naše usluge:




 

 

 

 

O Folklornim događajima piše Andrija Ivančan

OSTALE TEME :


objavljeno: 13.6.2007 god.

 

NEŠTO SASVIM OSOBNO

 

 

Izgleda kako je ponovo došlo vrijeme za jednu osobnu kolumnu. Ovaj put, na sreću, povod nije tragičan. Dapače, povod je velika sreća i zadovoljstvo protkano najljepšim sjećanjima. Nema dana a da se ne sjetim oca. Mogao bih čak reći kako svakodnevno komuniciramo o raznim životnim temama. I o folklornim, dakako. Ovih dana naša je komunikacija izrazito intenzivna. Ali, ova kolumna nije o Ocu. Ili, možda ipak je?

 

Priča prva: Kritičnost

Prije osamnaest godina, davne 1989. godine, sjedio sam u dvorani Doma JNA (danas Dom HV) u društvu svog najboljeg prijatelja (tri godine mlađeg od sebe) gledajući program njegovog, tada, najblaže rečeno, prosječnog zagrebačkog društva. On, mladac, tek u folklornim plesno - pjevnim početcima, ja, malo manji mladac, novopečeni voditelj s prve dvije koreografije na zagrebačkoj smotri. Stigao je s odsluženja vojnog roka upravo na taj koncert. Otac ima premijeru svoje prve koreografije u tom društvu. U gledalištu „dernek“ domaćih navijača (tada na programima tog društva druge publike nije ni bilo). Gotovo se trgaju sjedalice od oduševljenja. Dodatak, i kraj. Izlazimo iz dvorane. Mudro šutim (iz osobnih razloga) i gledam ga sa strane ispod oka. A mladac blijed ko krpa, pogled mu luta, djeluje izbezumljeno. Pitam ga pažljivo, jel' mu dobro? Uzvraća protupitanjem: kaj se u tom dodatku stvarno treba vrtjeti tko kako hoće ili, pola – pola? Ne lažem, odgovaram, pola – pola. Naime, igrom slučaja bio sam na postavljanju, kao i na grahu po postavljanju u katakombama Ilice 12.

Nije prošlo dugo i mladac je postao voditelj svog društva. Prva stvar koju je napravio bila je da u dodatku spomenute koreografije okrete parova podesi na pola – pola kako je Otac zamislio.

 

Priča druga: Strategija

Nedugo nakon što je postao voditelj, sjedimo oko ponoći u njegovom dnevnom boravku. Nervozan je. Pitam, što te muči? Kaže kako bi želio od svog društva napraviti respektabilan ansambl koji će nešto predstavljati u ovom gradu, ali da ne zna od kuda i čega početi!? Vidim da je ambiciozan, fanatičan i pun strasti. Voli svoje društvo više od svega. Potpuno je inficiran. Od programa! - odgovaram. Program je temelj svega! Kvalitetan program će privući i nove članove. Brojnost članova u to vrijeme bio je veliki problem. Navodim mu povijest ansambla kojeg vodim i koreografije vrhunskih koreografa koje sačinjavaju program. Slaže se u potpunosti. Strategija se zove Program. Sastavljen od umjetničkih djela vrhunskih koreografa.

 

Priča treća: Hazarderstvo

Iste noći, negdje pred svitanje, nakon nekoliko juice votki padne mu na pamet „genijalna“ ideja. Čuj, a mogao bi mi ti napraviti neku veliku i jaku koreografiju za kraj programa. Gledam, i ne vjerujem. Ti si lud! - kažem. Cijelu noć pričamo o vrhunskom programu, vrhunskih autora, a ti na kraju tresneš ovakvu budalaštinu. Ja sam ti u tome svemu početnik, a ti sada trebaš koreografije prokušanih majstora. Da kaže on, ali društvo trenutno nema novaca kojim bi platilo vrhunskog koreografa, a ja želim odmah nešto pokrenuti. Uostalom siguran sam da ćeš ti to odlično napraviti. Moram priznati kako su mi kao ambicioznom mladcu godile njegove riječi i, povjerenje . Pokušavam mu sugerirati Veliko prelo koje je već postiglo uspjeh na Zagrebačkoj smotri. Odbija, s obrazloženjem kako nema dečke koji to u ovom trenutku mogu izvesti. Što sad? Sjetih se terenskih istraživanja u dolini rijeke Bednje i sjajnog materijala iz sela Stažnjevec (rodnog sela mog pokojnog tasta i jednog od najboljih solista u povijesti Lada, Dragutina Sekelja). Taj bi se materijal možda mogao dobro iskoreografirati, predložih. I bez sekunde razmišljanja, odluči se kockati sa mnom, kao koreografom početnikom i još ne postojećom koreografijom, za svoj voditeljski početak .

 

Priča četvrta: Vizija

Koju godinu kasnije, na istom mjestu i otprilike u slično doba noći, on, sada već iskusniji voditelj, govori mi kako je u velikoj dilemi. Njegovo društvo koje je u stvaralačkom naponu, te raste u programskom smislu iz godine u godinu, dobiva ponudu drugog, nekad respektabilnog društva, koje je lošim vođenjem dovedeno na rub propasti, za fuzioniranje. Izgubili su prostor za rad, članstvo se osipalo, gotovo da ne mogu izvesti niti jednu koreografiju. Dobro, što imaju? – pitam. Imaju nekoliko vrhunskih koreografija tvog Oca koje će propasti ugasi li se to društvo. Uz naš, već respektabilan program te će koreografije biti značajno pojačanje, odgovara on. Moglo bi biti problema spajanjem dva tkiva, dvije tradicije, dva različita tipa radnih navika i svega ostalog, njušeći probleme reteriram. Vjerojatno, odgovori mi svjestan svih mogućih problema ali, njihov program je strahovito veliki ulog u mojoj viziji razvoja ansambla! Slažem se, to je veliko pojačanje a i šteta je da te divne koreografije propadnu. Nadam se samo da ćeš imati snage izdržati kada počnu problemi…, upozorih nepogrešivo predviđajući. I bi spajanje.

 

Priča peta: Odlučnost

I bi problema. Bila su tri sata u jutro kad me nazvao na mobitel i postavio u tom trenutku najnesuvislije pitanje na svijetu; što radiš? Spavam, odgovorim. U depresiji sam, možeš li doći malo do mene, upita znajući odgovor. Bio sam tamo za dvije minute. Slušam. Rade mi o glavi, žele me smijeniti ispod žita i na moje mjesto postaviti osobu x (ime poznato svim akterima priče). Previsoko smo se vinuli i osobama xy (imena poznata svim akterima priče) to ne odgovara. Pun mi je kufer, iskrvario sam da ansambl dovedem na ovu razinu, a oni sad žele sve upropastiti, vratiti kotač unatrag. Umoran sam od svega, možda je najbolje da se sam povučem pa neka sve ode k vragu. Znao sam da će se to dogoditi, uzvraćam. Kada sam te upozoravao uvjeravao si me da ćeš imati snage prevladati sve teškoće. Osim toga, sada imaš obvezu prema svemu što si stvorio i ljudima koji te podržavaju u obrani tvoje vizije. Mukotrpno je stvarati, a lako sve srušiti. Ne smiješ to dozvoliti! Uostalom, i moj otac je imao takav slučaj u Vlahoviću kada je morao presjeći takvu situaciju. Sto puta mi je to ispričao; jednostavno je ušao u dvoranu i rekao; tko se ne slaže s mojim vođenjem ansambla neka pređe na lijevu stranu dvorane. Prešlo ih je dvadeset i troje najboljih (pričao mi je kako se smrznuo kad ih je vidio). Dobro, od danas niste članovi ansambla Joža Vlahović. Disidenti (u pravilu čitaj neradnici) osnovali su novi ansambl koji već godinama ne postoji, a Vlahović je i dalje Vlahović. Prava vizija uvijek opstaje i za nju se treba boriti! Pogodio sam ga u kičmu. Sjetio se svih muka oko stvaranja ansambla i neprospavanih noći. Svega. Ostavio sam ga oko šest u jutro odlučnijeg nego ikad, spremnog da se za svoju ideju bori do zadnje kapi krvi. Danas, deset godina iza toga još provodi svoju viziju vodeći ansambl.

 

Priča šesta: Samokritičnost

Nekoliko godina iza te krize, ansambl ulazi u prvu kvalitativnu kategoriju zagrebačkih amatera kao posljedicom uspješnog rada i prikazanih cjelovečernjih koncerata. Na krilima uspjeha priprema se koncert u Domu HV. Dolazi dan D. Od početka, od prvog takta, vidjelo se kako to neće dobro završiti. Falš na falš, tempa za ne vjerovati, stilski ne dorađeno, koreografije koje su totalno u interpretaciji izgubile smisao. Pauza. Otac, mentor, ljut kao ris! U meni, nema kapi krvi. On, moj najbolji prijatelj, zelen. Drugi dio nešto bolji, ali sve u svemu jako, jako slabo. Odvezao sam razočaranog Oca kući i vratio se susresti s najboljim prijateljem. Našli smo se na parkiralištu iza Croatia banke na Kvaternikovom trgu. Ušao je u auto. Plače on, plačem ja. I pita, kako se to dogodilo, duboko svjestan svega!? Mislim da si postao previše siguran, odgovaram. Nisi se dovoljno dao. Nisi se dovoljno pekao na umjetničkoj vatri ovaj put. U umjetnosti nema - lako ćemo. Za umjetnost se treba svaki put iznova izboriti! U umjetnosti rutina ne prolazi! Svjestan je svega. Rastajemo se uz njegovo - ovo se više nikada neće ponoviti! Do danas i nije. Siguran sam da nikada niti neće.

Priča sedma: Beskompromisnost

Prošle godine, u rano proljeće, na jednoj od naših večernje - jutarnjih seansi priopći mi kako opet priprema novi program za tu godinu i kako mu treba jedna „dum-dum“ koreografija (u prijevodu - atraktivna, razigrana, obavezno uz orkestralnu pratnju, etc.), otprilike za 6 momaka i 12 djevojaka kako bi podigla publiku između dviju rustikalnih, komornih koreografija. Naravno, kao i uvijek, trebalo bi to biti nešto, na našoj uspavanoj folklornoj sceni, potpuno novo . Gledaj, rekoh mu, pripremam folklorni show sukladan svjetskim trendovima, ali na način naše, Hrvatske škole scenske primjene folklora. U tom smislu, predlažem ti fragment plesova Gradečkog Pavlovca u trajanju od šest minuta. Plesovi će biti prikazani autentično, svi osim jednog (Suhi most) u kojem sam promijenio glazbu (u originalu se pleše na poznatu temu Kruške, jabuke, šljive) a autentična, dvostruka provlačenja kroz mostove, zamijenio četverostrukim. Smisao je tog novog pristupa u brzoj izmjeni koreografskih slika i formacija u kojem se u šest minuta izmjeni čak 59 najrazličitijih slika. Ono na što te moram upozoriti jest činjenica kako je taj pristup u nas potpuno nepoznat, kako se u njemu koriste izražajne mogućnosti baleta i suvremenog plesa, i kako će vjerojatno i mene, i tebe, i ansambl nakon premijere razapeti naši „veliki stručnjaci“ za koje sam siguran da na karti Hrvatske ne znaju prstom pokazati gdje se to selo nalazi, niti nabrojati nazive plesova korištenih u tom fragmentu, a o znanju plesanja istih da se i ne govori. Ja čvrsto vjerujem kako je taj put jedini ispravan u povratku naše scenske primjene folklora na staze nekadašnjeg uspjeha i spreman sam na sve. Ti? Idemo u to pa neka nas razapnu, reče On, ni ne trepnuvši kao i prije osamnaest godina.

 

Priča osma: Poštovanje

Dana 3. 8. 2006. godine umro je Otac . On, moj najbolji prijatelj, iste je sekunde sjeo u auto i došao k meni u Molve. Noći smo provodili u razgovoru. Govorio mi je o svojoj fascinaciji, poštovanju i ljubavi koju je osjećao prema mom preminulom Ocu . Znao sam to. Izvlačio je iz naftalina njegove već zaboravljene koreografije poput „Opa ipi Jurane, na te noge tanane“ ili, pak, motivirao pokojnog Oca na stvaranje novih umjetničkih djela poput primjerice „Od Luna do Paga“. Jednom prigodom, sjećam se, rekao mi je kako bi, kada bi njegov ansambl imao novaca, kupio pravo na postavljanje svih njegovih koreografija koje je ikad napravio. Koliko je neizmjerno poštovao njega, toliko je poštovao i njegova umjetnička djela. A koliko ga je Otac volio i vjerovao u njegov rad, najbolje svjedoči što mu je nekoliko mjeseci prije smrti dao dozvolu za postavljanje svoje „bebe svih beba“ antologijskih Podravskih svata.

 

Priča za kraj ili, početak:

Od Priče prve prošlo je osamnaest godina…A priča je moglo biti i više. On, moj najbolji prijatelj Gordan Vrankovečki i njegov FA „Zagreb – Markovac“ priređuju koncert u čast sjećanja na mog Oca a svog mentora, 07.06. 2007. godine u Domu HV, naslovljen Sjećanja i snatrenja prema Očevoj posljednjoj, autobiografskoj dvadesetoj knjizi. Velikog umjetnika i znanstvenika, osim kroz koreografska remek djela, moglo se osjetiti kroz isječke filma njegovog prijatelja Mladena Trnskog. Najjače ga se moglo osjetiti kroz nikad nadahnutije članove ansambla, koji su u potpunosti bili na razini emotivnosti osobe kojoj je koncert bio posvećen, što vjerujte, nije ni malo lako. Na toj razini emotivnosti bila je i publika, nerijetko u suzama. Za razliku od domaće navijačke publike s početka, u ovoj je bilo mnoštvo plesača, svirača, općenito folklorista iz drugih društava i ansambala. Emocije i najljepše vibracije pratile su sve što se događalo na sceni i oko scene. Kao da su se svi bez predumišljaja došli pokloniti umjetnosti. Njemu. Ocu.

Bio je to najbolji koncert FA „Zagreb – Markovac“ kojeg sam gledao u životu. Bio je programski jak, sazdan od poznatih koreografskih djela koja su mu osigurala uspjeh kulminirajući Podravskim svatima. Program koji nije stvoren preko noći, već je odraz jedne jasne strategije jednog mladca s početka priče, koja se gradila godinama, jedne odlučnosti u hrabro izgovorenim DA ili NE u presudnim trenutcima (iz)gradnje FA „Zagreb-Markovac“ radi ostvarenja vizije i stvaranja respektabilnog ansambla.

Nakon svega, sjedimo sami u njegovom dnevnom boravku. Lijep je osjećaj nakon tako lijepog koncerta. Ipak... tu smo jako pogriješili, ovo smo mogli bolje i vjeruj mi bilo je bolje na prethodnim koncertima, ovo se nije smjelo dogoditi, treba ovdje još doraditi elemente, ovo nam još nije sjelo do kraja, etc. ne zaustavlja se. I nakon uspješnog koncerta nije izostala samokritičnost! Takav je. Od početka. Jer samo takav voditelj koji je duboko svjestan svih dobrih i manje dobrih strana svog ansambla na sceni, predodređen je za uspjeh. Takva i treba biti osoba u potrazi za umjetnošću. Važno je biti svjestan grešaka , i nikada ne lagati ljude s kojima stvaraš umjetnost. Ako je loše, priznaj im to, oni to već ionako znaju i osjećaju. Ako je dobro, reci im to, oni i to znaju, ali očekuju i od čovjeka koji ih vodi da im to kaže i preuzme odgovornost. Upravo zbog te doze samokritike uvjeren sam kako možda već naredne godine slijedi još bolji koncert FA „Zagreb – Markovac“. Ono što bi svakako trebalo pokušati zadržati, a što neće biti nimalo lako, jest razina emocija kojom je zračio svaki pojedini član, a time i cjelokupan ansambl. Jer, ima još nešto što mi nakon ovog koncerta neprestano prolazi kroz glavu. Riječi su to velikog Emila Cossetta . Prava, istinska umjetnost, događa se - samo u vrhunskom amaterizmu. Tu dozu emocija profesionalci teško mogu doseći. A umjetnost su prije svega emocije.

Da, to je bila umjetnost!

 

U Zagrebu, 13. lipnja 2007.

Andrija Ivančan, dipl. etnolog i polonist

 
 
   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine