naše usluge:




 

 

 

 

O Folklornim događajima piše Andrija Ivančan

OSTALE TEME :


objavljeno: 19.4.2007 god.

 

HRVATSKI KOREOKAOS

 

 

Jeste li si ikada postavili pitanje kako, na temelju čega i prema kojim kriterijima izmjeriti umjetnost, odnosno, umjetničko djelo? Što je ono što dijeli umjetničko od manje umjetničkog ili, pak, kvazi umjetničkog, pseudo umjetničkog?

Kroz povijest primjerice likovnih umjetnosti, bilo je slikara koji za života u svom vremenu egzistiranja uopće nisu bili cijenjeni, te su poput Van Gogha skončali nepriznati gotovo na rubu gladi. Dok spomenuti umjetnik za vrijeme života nije prodao niti jedno svoje umjetničko djelo (povjesničari umjetnosti nas uče kako je to itekako želio), danas njegova djela na aukcijama diljem svijeta postižu astronomske cijene od kojih se prosječnom čovjeku zavrti u glavi. Dakako, bilo je mnogo više onih koji su i za života bili izuzetno cijenjeni i slavljeni. Rembrandt, Leonardo, Monnet, Turner, Degas, Picasso, Dali etc. samo su neki od mnogih slikara čijim se umjetničkim djelima divila publika diljem svijeta i za njihova života. Na žalost, u našoj zemlji veoma rijetko ljubitelji likovnih umjetnosti mogu uživati u djelima nekih od spomenutih autora. Osim ogromnih financijskih sredstava koja bi trebalo uložiti u organizaciju takvih izložbi, ta se vrhunska djela, vrhunskih autora, s pravom doživljavaju kao umjetnička ostavština ne pojedinih muzeja u kojima su pohranjena, ne zemalja u kojima se nalaze, već kao najveće umjetničke vrednote cjelokupne civilizacije. Kao takva, ona zahtijevaju poseban tretman, te obvezuju institucije ili privatne kolekcionare koji o takvim djelima skrbe. Stoga, kada se takva djela premještaju prigodom organiziranja posebnih izložbi s mjesta na kojima su pohranjena, vodi se računa o svim pojedinostima. Kako će se organizirati transport, odgovara li mjesto gdje će djela biti izložena svim tehničkim posebnostima (rasvjeta, sigurnosni sustavi, količina vlage u zraku, etc.), ukratko, prema pravoj vrhunskoj umjetnosti se svi odnose s posebnim poštovanjem i respektom.

Povjesničari umjetnosti nas uče kako je upravo ples najstariji oblik ljudskog umjetničkog izričaja. U tom kontekstu može se konstatirati kako umjetnički izričaj (u obliku u kakvom ga poznajemo dan danas) u scenskoj primjeni folklora u Hrvata počinje s prof. Zvonimirom Ljevakovićem i drugim mjestom OKUD-a Joža Vlahović (danas Zagrebački folklorni ansambl dr. Ivana Ivančana) osvojenim iza slavnog „Mojsejeva“ 1947. godine na natjecanju u Pragu. Svoj pravi zamah scenska primjena folklora doživljava kroz formiranje Zbora narodnih plesova i pjesama (danas Ansambl narodnih plesova i pjesama hrvatske Lado) 1949. godine i to upravo od prve generacije Vlahovičanaca s prof. Ljevakovićem na čelu. Upravo je prof. Ljevaković svojim pogledima utjecao na formiranje stava o scenskoj primjeni folklora. Hrvatska škola scenske primjene folklora (dugo nazivana Zagrebačka škola folklora) trebala se prvenstveno opredijeliti za estetiku, najveću moguću autentičnost i osnovne umjetničke temelje folklora. Iako je prof. Ljevaković koreografirao instiktivno , vođen isključivo svojim osobnim talentom , taj su način scenske primjene folklora prihvatili gotovo svi hrvatski koreografi od kojih je svakako najznačajniji dr. sc. Ivan Ivančan koji je principe scenske primjene Hrvatske škole folklora maksimalno razvio i što je još važnije znanstveno uobličio u dvije knjige Folklor i scena, te Narodni plesni običaji u Hrvata.

Nakon velikih uspjeha najkvalitetnijih hrvatskih folklornih ansambala na mnogim svjetskim natjecateljskim festivalima te koncertnim turnejama, taj je pristup scenskoj primjeni folklora stekao veliki ugled i inicirao slične stavove u mnogim zemljama svijeta. Kao kuriozum valja spomenuti kako sva četiri američka profesionalna folklorna ansambla svoj program baziraju upravo na osnovnim postulatima hrvatske škole scenske primjene folklora.

Hrvatska škola scenske primjene folklora obuhvaća način rada sa seoskim (izvornim) grupama, djecom, reproduktivnim ansamblima, rad za film i kazalište, televizijske nastupe, stadionske spektakle, povorke i natjecanja, a osnovni postulati na kojima se temelj su:

 

Poznavanje autentičnog materijala (građe)
  • Terenski doživljaj
  • Prenošenje vlastitog doživljaja na scenu
  • Besprijekorno poznavanje scenskih zakonitosti

 

Pritom se vrhunski hrvatski koreografi rukovode i određenim principima poput;

 

  • Dinamički princip
  • Princip scenske ravnoteže
  • Princip scenske perspektive
  • Princip kontrasta

 

Uspjeh Hrvatske škole scenske primjene folklora temelji se upravo na skladnom odnosu između izvornosti i sceničnosti.

 

Kada se već spominje uspjeh Hrvatske škole scenske primjene folklora te pokuša razmisliti o broju vrhunskih folklornih koreografa u nas od 1945. godine do danas, dođe se do interesantne spoznaje. Naime, osim već spomenutog dvojca, ostatak se bez problema može smjestiti na prste jedne ruke. To govori prije svega o činjenici (koju mnogi zanemaruju) kako se tu prije svega radi o umjetnosti i umjetničkim djelima. Može netko teorijski i praktično skupiti sva moguća znanja potrebna kako bi napravio određenu koreografiju pa da ipak krajnji rezultat bude izrazito slab te veoma daleko od bilo kakve umjetnosti. Najvažnija komponenta pri stvaranju umjetničkog djela jest talent. I to ne bilo kakav talent, već talent za umjetničko oblikovanje. Bez talenta se niti u jednoj grani umjetnosti ne može ništa kvalitetno napraviti. Cijela povijest umjetnosti leži na djelima talentiranih stvaratelja. Isto možemo ustvrditi i za Hrvatsku školu scenske primjene folklora koja također počiva prije svega na talentu i umjetničkoj imaginaciji pojedinaca. Dakako, uspjehu su u mnogome doprinijeli i vrhunski ansambli koji su djela tih izuzetno talentiranih pojedinaca izvodili na adekvatan način primjeren kvaliteti umjetnika - stvaratelja.

Čitajući ovu kolumnu, netko neupućen u folklorna zbivanja u nas, mogao bi pomisliti (dakako potpuno pogrešno) kako se u hrvatskoj, folklornom koreografijom bavi veoma malen broj ljudi. Naprotiv, kod nas su svi koreografi. Hrvatska vjerojatno prema broju stanovnika ima najveći broj folklornih koreografa u svijetu. Gotovo da nema seoskog ili gradskog KUD-a koji nema svog „koreografa“. Nema smotre folklornog stvaralaštva bez barem desetak „koreografa“ na okupu. Svi koreografiraju, od kojih velika većina bez ikakve potvrde postojećeg strukovnog Društva ili ne daj Bože prijavljenih koreografija kod ZAMP-a. Neki otkrivaju svoj koreografski „talent“ u pedeset i nekojim godinama života, poklanjajući folklornoj publici na dar, svoje vijence-prvijence. Neki se, pak, u trideset i pokojim, veoma ozbiljno pripremaju za natjecanje mladih koreografa u organizaciji spomenutog Hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja.

Dobar dio „koreografa“ svoju inspiraciju crpi iz već postojećih koreografija doajena hrvatske folklorne koreografije koje su vidjeli ili na pozornicama, video snimkama, dvd izdanjima ili su, pak, nekada sami sudjelovali u njihovom izvođenju bilo kao plesači bilo svirači. Neki od njih, koreografije nastoje preslikati doslovno (Naravno bezuspješno. Naime, za to je potrebno ponešto i plesnog talenta a i koncerti se snimaju s više kamera što „koreografe“ itekako zna zbuniti) dok drugi, misleći valjda kako doajeni u svojim koreografijama pojedine scene nisu riješili dovoljno dobro, „obogaćuju“ djela svojim „umjetničkim“ intervencijama, sve u cilju skrivanja svog pravog izvora inspiracije – tuđeg umjetničkog i autorskog djela. Vrhunac njihovog diletantizma jest kada kombiniraju koreografska rješenja nekoliko vrhunskih koreografa istovremeno, katkada čak i istog područja. Pokušajmo zamisliti što bi nastalo kada bi neki mladi slikar ne kopirao, već izrezao komadiće platna (recimo 30 puta 30 centimetara) vrhunskih slikara s početka ove kolumne, spojio ih u novo djelo i potpisao se kao autor. Bi li to novo djelo bila vrhunska umjetnost? Naravno da ne bi. Bez obzira na sjajne komadiće tog novog slikarskog mozaika treba biti svjestan kako svaki vrhunski umjetnik ima svoj doživljaj, svoje viđenje i svoj način da izrazi svoje osjećaje kroz svoje djelo, te ga upravo ta posebnost čini velikim. Upravo zato je nedopustivo kratiti pojedine vrhunske koreografije za potrebe televizijskih snimanja i slično. Takva skraćenja može izvesti isključivo koreograf osobno i nitko drugi. Stoga „koreografska djela“ kvazi koreografskih majstora zasigurno niti posthumno neće doživjeti sudbinu Van Gogh-ovih s početka.

Potpuno je jasno kako ne mogu svi koji se bave folklornom koreografijom biti vrhunski koreografi. Neki su vrlo dobri, neki dobri, a neki izrazito loši. To prije svega ovisi o talentu, ali i o stupnju ozbiljnosti, te znanju koje potencijalni koreograf ulaže prigodom stvaranja svog djela, ili nedjela. U svakom slučaju mnogo bolje rezultate postižu oni koji se educiraju ili kroz spomenutu literaturu ili kroz programe Hrvatske škole folklora te specijalizirane kolegije koji se odnose na tu tematiku.

Poklonici sistema malo radi, malo kradi, pa pošteno živi trebaju postati svjesni, kako njihov sistem „umjetničkog“ djelovanja podliježe Zakonu o autorskim pravima, čiju su efikasnost neki već osjetili na svojoj koži.

Analizirajući ovaj svojevrsni hrvatski koreokaos mislim, kako ima stvari na koje treba dodatno upozoriti i na koje treba posebno ukazati.

Prije svega, treba unutar hrvatskog folklornog miljea zaživjeti svijest kako su vrhunske folklorne koreografije ujedno i vrhunska umjetnička djela koja zahtijevaju poseban tretman, te obvezuju one koji ih izvode, identično kao kod primjera slika i slikara s početka. Kada je vrhunski koreograf ujedno i voditelj, te ima ansambl u kojem djeluje, to je za umjetnika najveća sreća. Tada u svakom trenutku pod kontrolom ima svoje djelo te, bez obzira na povremene promjene unutar izvođačkog sastava, uvijek iznova može oduševiti nove plesače i svirače za svoju umjetničku ideju, a koreografiju održavati upravo onako kako je zamislio i kako osjeća. Problem nastaje kada se koreografije postavljaju izvan matičnog ansambla. Stoga se u autorske ugovore i ugrađuju članci koji propisuju kako umjetnik, ukoliko je nezadovoljan izvedbom svoje koreografije, može zapriječiti njeno daljnje izvođenje. Naročito veliki problem nastaje kada se radi o umjetničkim djelima koreografa koji su preminuli. Postoje nebrojeni primjeri ansambala, KUD-ova, raznih grupa i grupica koje su nakon smrti primjerice prof. Ljevakovića došli do mogućnosti postavljanja nekih od njegovih antologijskih koreografija. Na žalost, dobar dio izvedbi koje sam osobno vidio bila je takva, da sam siguran da ih je profesor mogao vidjeti, taj bi čas ponovo umro. Katkad bez stila, katkad bez tehnike, zamišljenog koreografskog crteža, odgovarajuće glazbene pratnje, vokalnih dionica, a o odgovarajućem tempu da se i ne govori. Sličnih je situacija bilo i s djelima pok. dr. sc. Ivana Ivančana još za njegova života. Bi li grad Chichago i njihov Art museum napravili izložbu Degas-ovih balerina u gradskoj kanalizaciji ili postavili skulpture Meštrovićevih Indijanaca kao potporanj semaforima na obližnjem raskrižju, umjesto u prekrasnom parku koji okružuje Muzej?! Ne, jer ta vrhunska umjetnička djela imaju poseban tretman, te obvezuju! Prema njima se ima posebno poštovanje i respekt. Takvim tretmanom, poštovanje i respekt se iskazuje i prema preminulom umjetniku.

U tom smislu podsjećam na obvezu, i pozivam sve one koji izvode umjetnička djela (nacionalne i svjetske vrijednosti) preminulih doajena hrvatske folklorne koreografije, da kroz dostojne izvedbe pokažu poštovanje i respekt prema njihovom djelu, te samim time prema njima osobno.

Upravo zbog te obveze, a nakon svega iznesenog, svaka alibi kritika nesposobnih za kvalitetno izvođenje vrhunskih koreografija, s pogledom u dvorište sposobnih kojima je upućena, o pretjeranoj i nepotrebnoj uvježbanosti, postaje zavidno-nebulozno-infantilno-diletantski stupidna.

I na posljetku o mjerenju umjetnosti. Za života umjetnika, osim kolega istinskih umjetnika , potvrdu veličine njegova umjetničkog rada daje publika, jer svaki oblik umjetnosti živi sve dok ima publiku koja je voli, prati i cijeni. Nakon njegove smrti, osim publike, potvrdu daju njegova djela koja kroz duži vremenski interval nastavljaju svoj i njegov život. Naravno, ako prežive u onom obliku u kojem ih je umjetnik zamislio!

 

Zagreb, 19. travnja 2007.godine Andrija Ivančan dipl. etnolog i polonist

 
 
   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine