koji su svakom tko se bavi folklorom nakaradni, želio sam Vam prenijeti svoj dojam kako je upotreba narodnih plesova u polu-baletnoj umjetničkoj obradi ove tragične priče – groteskna, jer njihova autentična ljepota niti u jednoj jedinoj sekundi ovog djela ne dolazi do izražaja.

Ali, nije to kolega Kneževiću ključni razlog zbog kojeg Vam pišem ovaj dio o korištenju narodnih plesova u Veronici Desiničkoj, jer sama baletna umjetnost trpi najrazličitije plesne oblike. Pišem Vam to zbog jednog fragmenta koji niste posebno apostrofirali u svojoj kolumni (ponovo unaprijed primite ispriku ukoliko sam to previdio), a ja smatram da ste imali i stručnu i moralnu odgovornost to učiniti. To je onaj fragment u kojem je doslovno preslikan dio autorskog umjetničkog djela našeg zajedničkog kolege prof. Vide Bagura iz njegove poznate koreografije Čobanske igre iz zapadne Hercegovine koju je radio upravo za Lado. S obzirom da ga na odjavnoj špici nisam zamijetio navedenog kao pomoćnika koreografa (zamislite kolega i to postoji), mislim kako mi je dužnost informirati ga o svemu. Pogotovo stoga što sumnjam kako bi osoba poput njega, koja mjesece provodi po selima Hrvatske ne bi li nešto otrgnula od zaborava i obnovila, dala pristanak za korištenje fragmenta svoje koreografije u polu-baletu o kojem Vam pišem. To mi kolega Kneževiću govori dvije stvari. Niti je rukovodeća nomenklatura Lada izvukla potrebne pouke iz izgubljenog sudskog spora oko autorskih prava s mojim Ocem, niti ih je izvukao Dinko Bogdanić nakon prijave zaklade koja skrbi o ostavštini Velikog Rudolfa Nureyeva zbog navodnog plagiranja pojedinih fragmenata Labuđeg jezera.

Najgore je to kolega, da kada analiziram Veroniku kao cjelinu te pritom potpuno zanemarim činjenicu kako ju izvodi Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado, koji to NIKADA I NI POD KOJIM UVJETIMA NE BI SMIO (o činu IZDAJE sam Vam već detaljno pisao na početku ovog pisma), dolazim do spoznaje kako je to potpuno neuspjelo umjetničko djelo. Promašena duljina, ne inspirativna glazba, ne inventivna koreografija, promašena kostimografija, dinamička krivulja koja ne vodi nikuda i još niz drugih stvari kojih ste i sami svjesni. Jedino svijetlo uporište u tom djelu je izvođački sastav Lada i gostujući glazbenici koji su ono što je pred njih stavljeno kao zadatak odradili na visokom profesionalnom nivou. Duboko svjestan ogromnog truda koji su uložili kako bi realizirali ovaj promašaj, ne mogu ne osjetiti divljenje prvenstveno prema onima koji su podnijeli najveći teret, a to su plesači-pjevači Lada. Dakako da za takvu ocjenu trud nije dovoljan već je presudna kvaliteta izvođenja. I baš tu su ladovci bili na visini i, da ne vjerujem kao osoba u perfekciju, te da svaki puta može biti još bolje - rekao bih da su bili odlični. Ovako ću Vam kolega reći da su bili vrlo dobri, jer izvodeći ovako ne inspirativno djelo koje je potpuno izvan njihovog primarnog radnog konteksta , nisu ni mogli biti bolji .

Ali, kolega Kneževiću, moram Vam priznati da uz divljenje prema onome što su izvođači Lada prikazali u ovom polu-baletu, prema njima osjećam još nešto gotovo jednako snažno ako ne i snažnije - ČUĐENJE! Ja im se čudim! To moje čuđenje polazi od premise prema kojoj se svi mi koji se na bilo koji način bavimo folklorom, njime bavimo iz ljubavi! Vođen tom premisom razmišljam o tome kako bi ljudi koji su za svoj životni poziv odabrali profesionalno bavljenje folklorom po logici stvari trebali biti posebno emotivno senzibilizirani prema tradicijskoj kulturi i nasljeđu naših predaka. I ja želim vjerovati da jesu! Stoga se čudim kako si kao takve pretpostavljam OSOBE, dozvoljavaju da ih rukovodeća nomenklatura uvuče u ovakve promašene projekte koji su sve ono protiv čega bi se svi poštovatelji folklora trebali boriti a to je - njegovo prostituiranje! Jer, u Veronici Desiničkoj tom RIČETU svega i svačega, n arodni plesovi i riječ folklor u smiješnom pod-nazivu, služe isključivo kao smokvin list onima koji su na tom projektu zaradili novac, a narodne plesove prikazali ne znalački i nakaradno! Dakako, postoji mogućnost ( u koju ne želim vjerovati ) da TO i oni podržavaju i odobravaju. Kada bi slučajno tome bilo tako, to bi značilo kako su dobrano promašili svoju profesiju. Ja bih tada u dobroj namjeri, takvima preporučio neka pročitaju novelu koja je nekada, u doba bivše države, bila sastavni dio lektire, a zove se Pokondirena tikva. Znate kolega koja je razlika između ljudi i osoba? Teoretski i praktično gledano svi ljudi imaju kičmu, no samo su je OSOBE svjesne te znaju što im je s njom činit!

No, da se vratim na ričet, svoju prvu asocijaciju kada promišljam o Veronici. Bez obzira na tu prvu asocijaciju, između njih lučim veoma veliku razliku. Iako volim ričet, on sigurno ne spada u mojih prvih sto najomiljenijih jela. Ipak, spravim ga s vremena na vrijeme (ne sjećam se kolega jesmo li se u našim razgovorima ikad doticali gastronomije, tek da znate kako sam veliki gurman i mislim, veoma pristojan kuhar), a činit ću to i u buduće. Za razliku od ričeta kojeg ću sigurno katkad ponovo poželjeti, Veroniku posve sigurno neću, jer dok ričet čini dobro mom probavnom traktu, Veronika mi je potpuno neprobavljiva.

Neprobavljiva mi je i rukovodeća nomenklatura (ona koja odlučuje, što ne amnestira od odgovornosti one unutar nje koji to nisu u mogućnosti) koja u vremenu kada se Riverdance gotovo svakog dana izvodi na tri različita mjesta u isto vrijeme u svijetu, ali i smatra već preživjelom formom, postavlja u Ladu za domaće i inozemno tržište potpuno besperspektivni polu-balet po uzoru na Đavla u selu i Licitarsko srce , forme stasale u hrvatskom baletu tridesetih godina prošlog stoljeća, umjesto da ga odvede u dvadeset i prvo stoljeće suvislim, te modernim folklornim programom u skladu sa svjetskim trendovima!

Na kraju kolega, ako sam Vas dobro razumio, ipak ćemo se oko nečega složiti, a to je da je za korak u naprijed ipak potrebno i nešto ZNANJA, a ne samo ŠARM BEZ POKRIĆA!

Stoga, i sebi i Vama i svima kojima je hrvatska tradicijska kultura i folklor u širem smislu najvažnija sporedna ili glavna stvar na svijetu, želim brzi odlazak Veronike Desiničke iz Lada - u ropotarnicu prošlosti. Neka u tu prošlost sa sobom povede i ODGOVORNE za to što je uopće u Lado došla, i neka ih tada u toj prošlosti pita - CRVENE LI SE KADA SE U JUTRO POGLEDAJU U ZRCALO, znajući kako ih negdje s ovog današnjeg purpurnog neba gledaju DVA FOLKLORNA VELIKANA, I PRITOM SE PITAJU - ŠTO IM OD LADA NAPRAVIŠE?

Poštovani kolega Kneževiću, na kraju ovog pisma primite još jednom moju najdublju ispriku za sve eventualne krive interpretacije Vašeg teksta, jer Vam je tekst kolumne izuzetno opširan. Uvjeravam Vas kako, ako je do njih i došlo, one nisu plod namjere, već su isključivo odraz moje dekoncentracije i krivog shvaćanja te kao takve postale inspiracijom ove moje male polemike s Vama.

 

Do sljedećih promišljanja,

bilježim se s osobitim štovanjem!

 

Andrija Ivančan, dipl.etnolog i polonist U Zagrebu, 19.10.2007.godine

 
 
 
   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine