naše usluge:




 

 

 

 

O Folklornim događajima piše Andrija Ivančan

OSTALE TEME :


objavljeno: 01.03.2007 god.

 

COSA NOSTRA

 

 

Od samih sicilijanskih začetaka mafije kroz krvnu osvetu, preko njenog razvoja u najveću kriminalno – zločinačku organizaciju u Europi, sve do njenog prelaska u Novi svijet u kojem i kroz koji je i postala sinonim za organizirani kriminal, jedna je, najučestalije korištena sentenca unutar Organizacije dobila takvo značenje da je ubrzo postala sinonim za njen naziv. Cosa nostra (naša stvar), najčešći je odgovor članova Organizacije prilikom uhićenja, progona, međusobnih obračuna etc. Sve što se unutar i oko Organizacije odvijalo bila je Cosa nostra . Glavno obilježje Organizacije očitovalo se u njenom djelovanju daleko od očiju javnosti, bilo unutar zidina pitoresknih sicilijanskih gradića, ili, pak, velikih američkih metropola, u doba prohibicije ili početkom 21. stoljeća. Organizacija je oduvijek u ilegali. Doduše, upravo krajem 20.-og i početkom 21.-og stoljeća neki od vodećih ljudi Organizacije počeli su odbacivati kriminalnu povijest svojih predaka, nastojeći legalizirati svoje poslovanje, koristeći pritom sve svoje materijalne resurse, te političke i gospodarstvene veze. Bez obzira što se kod nekih od vodećih ljudi Organizacije kodeks ponašanja promijenio, ono što je ostalo isto svijest je o tome kako je to i dalje Cosa nostra .

Od 1935. godine, koja se smatra začetkom scenske primjene folklora u Hrvata, pa sve do danas, naš je uvjetno rečeno folklorni milje prolazio kroz različita razdoblja. Početni entuzijazam prekinuo je Drugi svjetski rat. Nakon njega došlo je do novog poleta koji se očituje prije svega kroz osnivanje mnogih kulturno – umjetničkih društava koja već u samom početku svog djelovanja okupljaju veliki broj mladeži željne zajedničkog stvaranja te svjesne važnosti vlastite tradicijske kulture. I ne samo to, za mladež okovanu jugokomunističkom diktaturom, kulturno – umjetnička društva i njihova djelatnost bili su idealna mjesta koja su se slobodno mogla nazvati i svojevrsnim prozorom u svijet. Ona su pružala mogućnost putovanja izvan granica, u prvo vrijeme na kolektivni, a potom i osobni „pasoš“ . Kao kuriozum valja spomenuti kako je prva turneja Državnog zbora narodnih plesova i pjesama izvan granice tadašnje države, završila bijegom 15-ak članova koji su se potom nastanili na gotovo svim kontinentima.

Ispočetka se na rad KUD-ova gledalo blagonaklono, no ubrzo shvativši kako putovanjem u inozemstvo mladež uviđa zaostalost vlastite zemlje u odnosu na one koje posjećuje, jugokomunistička nomenklatura pod geslom neće nas opanak predstavljati u inozemstvu desetkuje novonastale KUD-ove na području cijele tadašnje države. Samo na području grada Zagreba taj se broj sa stotinjak KUD-ova smanjio na jedva desetak.

Preživjevši tzv. crnu petoljetku broj folklornih grupa i ansambala je ponovo narastao, no nikad više na onu razinu prije čistke. Isto tako, nakon velikih uspjeha tada najkvalitetnijih ansambala na velikim svjetskim natjecateljskim festivalima, potpora državnih organa raste. Tom trendu uvelike su pomagali elektronski i tiskani mediji. Pojedini novinari, vračajući se s takvih natjecanja objavljuju u uglednim dnevnim novinama cijele stranice teksta i fotografija o uspjesima tih ansambala. Televizija osim brojnih koncerata koje prenosi, specijalnih emisija o pojedinim ansamblima i KUD-ovima te njihovim voditeljima, koreografima i aranžerima, program koncipirana na način da prigodom prijenosa nogometne, košarkaške, rukometne, odbojkaške ili pak, hokejaške utakmice, u poluvremenu educira gledateljstvo o tradicijskim vrijednostima i prikazuje jednu ili dvije folklorne koreografije.

Pozitivan općedruštveni i medijski stav prema tradicijskoj kulturi u mnogome je pridonio velikoj masovnosti koja je u to vrijeme krasila folklorni milje. Takav se trend zadržao sve do Domovinskog rata kada zbog ratnih djelovanja ponovo nekoliko godina dolazi do stagnacije pa i do prestanka djelovanja mnogih folklornih ansambala ili grupa općenito.

Suprotno predviđanjima kako će upravo samostalnost Hrvatske pridonijeti još jačem okretanju vlastitoj tradiciji i autentičnim kulturnim vrednotama, to se na žalost nije ostvarilo. Kulturno – umjetnički amaterizam ostaje na marginama bez značajnije društvene, materijalne i medijske potpore. Primjerice, grad Varaždin, u medijima panagirično slavljen kao najrazvijeniji, te s najmanjim brojem nezaposlenih, za rad svojih KUD-ova izdvaja po 5000 kuna godišnje svakom. Tu sumu vjerojatno potroše njihovi tamburaški orkestri samo za kupnju potrebnih žica. O problemu prostora za rad na području cijele zemlje da se i ne govori. Gotovo da nema KUD-a ili ansambla koji imaju riješeno to pitanje.

Samostalnost donosi i veliku ekspanziju tamburaške glazbe, no ne one koja se može tretirati tradicijskom kulturom ili njenom umjetničkom nadgradnjom, već one koja potiče one najniže ljudske osjećaje i strasti. Dugmetare i pevaljke s istoka, njihovu produhovljenu glazbu i tekstove tipa;

Livada, livada, sanjiva se budi

Mali mrav se šeće niz Ajšine grudi

Mali mrav, mali mrav, u njedrima nesto

Joj kad bi hteo, da menjamo mesto

Ili;

Meni treba parče neba,

postelja od trava,

malo mesta pod zvezdama,

meko ćebe, tuđa žena,

da kraj mene spava.

zamijenili su isti takvi glazbeno – literarni uradci, samo zapakirani u celofan, unutar novo nastalog tamburaško – ugostiteljskog pokreta. Ekspanzija tog pokreta pridonijela je prije svega tome da su brojni KUD-ovi i ansambli ubrzo ostali bez svojih tamburaških orkestara, jer su mladi svirači naučivši osnovne akorde odmah počeli formirati svoje tamburaško – ugostiteljske sastave, bacivši se na tezgarenje jureći pinku.

Drugi su pak, željni toga da postanu dio estrade, formirali svoje tzv. ethno sastave, potpuno zanemarujući osnovne postulate na kojima počiva world music pokret. Naime, smisao tog pokreta jest u tome da se stvaraju nove vrijednosti kroz komponiranje djela koja će podsjećati na autentične glazbene oblike. Velika većina naših tzv. ethno glazbenika, nedovoljno talentiranih za umjetničko oblikovanje, zanemaruje tu činjenicu te jednostavno preuzima autentične folklorne oblike, interpretira ih na svoj način često uz pratnju potpuno neprikladnog instrumentarija, pokvarivši njihovu izvornu ljepotu, te, čak, smatrajući (dakako potpuno pogrešno) ta (ne) djela svojim velikim doprinosom glazbenoj umjetnosti.

Koliko je zov estrade snažan, dokazuje podatak kako mu ne mogu odoljeti niti znanstvenici Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (glavni organizatori Međunarodne smotre folklora (smotre izvornog folklora)) koji jednu večer Smotre posvećuju koncertu tzv. ethno glazbenika što je eklatantan primjer neviđenog farizejstva u punom smislu tog pojma. Dok s jedne strane, kao članovi prosudbenih komisija beskrupulozno napadaju reproduktivne folklorne ansamble, koreografe i aranžere za udaljavanje od izvora, na Smotri za koju su stručno odgovorni, promoviraju tzv. etno-pokret u odnosu na koji je, djelovanje tih istih reproduktivnih ansambala, koreografa i aranžera, beskrajno čisto, poput planinske vode s izvora.

Cijeli taj period uspona i padova scenske primjene folklora u nas, bez želje analiziranja uzroka takvog stanja, pratila je konstanta emotivnog naboja protagonista unutar folklornog miljea, koji bi se mogao opisati sentencom tipa - svi protiv svih!

Tek posljednjih nekoliko godina, vjerojatno suočeni s općedruštvenom i medijskom marginalizacijom te velikim smanjenjem zainteresirane mladeži za tradicijsku kulturu, dolazi do smanjenja disonantnih tonova na folklornom nebu hrvatske. Sentencu svi protiv svih, polako ali sigurno zamjenjuje ona druga - svi za sve. Koje su osobe i organizacije najviše pridonijele tom svojevrsnom Kopernikanskom obratu unutar folklornog miljea, ostaje analizirati nekom drugom prilikom.

U trenucima kada novinari koji prate jedan od naših ansambala na velikoj 40-dnevnoj turneji, svoja izvješća, umjesto na velikim umjetničkim dometima ili možebitnom uspjehu ansambla, baziraju na cijeni porcije sarme (20 dolara) i čaše vina Postup (10 dolara) u jednom hrvatskom restoranu u zemlji u kojoj se turneja odvija - posve je izvjesna nužnost kohezije unutar folklornog kruga! Isto tako, u trenucima kada je glavni show nacionalne televizije Ples sa zvijezdama, koji promovira jedan posve drugačiji način bavljenja plesom iznimno privlačan mladima, vrijeme je da - svima onima koji su se posvetili tradicijskoj kulturi, zazvoni na uzbunu!

S obzirom da su zbog već spomenute općedruštvene i medijske marginalizacije, izgubljene mnoge potencijalne generacije mladih koje bi se eventualno usmjerile ka bavljenju tradicijskom kulturom, izlaz iz te situacije nazire se prije svega kroz osvješćenje folklornog miljea kako je tradicijska kultura Cosa nostra - u najpozitivnijem smislu tog pojma .

Drugi izlaz nazire se kroz imperativno okretanje radu s djecom i to već od predškolskog uzrasta. Naime, osim odgoja djece u folklornom duhu i njihovog upoznavanja s vrednotama tradicijske kulture, treba biti duboko svjestan kako su nam upravo djeca jedina šansa za opstojnost onih vrijednosti za koja se toliko zalažemo. Možda upravo netko od te djece, danas-sutra bude u mogućnosti preokrenuti već toliko puta spomenutu općedruštvenu i medijsku marginalizaciju folklora općenito. Možda kao predsjednik ili predsjednica države ili vlade, ministar ili ministrica kulture, ravnatelj ili ravnateljica televizije, glavni urednik ili urednica iste, etc. Kada već generacije koje trenutno djeluju ne mogu promovirati tradicijsku kulturu na način na koji to ona svojom vrijednošću zaslužuje, trebamo napraviti svi – sve što je u našim mogućnostima kako bi se djeci koja dolaze iza nas otvorio put da to u danom trenutku naprave ona. To će im se prije svega omogućiti kvalitetnim radom, te konsenzusom svijesti unutar folklornog miljea kako je tradicijska kultura prije svega i imperativno Cosa nostra .

 

 

01.03. 2007. godine Andrija Ivančan, dipl. etnolog i polonist

 

 

   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine