naše usluge:




 

 

 

 

O Folklornim događajima piše Andrija Ivančan

OSTALE TEME :


objavljeno: 7.10.2008 god.

 

 

  ISKUSTVO – UZIMANJE I DAVANJE

 

Prije izvjesnog vremena pisao sam kolumnu o voditeljima u nas, naslovljenu Voditelji i voditnebismjeli,inspiriranu stanjem u tom za našu branšu iznimno važnom, gotovo bih rekao ključnom miljeu. Pročitavši ju ponovo neki dan došao sam do zaključka kako je stanje unutar tog miljea u odnosu na vrijeme kada je kolumna pisana, na žalost, još gore. Promišljajući o tom silaznom trendu valjalo bi, prije svega, locirati ključni problem.
Po mom dubokom uvjerenju, osim što je najveći broj voditelja slabo educirano ili potpuno needucirano, ključni problem je u tome što i oni voditelji koji bi željeli bolju edukaciju ne raspolažu odgovarajućom literaturom koja bi im u tom smislu pomogla. Naime, osim dviju knjiga dr. sc. Ivana Ivančana (Folklor i scena, Narodni plesni običaji u Hrvata) u kojima se ta problematika tek dotiče u onim dijelovima koji govore o uvježbavanju i održavanju koreografija, nema studioznijeg rada koji bi pomogao voditeljima u njihovom djelovanju. Prepušteni su sami sebi i svom (ne)iskustvu. Posljednjih godina, doduše, u program Škole hrvatskog folklora uvedeni su kolegiji koji se bave metodikom rada s dječjim grupama, izvornim (seoskim grupama), kao i reproduktivnim folklornim ansamblima. Predavači tih kolegija, osobe koje su se itekako dokazale u radu s obzirom na ono što predaju, svoje spoznaje i znanja prenose polaznicima također na temelju svojih osobnih iskustava što je za same polaznike iznimno dobro. Dobro je učiti poučen iskustvom drugih. Pogotovo ako su uspješni.


Rad s reproduktivnim folklornim ansamblima (što je i moj osobni primarni odabir) pretpostavlja širok program koreografirane (umjetnički obrađene) autentične građe, koja pred voditelje i izvođački sastav postavlja visoke zahtjeve. Zbog specifičnosti Hrvatske škole scenske primjene folklora, ansambli se za svaku koreografiju trebaju izvođački transformirati, nastojat se stilski, tehnički, vokalno-instrumentalno, te likovno i karakterno približiti značajkama i specifičnostima prezentiranog kraja kroz pojedino umjetničko djelo. Psihološko – tjelesna priprema plesača i metodika kojom se ona postiže može, stoga, odigrati presudnu ulogu za onaj kvalitativni pomak koji se i očekuje od vrhunskog reproduktivnog folklornog ansambla. Zašto vrhunskog? Kao što sam već u nekoj od prethodnih kolumni spomenuo - svatko tko se popne na pozornicu želi u tom trenutku biti najbolji mogući – vrhunski! Želja za napretkom i poboljšanjem svojih mogućnosti i kompetencija duboko je pohranjena u čovjeku kao svjesnom biću, pa tako i kada se radi o umjetničkom izričaju.
U tom smislu podijelit ću s Vama u ovoj kolumni neka svoja voditeljska promišljanja bazirana na dvadeset godišnjem osobnom iskustvu.


Kada se analizira jedna klasična ili bolje rečeno najuobičajenija koncertna sezona, ona traje od rujna tekuće, do rujna sljedeće godine. U tom razdoblju prisutne su i dvije veće pauze, ona od Božića do kraja zimskih školskih praznika te ljetna pauza koja obično obuhvaća vrijeme od posljednje turneje pa do početka nove sezone. Upravo je ova potonja ključna za planiranje kompletnog rada u nadolazećoj koncertnoj sezoni, pa tako i psihološko-tjelesne pripreme plesača. Planirajuća dinamička linija predstojeće sezone, voditelju mora biti potpuno jasna već na samom njenom početku, s jasno određenim prioritetnim točkama tzv. špicama sezone unutar tog razdoblja. Iluzorno je očekivati da se ansambl može održavati na jednakom, vrhunskom nivou cijelu koncertnu sezonu. To nije niti potrebno. Treba imati na umu da su plesači u ansamblima dobrovoljno, iz ljubavi i entuzijazma te da su upravo oni najvažniji kamenčići mozaika koji se zove: vrhunski folklorni program. Kroz dobru psihološku pripremu, studiozno, u maniri športskih trenera osmišljenu strategiju podizanja tjelesne pripremljenosti, pri čemu motivacijski faktor ima ključnu ulogu, dolazi se na posljetku do krajnjeg cilja, a to je - ansambl vrhunske kvalitete, u vrhunskoj formi, u pravo vrijeme. Voditelju je u pravilu najvažniji prvi sastanak s ansamblom na kojem iznosi plan rada za narednu sezonu. Iz njega mora biti vidljivo da je kompleksan, umjetnički snažan te da ga prati odgovarajući broj koncerata, kao i neka, po mogućnosti atraktivna turneja što je motivacijski veoma važno. Nakon toga valja ukazati na svu težinu sezone i moguće poteškoće pri njenoj realizaciji, kao i strategiju kojom ju voditelj kani izvest do kraja. Ansambl mora osjetiti sigurnost i povjerenje u svog voditelja, moraju prepoznati da on zna što hoće, što radi i kako to kani realizirati. Pri iznošenju plana rada neizostavan akcent izlaganja treba biti na ulozi samih izvođača i činjenici koliko je važan osobni angažman svakog pojedinca u realizaciji uspješne sezone.


Nakon što se provede psihološka priprema, valja spoznati kakvo je trenutno tjelesno stanje članova ansambla, što se može utvrditi veoma brzo - testovima za ustanovljenje inicijalnog stanja kondicije. Jedan od najpoznatijih je dvanaest minutni tzv. Kuperov test (Keneth Cooper) kojeg kao najjednostavnijeg za realizaciju preporučuju i eksperti s Kineziološkog fakulteta, a pomoću kojeg se u narednom razdoblju može pratiti i napredak svakog pojedinca.


Mnogi voditelji smatraju kako je sezonu najbolje početi tehničkim probama, jer njima, navodno, ansambl najbrže stiče kondiciju a ujedno se stilski priprema za nastavak rada na koreografijama i programu. Osobno smatram kako je taj pristup potpuno promašen i to zbog nekoliko razloga. Činjenica je da članovi ansambla nakon ljetne stanke na probe dolaze željni plesa, druženja i zabave. Stoga se provođenjem tehničkih proba na početku sezone samo ubija motivacija a kondiciono se gotovo ništa ne profitira. Preduvjet kondicionog napretka jest mentalno zadovoljstvo i motiviranost. Argument kako se tehničkim probama unaprjeđuje stilska razina također ne stoji. Izvođači za vrijeme takvih proba više razmišljaju o tome kako je to besmisleno i kad će konačno proba završiti, nego kako unaprijediti stil pojedinog plesa. Stil se mnogo bolje usvaja kada se zbog njegovih eventualnih deformacija prekida rad na pojedinoj koreografiji pa se određeni segment nekoliko puta ponovi. Na taj način, pri ponovnom uvježbavanje iste koreografije, plesači automatski povezuju taj fragment sa stilskim poteškoćama koje su imali, te ih automatski ispravljaju. Stoga, na početku sezone, valja članovima ansambla omogućiti da se naplešu i napjevaju uz orkestar do mile volje, bez dodatnih, ili uz tek minimalne voditeljske intervencije. Učinak na ansambl je stostruko bolji, kako psihološki, tako i tjelesno.


Kako se pristup Hrvatske škole scenske primjene folklora ogleda i u vrlo čestom plesanju i pjevanju u isto vrijeme, što doista iziskuje velike napore i zahtjeva dobru izvođačku tjelesnu kondiciju, u praksi se pokazalo izuzetno kvalitetnim rješenjem za stjecanje te potrebne kondicije paralelno petnaest minutno zagrijavanje i upjevavanje. Ovakav pristup, izvan uobičajenog klišeja, uz to što podiže pjevačku i plesačku kondiciju, u mnogome štedi i vrijeme koje je za uvježbavanje kompleksnijih programa gotovo uvijek deficitarno, iako se taj problem lako rješava i dobrim planiranjem. Ukoliko se iza takvog početka probe još desetak dodatnih minuta posveti zajedničkim vertikalnim i horizontalnim pomacima u prostoru pri čemu su plesači čvrsto povezani jedan s drugim (primjerice držeći se za ramena ili pojaseve), osim kondicionog faktora unaprijedit će se homogenost izvođačkog sastava te osjećaj zajedničke pripadnosti i težnja istom cilju, što u konačnici na sceni rezultira ansamblom koji funkcionira kao jedna duša i jedno tijelo.
Maksimalni intenzitet psihološko-tjelesne pripreme ansambla započinje otprilike šest tjedana prije zadane špice ukoliko je špica jedan koncert. Tada je i intenzitet rada na zadanom umjetničkom programu najveći. U tom razdoblju tijekom svake probe voditelj treba plesače opetovano verbalno stimulirati i hrabriti, ali i s mnogo osobnog žara i pozitivne radne energije inzistirati na maksimalnom angažmanu svakog pojedinca unutar zajedničkog, iznimno napornog uvježbavanja. Voditelj nipošto ne smije biti pasivan. Treba uložiti maksimalnu energiju i „povući“ ansambl za sobom te višestrukim ponavljanjem problematičnih mjesta unutar pojedinih koreografija nastojati postići perfekciju. Griješe voditelji koji forsiraju predugo višesatno uvježbavanje nastojeći na jednoj probi izrađivati gotovo cijeli dvosatni cjelovečernji program. Inzistiranje na dugim i zahtjevnim probama iscrpljuje izvođače i psihički i tjelesno što na posljetku dovodi do gubitka koncentracije, bespotrebne nervoze te u konačnici izostanka željenog efekta. Mnogo je bolje u tijeku jedne dvosatne probe usredotočiti se na pola programa te u mnogo opuštenijoj atmosferi, svježiji izvođački sastav dovesti do krajnjeg cilja - besprijekornog stupnja izvedbe. Posljednja dva tjedna priprema intenzitet rada treba smanjiti i polagano početi osvježavati ansambl. Dodatna motivacija izvođačkog sastava od strane voditelja više nije potrebna, jer je već svaki pojedinac dovoljno motiviran sam po sebi što je u pravilu vidljivo po maksimalnom angažmanu na probama. Program je sjeo i valja ga prekidati samo zbog poneke sitnice na vrlo kratko vrijeme, bez dugih ponavljanja.


Nekoliko dana odmora bez probi prije svakog velikog koncerta, pokazalo se u praksi izvanrednim rješenjem. Zašto? Zato što se izvođačima osim predaha od tjelesnog angažmana što neminovno dovodi do osvježenja i dodatnog punjenja baterija omogućuje kao umjetničkim nositeljima realizacije koncerta da se kao individue svaki ponaosob mentalno i emotivno u miru pripreme za ono što svi tako željno očekuju.


Na sam dan koncerta voditelj bi trebao biti opušten, koncentriran i potpuno usredotočen na ansambl. Velike govorancije i spektakularne posljednje upute te time dodatno motiviranje, doista nisu potrebni, dapače, mogu čak biti i kontraproduktivni te dodatno psihički opteretiti izvođače. Svi su izvođači već dovoljno napregnuti i jedva čekaju da koncert počne stoga ih treba pustiti da uživaju u trenutku za koji su tako naporno vježbali. Velikim je ansamblima trema nepoznat pojam. Jedino kada voditelj treba pred koncert intervenirati jest pretjerana opuštenost, koja bi mogla prouzročiti dekoncentraciju na samom početku programa jer upravo je realizacija početka programa ključna za kasniji cjeloviti uspjeh. Zašto?  Zato što je emotivni odnos koji izvođači besprijekornom izvedbom na početku koncerta ostvare s publikom zalog da će tako biti i do kraja koncerta. Na početku koncerta i izvođači i publika su u sličnom stanju uzbuđenja i iščekivanja. Stoga dogodi li se neka, pa makar i manja pogreška na samom početku, to može unijeti nervozu i među izvođače i među publiku te i kod jednih i drugih izazvati dodatnu nelagodu koja kasnije u pravilu eskalira daljnjim pogreškama izvođača kao i lošom atmosferom u gledalištu.


Voditelji moraju postati svjesni kako pretjerane aranžir probe uoči koncerta mogu u konačnici imati loš utjecaj na njegovu realizaciju.  Zašto? Zato što se time ansambl dodatno psihički i tjelesno iscrpljuje. Mjesto na kojem će se održati koncert te vrijeme neposredno pred njega, doista nisu primjereni za uvježbavanje. Sve mora biti napravljeno prije toga, na probama u dvorani. Često se zbog takvih voditeljskih pogrešaka događa da inače veoma dobri ansambli na koncertu izgledaju poprilično iscrpljeno, gotovo kao ispuhani baloni. Pred koncert je najvažnije da se kroz kratku aranžir probu osjeti scena te izbalansira zvučna slika kako bi publika dobila onu vokalno-instrumentalnu izvedbu kakvu naši vrhunski ansambli mogu pružiti.


Mnogi voditelji griješe što se za vrijeme koncerta nalaze pokraj pozornice. Mjesto voditelja za vrijeme koncerta treba biti u publici, a ne pokraj bine s izvođačima. Zašto? Prije svega iz razloga što učestalim sugestijama dekoncentriraju izvođače pa se vrlo često zna dogoditi da oni stalno okreću glavu prema bočnim zastorima i nerijetko nakon takvih pogleda griješe. Drugi je razlog taj što voditelj ukoliko nije u publici i to na mjestu s kojeg dobro vidi cijeli scenski postav, ne može kasnije niti ispravljati određene pogreške koje su se eventualno pojavile prigodom izvođenja programa. Ima samo jedna gora stvar od te da voditelj stoji pokraj bine i sugerira tijekom koncerta izvođačima što da rade, a to je da i sam sudjeluje u programu kao izvođač. Zašto? Zato što tim činom ansambl dobiva u pravilu najgoreg izvođača, neuigranog i nehomogenog te, kako ga njegova funkcija tjera da se tijekom izvedbe ogledava po sceni i traži eventualne pogreške svojih plesača, potpuno scenski dekoncentriranog. Na žalost, ne rijetko sam i osobno svjedočio takvim voditeljskim blamažama.


U sredini koncerta, za vrijeme pauze voditelj obavezno treba veoma kratko okupiti članove ansambla te izreći svoje mišljenje o prvom dijelu programa. Veoma su rijetki voditelji koji doista znaju izreći pravu stvar u pravo vrijeme pa umjesto da drugi dio programa bude bolji, nerijetko se događa da nakon psihološki krivog govora u sredini koncerta, ansambl potpuno umjetnički padne u drugom dijelu. Treba poznavati svoj ansambl, treba ga znati promatrati, treba unaprijed prepoznati određene situacije koje bi mogle utjecati na umjetničku razinu u drugom djelu programa, te tome prilagoditi ono što se želi reći. No, to nisu stvari koje se mogu naučiti, to voditelj ili ima ili nema, da ne kažem da se s tim osjećajem rađa. Tek poneki voditelji pronicljivost kompenziraju dugogodišnjim iskustvom.


Na kraju koncerta – što očekuju izvođači od voditelja? Istinu. Očekuju da im voditelj iskreno izreče svoje mišljenje o umjetničkim dometima i kvaliteti izvedenog programa. Oni ne žele uljepšanu sliku, oni žele realnu sliku. Izgovoreno, često je zamka za veliki dio voditelja. Naime, neki od njih bez obzira što je pojedini koncert bio primjerice prilično loš, izvođačima veoma često govore kako je bilo odlično, besprijekorno, kako su greške kojih je bilo u izvedbama zanemarive i slično, što je za voditelja i njegov odnos s plesačima pogubno. Ansambl se ne može lagati! Izvođači već tijekom koncerta osjećaju ide li im dobro ili loše a poglavito nakon njega, stoga od osobe koja ih vodi s punim pravom očekuju realnu, a ne uljepšanu procjenu učinjenog. Jer, kao što sam već negdje napisao, kada je koncert uspješan zasluge za to imaju i izvođači i voditelj, no ako je koncert loš krivnja je isključivo na voditelju koji ansambl nije pripremio kako valja. Upravo zbog te činjenice mnogi voditelji svojim ansamblima nakon koncerata ne govore ono što bi trebali, čime ansambli gube u njih povjerenje, a oni gube kredibilitet nesvjesni činjenice kako je takav pristup samo pomak s lošeg na gore, što u konačnici dovodi njihovu daljnju uspješnu suradnju na pravim osnovama u pitanje.


Ukoliko u jednoj koncertnoj sezoni postoji više tzv. špica, tj. koncerata kojima se umjetnički program sadržajno u potpunosti ili u većem dijelu mijenja, očekuje se da oni, bez obzira na sadržajne promjene, budu na jednakoj, visokoj umjetničkoj razini. Pri postavljanju „novih“ koreografija u izmijenjeni program, očekuje se maksimalna koncentracija kako voditelja tako i izvođačkog sastava, da bi se pojedino, bilo jednostavno ili kompleksno umjetničko djelo postavilo „u jednom dahu“ tj. tijekom jedne dvosatne probe. Nakon postavljanja svih „novih“ koreografija u program, psihološko-tjelesne pripreme i uvježbavanje ansambla i u tim slučajevima prolaze identičan postupak.


Kada se, pak, priprema ansambl za koncertnu turneju, intenzitet i slijed psihološko-tjelesne pripreme plesača potpuno je drugačiji. Vrhunac pripremljenosti kao i uvježbanosti, bolje rečeno forme u svakom pogledu, posljednja je proba pred odlazak na turneju. Stoga, za razliku od priprema za pojedinačni koncert kao špicu sezone, u slučaju priprema za koncertnu turneju niti u jednom trenutku ne smije biti opuštanja, pa tako niti posljednja dva tjedna pred put. Zašto? Na koncertnim je turnejama dodatno uvježbavanje i popravljanje programa nemoguće ostvariti, stoga ansambl mora dosegnuti maksimalnu pripremljenosti neposredno pred put. Analizom takvog tipa turneja dolazi se do spoznaje kako iz koncerta u koncert psihološko-tjelesna pripremljenost, kao i rutiniranost članova ansambla koja se očituje kroz lakoću izvođenja, brzinu presvlačenja kostima, povećanje komponente urednosti i slično - definitivno raste. S druge strane, umjetnička razina upravo zbog već spomenute nemogućnosti organiziranja probi i ispravljanja mogućih nastalih devijacija unutar programa - lagano pada.  Stoga je jednom voditelju da bi mogao uspješno realizirati jedan takav tip koncertne turneje potrebna umješnost, iskustvo i znanje, kao i dobro poznavanje izvođača te prepoznavanje njihova psiho-fizičkog stanja.
Na posljetku, veoma je važno da se voditelji okruže kvalitetnim i educiranim suradnicima koji im mogu svojim znanjem, iskustvom i stručnošću, iznimno mnogo pomoći pri realizaciji svih pa i najkompleksnijih umjetničkih izazova. Ne radi se tu samo o glazbenim voditeljima i voditeljima orkestra kao najbližim suradnicima, već i o asistentima koji u sustavu paralelnog rada kao što je rad u dvije dvorane istovremeno, sa stalnim izmjenama postava između voditelja i njih, mogu odigrati veoma važnu ulogu prigodom priprema za zadane špice sezone.


Ovo je dakako tema o kojoj se može još štošta napisati i o njoj uvijek ponovo raspravljati, no ključna misao vodilja trebala bi biti kako je potrebno osobna iskustva izmjenjivati što više, a sve u smislu poboljšanja kvalitete rada u folklornim ansamblima kako bi ih u budućnosti bilo što više na vrhunskoj izvedbenoj razini. Pritom ne treba uvijek nužno učiti baš na vlastitim greškama, može i na tuđim! S posebnim naglaskom na učiti!

U Zagrebu, 06. listopada 2008.                                Andrija Ivančan
dipl. etnolog i polonist

 

 
 
   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine