naše usluge:




 

 

 

 

O Folklornim događajima piše Andrija Ivančan

OSTALE TEME :


objavljeno: 17.12.2008 god.

 

 

SVJESNI  ODGOVORNOSTI

U okviru Desete škole učitelja Hrvatske održane u Opatiji od 26. do 28. studenoga odvijao se stručno-znanstveni skup naslovljen Hrvatski obrazovni sustav u odnosu prema obrazovnoj politici Europske unije, s naglaskom na Europskome referentnom okviru temeljenih kopmetencija zajedničkih za sve članove Europke unije. Skupu je bilo nazočno uz dvadesetak predavača i tristo osamdeset sudionika mahom odgojitelja, učitelja i profesora te ravnatelja predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola s područja gotovo cijele Hrvatske, a više nego uspješno organizirao ga je Hrvatski-pedagoško književni zbor, najstarija i najveća strukovna udruga učitelja u nas. Kroz tri iznimno sadržajna dana, prepuna sjajnih predavanja ali i žustrih rasprava, na održanim okruglim stolovima propitivala se primjena HNOS-a (Hrvatskog nacionalnog obrazovnog sustava), uvođenje Nacionalnog kurikuluma u hrvatski obrazovni sustav, što jest zasigurno povijesna reforma zbog primjene koje je upravo otvorena javna rasprava, ali i položaj učitelja u društvu kao besramno potplaćenih nositelja tih istih novih reformi.
Europskim referentnim okvirom (2004.) definirano je osam područja temeljnih kompetencija koje se smatraju nužnim za obrazovanje svih članova društva kroz obrazovne sustave, ali i kroz takozvano cijelo-životno učenje koje treba pojedincima omogućiti ostvarivanje vlastitih individualnih ciljeva, aktivno sudjelovanje u društvu te uključivanje na tržište rada. Osmo područje okvira ključnih kompetencija u društvu koje počiva na znanju odnosi se na kulturno izražavanje ili opću kulturu.
Područje kompetencije kulturnog izražavanja ili opće kulture između ostalog obuhvaća:

  • osnovna znanja o najvažnijim kulturnim radovima, uključujući kulturu naroda kao važno svjedočenje ljudske povijesti,
  • svijest o nacionalnoj i europskoj kulturnoj baštini i njihovu mjestu u svijetu,
  • svijest o kulturnoj i jezičnoj različitosti Europe,
  • svijest o evoluciji narodnog ukusa i važnosti estetskih čimbenika u svakodnevnom životu,
  • sposobnost umjetničkog samoizražavanja,
  • sposobnost poštovanja i uživanja u umjetničkim djelima i izvedbama na osnovi široke definicije kulture,
  • otvoren stav prema različitom kulturnom izražavanju,
  • spremnost njegovanja estetskih svojstava kroz umjetničko samoizražavanje i trajni interes za kulturni život,
  •  snažan smisao za identitet povezan sa smislom za poštovanje različitosti.

Odgovara li hrvatski Nastavni plan i program u dovoljnoj mjeri ovako zahtjevnim zadaćama? Mogu li kroskurikularni sadržaji nadoknaditi usvajanje navedenih znanja te razvijanje vještina i stavova? Je li učenje o tradicijskoj kulturi unutar obrazovnog sustava prepušteno osobnim afinitetima pojedinog učitelja ili nastavnika? – samo su neka od pitanja na koja sam pokušao dati odgovore kroz temu svog predavanja naslovljenu:

TRADICIJSKA KULTURA U SUVREMENOM HRVATSKOM DRUŠTVU

Kada se analizira pojam tradicijska kultura prvo valja imati na umu njegovu širinu koja se odnosi na oblike materijalne, ali i nematerijalne narodne kulture. Pritom treba uzeti u obzir činjenicu kako se tradicijska kultura izgrađivala stoljećima, neovisno o tome je li vezana uz ruralne ili urbane sredine. Znanstvena disciplina koja se bavi narodima i njihovim tradicijskim kulturama je etnologija, au sklopu nje postoje određene grane specijalizirane za određene segmente te kulture. Tako se materijalnom kulturom bavi etnografija, a nematerijalne oblike tradicijske kulture pokrivaju etnomuzikologija (glazba), etnokoreologija (ples), etnoteatrologija (oblici pučkog teatra). Etnolozima u istraživačkom procesu od iznimne su važnosti usmena narodna književnost, arheologija, lingvistika te nacionalna povijest.
Značajniji interes za proučavanje i upoznavanje oblika tradicijske kulture unutar hrvatskog društva započinje s razdobljem Ilirskog preporoda, i to ponajprije djelovanjem Stanka Vraza i Ivana Kukuljevića Sakcinskog na prikupljanju građe o narodnim običajima.Za početak sustavnog prikupljanja podataka zaslužan je Antun Radić, odnosno njegova Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu objavljena u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena iz 1897. godine. Radićevi suradnici na terenu koji su prikupljali podatke bili su većinom pismeni seljaci, učitelji i svećenici, koji su de facto samo bilježili zbivanja iz vlastite životne prakse, te su im Radićeva Osnova i Upitnica služile samo kao podsjetnik i vodič u prikupljanju građe. Zapisivači su dakle, najčešće bili ujedno i sudionici događanja koja su bilježili.
Znanstveni pristup tradicijskoj kulturi počinje između dva svjetska rata osnivanjem Katedre za etnologijuna Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i postavljanjem dr. sc. Milovana Gavazzija  1927. godine za njezina pročelnika. Gavazzi već 1939. godine objavljuje iznimno važnu knjigu naslovljenu Godina dana hrvatskih narodnih običaja u kojoj je donio sustavni pregled narodnih običaja u Hrvata kroz godinu te, što je još važnije, ponudio tumačenja njihove starine, podrijetla i značenja.
Interes za hrvatsku tradicijsku kulturu kulminira u vrijeme Drugog svjetskog rata kada se osim na sveučilištu, učenje o tradicijskoj kulturi spušta na nižu razinu, u školski sustav kroz predmet Narodoznanstvo.Taj podatak govori o tadašnjoj iznimnoj zainteresiranosti i senzibiliziranosti odgovornih čimbenika unutar obrazovnog sustava da znanja o tradicijskoj kulturi postanu tekovina najširih slojeva hrvatskog društva ponajprije edukacijom mladih u školama, kao nedjeljiva sastavnica njihove opće kulture. Na žalost, nakon završetka rata, učenje o hrvatskoj tradicijskoj kulturi izbačeno je iz školskih programa.
Dok je takav razvoj situacije djelomice razumljiv zbog komunističke doktrine prema kojoj je sve nacionalno ujedno i nepoćudno, nevjerojatna je činjenica da je takvo stanje odnosa prema tradicijskoj kulturi zadržano i nakon osamostaljenja Hrvatske, sve do danas. Takav odnos poglavito je nerazumljiv u kontekstu sadašnjeg trenda globalnog povezivanja i civilizacijskih tokova.
Naime, tri osnovna strateška čimbenika koji određuju posebnost nekog naroda u odnosu na drugi jesu jezik, nacionalna povijest i tradicijska kultura. Tu su činjenicu mnoge, pa i neke od najmnogoljudnijih zemalja unutar Europske unije shvatile već odavno i tome prilagodile strategije svojih obrazovnih sustava jer su upravo ta tri čimbenika odlučujuća za isticanje autentičnosti i identiteta njihovih naroda. Na njima se zasnivaju i strategije pomoći pripadnicima svog naroda koji su nacionalne manjine u nekim drugim zemljama.
S obzirom na to da Hrvatska nastoji postati članicom Europske unije, valjalo bi  pratiti trendove te svoje nacionalne strategije usmjeriti po uzoru na zemlje članice koje su prepoznale važnost tradicijske kulture kao znaka raspoznavanja unutar globalnog suvremenog društva.
No, nije samo obrazovni sustav u nas zakazao kada se radi o tradicijskoj kulturi. Podbacili su i mediji, a tu se prije svih misli na nacionalnu televiziju kao najjači od njih. Za takvu ocjenu dovoljno je usporediti programe europskih nacionalnih televizija s programom naše nacionalne televizijske kuće. Pažljivom analizom dolazi se do podataka da se sadržaji s tematikom iz tradicijske kulture na europskim nacionalnim televizijama mogu dnevno pratiti u vremenskom trajanju od jednog do tri sata, dok se na našoj televiziji takvi sadržaji prikazuju svega u trajanju od pola sata tjedno. Nacionalna televizija ima odgovornost senzibiliziranja, educiranja i kreiranja javnog mnijenja te, kao nacionalni javni servis svih građana, promoviranja temeljnih vrijednosti društva. Na žalost, poznata je i istinita sintagma da, ako se nešto ne prikazuje na televiziji, to gotovo i ne postoji. Nešto je bolja situacija kada se analizira program Hrvatskog radija, dok na stranicama tiskovina tradicijske kulture gotovo i nema.
S obzirom na navedeno iz kojeg proizlazi činjenično stanje prema kojem je učenje o tradicijskoj kulturi u nas velikim dijelom izvan obrazovnog sustava, ali i medijskog prostora, valja odati priznanje jednom dijelu učiteljske populacije u Hrvatskoj koja takvo stanje pokušava nadoknaditi izvan nastavnim aktivnostima. U tom smislu, u pojedinim se školama formiraju folklorne grupe, prijatelji narodne baštine ili prijatelji starina, eko-etno grupe i slično. Omasovljenjem takvih sadržaja može se uspješno premostiti interval koji će biti potreban do trenutka kada će odgovorni shvatiti kako je itekako potrebno kompetencije o tradicijskoj kulturi mnogo temeljitije ugraditi u obrazovni sustav. Buduće naraštaje hrvatskog društva vrijedno bi bilo upoznati s etnološkom podjelom Hrvatske na četiri kulturna areala -  panonski, dinarski, jadranski i alpski s posebnostima zbog kojih je tome tako. Učenike bi valjalo upoznati s različitostima tradicionalne arhitekture, s načinima i oblicima nekadašnjeg života njihovih predaka, narodnim običajima, različitim tipovima narodnog ruha, različitim plesovima, pjesmama i instrumentima. Vrijedno bi bilo zainteresirati ih brojnim zanimljivostima od toga da je unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, tradicijski gledano, žalobna ili korotna boja bijela, a ne crna kako to danas mogu vidjeti, neka saznaju zašto se u našoj tradiciji raspela postavljaju upravo na raskršćima putova, zašto u narodnim nošnjama prevladava crvena boja i zašto se komadići zrcala ušivaju u nju. Isto tako, moglo bi ih se potaknuti na istraživanje o tome zašto su njihovi preci odijevali odjeću od lana, konoplje i vune te ukazati im da su pamuk i svila materijali izvan našeg tradicionalnog konteksta i slično. Takvih bi se primjera moglo nabrajati u nedogled. Postavlja se pitanje želimo li učiniti mlade ponosnima na svoju tradiciju?
Uporišta za ostvarivanje zadaća koje pridonose razvijanju kompetencija kulturnog izražavanja ili opće kulture nalaze se u Nastavnom planu i programu u nastavi hrvatskog jezika, glazbene kulture, likovne kulture, tjelesne i zdravstvene kulture (plesne strukture) te prirode i društva, no vrlo segmentalno. Ako obrazovni sustav doista želi odgovoriti izazovu razvijanja kulturnog izražavanja ili opće kulture učenika kao ključne kompetencije, mora definirati ciljeve koji će obuhvatiti znanja, vještine i stavove vezane uz tradicijsku kulturu. Realizaciji tih ciljeva mogu pridonijeti motivirani, angažirani i osposobljeni učitelji. Da bi do toga došlo, valja osvijestiti važnost tradicijske kulture unutar samog učiteljskog miljea. Za takav angažman potrebno je i dodatno stručno usavršavanje učiteljskog kadra organiziranjem specijaliziranih seminara s temama vezanim uz tradicijsku kulturu, ili upućivanje zainteresiranih na već postojeće seminare. Dakako, sve zainteresirane učitelje za takav dodatni angažman trebalo bi i primjereno stimulirati.
Naposljetku, ostaje nada kako će i u suvremenom hrvatskom društvu prevladati svijest da tradicijska kultura može postati iznimno važan čimbenik za raspoznavanje hrvatskog nacionalnog identiteta i autentičnosti unutar procesa budućih globalnih povezivanja a samim time i civilizacijskog izjednačavanja. (Zbornik radova 10. škole učitelja Hrvatske, ur.: Vladimir Paar, Nevio Šetić, Zagreb 2008, 45-48)

Odjek predavanja bio je iznad svih očekivanja čemu svjedoče dvije veoma važne činjenice. Prva jest ta da su svi predavači, odgojitelji, učitelji i profesori te ravnatelji predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola okupljeni na tom stručno-znanstvenom skupu, potpisali predstavku odaslanu Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa u kojoj traže od ministra prof. dr. Dragana Primorca da donese odluku o uporabi jednog školskog pravopisa hrvatskog standardnog jezika umjesto četiri koliko ih je trenutno u funkciji, te da se u obrazovni sustav uvedu kompetencije o tradicijskoj kulturi kao temeljnoj vrijednosti nacionalnog i kulturnog identiteta.
Druga iznimno važna činjenica jest ta, što je među deset zaključnih poruka 10. škole učitelja Hrvatske upućenih javnosti, Hrvatskom saboru, Vladi Republike Hrvatske i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, uvrštena i ona pod rednim brojem pet koja glasi:

  • U odgoj i socijalizaciju mladih, osobito putem Nacionalnog kurikuluma, nužno je ugraditi, više nego do sada, vrijednosti hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, i to u nastavne programe, cjelokupnu obrazovnu praksu, udžbenike i medijski prostor.

Te dvije činjenice svjedoče o snažnoj nacionalnoj svijesti i senzibiliziranosti za važnost uvođenja tradicijske kulture u obrazovni sustav najvažnijih čimbenika unutar obrazovnog sustava, čimbenika koji taj sustav nose jer svoja znanja prenose mladima, čime postavljaju temelje cjelokupnog društva. Parcijalan način kroz nekoliko predmeta kakav je trenutno predviđen unutar Nastavnog plana, egzistira jedino na papiru jer njegova provedba ovisi, na žalost, isključivo o osobnim afinitetima pojedinih odgajatelja, učitelja ili profesora što kao ne cjelovit pristup nikako nije i ne može biti kvalitetno rješenje.
Adekvatno trenutku u kojem tradicijska kultura polako ali sigurno postaje, na žalost, izumiručom kulturom, a svijest o njenoj važnosti i vrijednosti nije prepoznata unutar širih slojeva suvremenog hrvatskog društva, jedini kvalitetan način njenog očuvanja u budućnosti jeste uvođenje u obrazovni školski sustav predmeta tipa Narodoznanstvo, primjerice naslovljenog Hrvatska tradicijska kultura. Zašto? Ne samo stoga što je to europski trend u obrazovanju, već prvenstveno zbog toga što bi to trebao biti naš nacionalni kulturološki strateški cilj u smislu očuvanja i poštovanja kako materijalne tako i nematerijalne kulture naših predaka kroz obrazovanje mladih naraštaja. Posve je jasno kako bi se uvođenjem takvog predmeta u škole dugoročno utjecalo na povećanje svijesti o važnosti i vrijednostima tradicijske kulture cjelokupnog društva.
Ovih dana svjedoci smo velikog interesa medija vezanog upravo uz temu izrade Nacionalnog kurikuluma. Tim nacionalnim okvirnim kurikulumom određene su četiri temeljne vrijednosti odgoja i obrazovanja a to su znanje, identitet, solidarnost i odgovornost. Identitet se kao temeljna vrijednost jedino kvaliteno može ostvariti preko hrvatskog jezika, nacionalne povijesti i tradicijske kulture. Na stranicama Ministarstva otvorena je i javna rasprava koja će trajati do 31. siječnja 2009. Raspravlja se o uvođenju novih predmeta poput domaćinstva, religijske kulture i slično, što znači da je ovaj trenutak možda povijesna šansa za uvođenje naše prebogate tradicijske kulture u obrazovni sustav. Stoga pozivam SVE zaljubljenike u tradicijsku kulturu da ili podrže moj prijedlog, ili napišu svoj te ga pošalju na e-mail infokurikulum@mzos.hr dok više informacija mogu pročitati na stranicama Ministarstva www.mzos.hr.
Sudionici 10. škole učitelja Hrvatske, koji bi, ukoliko dođe do realizacije ove inicijative uz svoje ostale kolege diljem zemlje trebali biti njeni nositelji i podnijeti najveći teret, pokazali su kako su svjesni odgovornosti i motivirani dodatno se educirati. Velika većina njih možda se u Opatiji prvi put susrela s tradicijskom kulturom, no instinktivno su osjetili njenu važnost za obrazovanje mladih. Nadam se kako će njihov primjer biti poticajan miljeu vezanom uz tradicijsku kulturu, da se u ovom prevažnom trenutku aktivira u smislu krajnjeg cilja, opće društvenog stanja u kojem će tradicijska kultura postati nezaobilaznim sastavnim dijelom opće kulture, sadašnjeg i budućih naraštaja.

U Zagrebu, 16. prosinca 2008. godine                 Andrija Ivančan, dipl. etnolog i polonist

 

 
 
 
   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine