naše usluge:




 

 

 

 

O Folklornim događajima piše Andrija Ivančan

OSTALE TEME :


objavljeno: 13.7.2006 god.

 

KAD STRUČNJACI UTIHNU

 

Dana 6. studenoga 2004. godine u Dvorani Hrvatskog društva skladatelja održan je 3. stručni skup Hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja naslovljen «Primjena folklorne građe na sceni» na kojem je jedan od kolega, bez ikakve sumnje stručnjak, održao nadahnuto predavanje o Folklornom magičnom krugu. Njegove teze zasnivale su se na proučavanju folklornih ansambala i izvornih skupina u razdoblju od desetak godina. Zaključak tog izlaganja se može svesti na činjenicu kako one u svom djelovanju prolaze jedan kružni proces. Prema kolegi, čarolija folklornog kruga temelji se na metamorfozi izvorne folklorne skupine u folklorni ansambl i obratno, a između svakog se završenog kruga može pojaviti određeno razdoblje stagnacije.

Djelomično primjenjujući teze kolege na stanje procesa rada kroz sezonu u folklornom amaterizmu, bez obzira na inkompatibilnost početnih polazišta, može se primijetiti da je taj proces godinama uglavnom isti. Planiranje sezone, realizacija plana, prikazivanje realiziranog, stručna kritika prikazanog, analiza stručne kritike, završetak sezone kroz planirano putovanje te cijeli proces ispočetka. Analizirajući taj kružni proces može se uočiti da jedini faktor koji je izvan kompetencije određenog ansambla ili grupe jest kritika prikazanog dostignuća. Upravo stoga ili s time kao posljedicom, najviše nezadovoljstva i povišenih tonova već godinama unutar folklornog amaterizma opravdano izazivaju kritičke opservacije.

Kako bi se relevantno i objektivno sagledalo stanje kritičke misli u nas, potrebno je prije svega demistificirati pojam kritike, tj. na koga se u suštini kritike odnose te što jedan kritičar da bi imao autoritet mora posjedovati.

Stručna kritika može biti intonirana pozitivno ili negativno s izraženim jasnim stavom osobe koja ju daje. Kada kritičar negativno intonira svoja zapažanja spram određenog ansambla ili grupe, tada se te negativnosti jedino mogu promatrati u kontekstu vođenja, jer voditelji su ti koji konstituiraju plan i program rada te su odgovorni za njegovu uspješnu realizaciju.

Kada je, pak, kritika pozitivna, ona se odnosi, dakako, na voditelja, ali i na realizatore, odnosno izvođački sastav koji je uspješno prezentirao voditeljske zamisli. U našem narodu, ne bez razloga postoji sentenca koja kazuje kako riba smrdi od glave. Druga je stvar što se pojedini «voditelji» nastoje prilikom negativnih kritika sakriti iza realizatora, za analizu čega će biti potrebna jedna posve nova kolumna.

Nakon što se demistificira smjer kritičkih opservacija, neizostavno je demistificirati razloge zbog kojih vlada gotovo konsenzualno nezadovoljstvo kritikama u posljednjih dvadesetak godina. To nezadovoljstvo proizlazi iz činjenice kako je veoma malo osoba u nas koje se bave kritikom, a koje posjeduju autoritet i potrebna stručna znanja za obavljanje tog posla od prvorazrednog značaja. Tako se događa da pojedini netalentirani zborovođe čije se aranžersko iskustvo svodi na djela pisana za prosječni bariton i klavijature, a koja se izvode na terasama slabijih hotela na obali, kritički osvrću na djela vrhunskih majstora tog zanata, ili npr. da priučeni samozvani stručnjaci za nošnje pišu o segmentu scenske kulture odijevanja i slično. Najgore od svega je to što se ti isti «stručnjaci», osim kritikom unutar domene koja im je nezasluženo dodijeljena, veoma često drznu komentirati i, već odavna priznata djela ljudi - institucija hrvatske folklorne koreografije. Ne držeći se čuvene Sokratove «znam da ništa ne znam», misleći da znaju a ne znaju , prigodu da nešto napišu koriste, prije svega, za liječenje vlastite frustracije zbog nemogućnosti i ne talenta da sami kvalitetno umjetnički stvaraju i oblikuju. Žalosna je činjenica da ništa bolja situacija nije niti kod kritičara zaduženih za ocjenjivanja plesnih dostignuća. Kritike takvih «stručnjaka» uglavnom su pisane s jakim inicijalnim vjetrom u leđa osobnih animoziteta prema pojedinim autorima, voditeljima, ansamblima ili grupama koje «stručno» ocjenjuju. Stoga ne čudi lavina nezadovoljstva prisutna na gotovo svakoj tribini ili okruglom stolu posvećenom toj tematici.

Za ocjenjivanje rada gradskih reproduktivnih ansambala i dječjih grupa koje prikazuju umjetnički oblikovanu i sceni prilagođenu tradiciju kritičar, osim stručnog, mora posjedovati i snažan umjetnički autoritet. Kada se, pak, radi o kritičarima koji ocjenjuju rad izvornih skupina oni, prije svega, trebaju imati neupitan stručni autoritet koji podrazumijeva savršeno etnokoreološko poznavanje građe koja se prikazuje.

Sljedeće pitanje koje se neumitno nameće jest tko je onda odgovoran što se nekompetentne osobe postavljaju u stručne komisije, jer se one posve sigurno na ta mjesta ne mogu postaviti same!?

Odgovornost za takvo stanje, bez ikakve sumnje, snose organizatori raznih smotri folklornog stvaralaštva jer se od osoba prosječnog priučenog znanja koje, dakako, nisu kompetentne za obavljanje posla kritičara, ne može niti očekivati bilo kakva doza svijesti o vlastitom neznanju. Ne želeći špekulirati oko razloga takvog pristupa, može se primijetiti kako su i sami organizatori svjesni da takvi «stručnjaci» ne posjeduju nikakav autoritet. Ta se činjenica možda najbolje iščitava iz netransparentnosti izvješća s takvih smotri. Naime, svaka grupa dobiva izvješće samo svog nastupa bez mogućnosti komparacije s izvješćima ostalih sudionika. Time se nastoji prikriti disbalans kako kriterija te dosljednosti, tako i stručnosti pojedinih članova stručnih komisija.

Sukladno svom opredjeljenju prema rasčišćavanju sveopćeg nereda u voditeljsko-koreografskom miljeu u nas, Hrvatsko društvo folklornih koreografa i voditelja uhvatilo se u koštac i s tim problemom te je na posljednjoj skupštini donijelo jasne kriterije što treba posjedovati jedan selektor (osoba kompetentna za stručne komisije i pisanje kritika) kako bi mogao obavljati taj izuzetno važan i odgovoran posao. Pritom činjenica da se takve osobe u Hrvatskoj mogu nabrojati na prste jedne ruke ne znači ništa negativno, dapače, to će u mnogom doprinijeti boljem balansu kriterija, dosljednosti, boljem pregledu stvarnog stanja, a o stručnosti da se i ne govori. Uostalom do prije dvadesetak godina se vrlo dobro znalo tko je tko te tko je za što stručno i umjetnički kompetentan.

Kako bih pokazao svu apsurdnost sustava kritike u nas, poslužit ću se primjerom istog ansambla i istih koreografija u opservaciji dvaju različitih stručnjaka. Namjerno za primjer ne uzimam dijametralno suprotne kritike, premda bi takvih još apsurdnijih primjera mogao prikazati svake godine na stotine.

 

Primjer 1.

 

FA «Zdenac» - Garešnica

«Ajte cure u kolo igrati» - Pjesme i plesovi Bilogore

Voditeljica: Romana Fezi Martinić

Koreograf: Romana Fezi Martinić

Glazbena obrada: Vjekoslav Martinić

 

Najsvijetliji trenutak cijele Smotre bila je upravo ova koreografija Bilogorskih pjesama i plesova. Prava parada dobrog stila, koreografskih rješenja i tradicijskih solističkih glazbala poput strančice, dvojnica i duda. Prolistala šuma, Ajtecure u kolo igrati, Igra kolo, Svatovski drmeš, Kozatuš, Dudaška kara i na kraju Taraban , redosljed je izvedenih pjesama i plesova. Sve uklopljeno u dobro izbalansiranih osam i pol minuta.

 

«Zaspo Janko pod jablanom» - Pjesme i plesovi Bijele Moslavine

Voditeljica: Romana Fezi Martinić

Koreograf: Romana Fezi Martinić

Glazbena obrada: Vjekoslav Martinić

 

Odličan nastup grupe iz Garešnice krasila je solidna plesna uvježbanost, potkrijepljena sjajnim vokalno-instrumentalnim rješenjima uz već standardno sjajnu potporu starih tradicijskih glazbala. Koreografski gledano, to je djelo bez pretencioznih scenskih rješenja, no prepuno dobrog stila i karaktera obrađenog područja. Počelo je solo dvojnicama nakon čega je uslijedila odlično glazbeno razvijena naslovna pjesma te starinsko kolo šestdijelnog plesnog obrasca «Đuri mila». Uz samicu je otplesan «Kozatuš», dok se dude pridružuju u «Drmešu» koji je uslijedio nakon maestralne izvedbe šetanog kola «Na Ilovoj ladnoj vodi». Dojam je da bi se finale u «Drmešu» moglo još na određeni način pojačati. I kod ove grupe vrijediti opaska o pojačanoj pažnji oko frizura.

 

Primjer2.

 

•  Skupna pjesma dobra, nošnje uredne

•  U «kozatušu» bat koraka pokrio svirku diplice, dude uz ples čujne

•  Sve korektno

 

•  Skupna pjesma «Zaspal Janko», ples kozatuš, «Oj djevojko dušo moja», sve manje-više korektno

- Kraj točke odrezan, što začuđuje.

 

Dok je kod prvih kritičkih opservacija vidljivo kako stručnjak dobro poznaje građu te se upušta u procjene koreografskih te ostalih scenskih dometa i ima jasno izražen stav o prikazanom, drugi kritički osvrt osim što niti smrdi niti miriši kazuje kako «stručnjak» uopće ne poznaje građu pa čak niti instrumente korištene na sceni, dok se na umjetničku stranu (radi se o koreografiji ) niti ne osvrće.

Pokušajte stoga zamisliti kako se mora osjećati jedan autor, voditelj ili ansambl na zatvaranju godišnjeg radnog kruga uz ovako nemuštu kritiku koja obuhvaća toliki broj ljudi. Koje je podcjenjivanje organizatora, smotre, koreografa, aranžera i izvođača sadržano u takvom uradku! Stvar postaje još tragičnija kada se uzme u obzir činjenica kako se radi o kritičkoj opservaciji s Državne smotre.

 

Vračajući se na tezu svog kolege s početka kako se između svakog završenog kruga može pojaviti određeno razdoblje stagnacije, ne mogu ne upitati; čime je hrvatska folklorna javnost zaslužila tako dugotrajnu, gotovo dvadesetogodišnju stagnaciju ozbiljne stručne kritičke misli?

Hoće li nam se ponovo događati da kad stručnjaci utihnu, progovore «stručnjaci» iza kojih ostaje nelagodan muk, nevjerica, razočaranje i snažan osjećaj nepravde?

 

U Zagrebu, 12. srpnja 2006. Andrija Ivančan, dipl. etnolog i polonist

 

 
 
   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine