naše usluge:




 

 

 

 

O Folklornim događajima piše Andrija Ivančan

OSTALE TEME :


objavljeno: 21.1.2008 god.

 

MLADOST BOJE ZLATA

 

Jutro je. Lijeno otvaram oči. Mutan pogled kroz, dijelom, žaluzinama zakriljen prozor. Olovno nebo, i kiša. Jugo. Kakav depresivan dan, razmišljam.
Odvlačim se do kupaone. Vruća kupka podiže me do funkcionalnog stanja. Prolazim hodnicima. Tiho je. Tek u restoranu pokoji zvuk. Doručak i šetnja uz more. Ubrzo stižem pred dvoranu. Zastajem pred vratima. Osluškujem. Ništa. Potpuni mir. Ulazim. Samo škripa vrata para tišinu. Stoje na krugu. U sredini Miro nešto tiho govori. Gotovo na prstima sjedam na svoje mjesto. Bože, koliko ih je! - pomislim. Brojim u sebi 1, 2, 3, 4, 5, …..90! Miro govori - dečki može Bruđa? Marko, Kruno i Nikola započinju. Kakvi svirači, prolazi mi kroz glavu. U tom se trenutku kolo pokrene. Koja snaga, koja veličina, koja ljepota. Najveće kolo koje sam ikada vidio. Uživam još koju minutu, a potom odlazim istom rutom uz more prema Kaštelu.


Olovno nebo, i kiša. Jugo. Kakav divan dan, pomislim.
U hotel ulazim kod restorana. Iz Stele se čuju tambure. Silazim. Bradić piše primjere na ploču. Ponavljaju ritam riječima. Sad to istržite na jednoj žici - govori stari mačak. Užitak ga je gledati. Uz njega mirni i vrijedni Šoja. Zovem ga. Koliko ih imaš? – pitam. S domaćima 30 - odgovara. Smješkamo  se…
Olovno nebo, i kiša. Jugo. Dan je sve ljepši i ljepši.
Polagano se uspinjem prema recepciji. Čujem ih već na izlasku iz restorana. Gajde, dude, dvojnice, jedinke, diple…… Prolazeći hodnicima susrećem ih na svakom koraku. Kao da mile iz svih soba. Kroz to arhaično suzvučje probijam se do TV sale. Štef je nagnut nad nekim mladićem. Prekidam ih na tren. Štef, koliko ih imaš? – pitam. Nisu još svi stigli, ali na spisku s domaćima 28.
Olovno nebo, i kiša. Jugo. Čini mi se - jedan od najljepših dana u posljednje vrijeme.

I tako iz dana u dan. Olovno nebo, i kiša. Jugo. A meni dani i noći sve ljepši i ljepši. Vidina snimka Bućkinih Ljelja iz Gorjana, Lana i Slavica promoviraju dvije knjige, nastup Husaina, oproštaj od legende Škole prof. Kršeka, opet Vido i njegove terenske snimke, Sijelo, Šokačka večer, Maskembal, tradicionalna Hepijada…. Emocija na emociju.
A u dvorani, i tijekom poslijepodneva, tim se predavača mijenja gotovo svakoga dana. Tim, sastavljen od sjajnih osoba, funkcionira besprijekorno. Mišo, Miro, Goran, Kristina, Josip, Slavica, Ratko, Nenad, Štef, ti pravi ljudi, prenoseći svoja znanja, dišu kao jedan.
A dišu i polaznici. Ti prekrasni mladi ljudi sa svih kontinenata. Dišu punim plućima. Nešto je čudno u zraku. Neka posebna atmosfera i polet. Radi se. Ozbiljno se radi. Svakodnevno.


U onim rijetkim trenucima poslijepodnevnog odmora oni najuporniji polažu ispite. Hrvati u Vojvodini. Pismeni. Jedanaest teoretskih pitanja, a nakon toga praktični dio od sedam plesova s različitim varijantama. Vlatka, Ivan, Nikola, Zdenka, Marija, Danijela i Marko - sedam petica. Briljantno.
Bliži se završna priredba. Vremena je premalo i Medo je zabrinut. Ne stižu se postaviti koreografije prema njegovom planu. I, odluka je pala. Nastava se pomiče za jedan sat u naprijed. U osam, umjesto u devet. Gledam ih dok primaju obavijest. Prvo uzdah, a potom bljesak u očima - mi to možemo! Da stvar bude ljepša, počinjemo od sutra, a noćas je Hepijada. Naš je Mišo stigao.


Te noći oko tri - tamburaši u sredini ogromnog kola. Kola u kojem plešu jedni uz druge  predavači i polaznici. Atmosfera je na vrhuncu. Gledam ta ozarena lica. Osmijeh im ne silazi s usana. I:

Bolje mi nego vi
Vi ste malo šašavi,
Bolje naši nego vaši
Naši vaše nadigraše,
A ti misliš da ti znaš
Što se tako zuzuljaš,
A ti misliš da ja ne znam
Što te tako sitno gledam,
Ajde šuti vraže
Tako se ne kaže,
Naše kolo naše sve
Vaše kolo kokošje!
Jutro u dvorani. Prozivka. Svi su tu. Meni u glavi odzvanja;
Vi, prekrasni ljudi
Sa Vama mogu, cijelu noć,
Biti budan i sanjati na nogama
Sanjati na nogama! (Jura Stublić, „Film“)

Završna je priredba. Sudjeluje stotinjak polaznika. Svi koji su to željeli. Gledalište puno. To je i za Crikvenicu postao pravi događaj. U gledalištu razaznajem masu nekadašnjih polaznika pristiglih samo zbog završne priredbe. Podrška su današnjim polaznicima Škole svoje mladosti.
Promišljam kako je za neke ovo postao sastavni dio života njihovih obitelji. Promatram nasmiješenu Srebrenku dok nastupa njezin Marko. Josip s ponosom gleda svog Ivana dok svira gajde. Štef bdi nad svojim Mihovilom. Kakav će to gajdaš biti! Dragan u pozadini sluša sina Ivana Benjamina spreman da zajedno zadiple. Prije toga je s osmijehom promatrao kćer Ivanu kako pleše. Na kraju Martinići. Romana, Vjeko, i njihov devet godišnji nenadmašan Filip. Šteta što Slavica i Lana nisu ostale do kraja…

Tko su svi ti polaznici Škole hrvatskoga foklora i što im je zajedničko? Što ih navodi da se ponovno na nju vraćaju i, kasnije, tu ljubav prema folkloru prenose na svoju djecu? Otkud im ta nepresušna energija, ta potpuna inficiranost i neviđena predanost koja kulminira tako sjajnim rezultatima? To je svijest o vrijednosti nacionalne kulture, vjera kako svojim angažmanom mogu značajno doprinijeti očuvanju folklorne baštine svojih predaka. A dolaskom na Školu s raznih krajeva svijeta tu susreću pozitivnu energiju, stremljenje istim ciljevima, prijateljstvo, zajedništvo i ljubav. Tu postaju jedno. Ono što je najvažnije jest da sve te vrijednosti koje su dobili i osjetili na Školi hrvatskoga folklora nakon povratka u sredine iz kojih su na nju došli - uspješno prenose dalje. Siguran sam, kako negdje sa svojih visina, nad svima nama bdije i vodi nas - dobri duh našeg osnivača.

Jutro je. Lijeno otvaram oči. Mutan pogled kroz, dijelom, žaluzinama zakriljen prozor. Prekrasan je sunčan dan, bez ijednog oblačka. Sjeverac. Odvlačim se do kupaone. Vruća kupka podiže me do funkcionalnog stanja. Prolazim hodnicima. Pred recepcijom članovi  jedne velike folklorne obitelji opraštaju se jedni od drugih. Suze. U meni - olovno nebo, i kiša. To je depresivan dan. Koliko samo mjeseci trebam čekati kako bih ponovno vidio tu mladost boje zlata?!

Andrija Ivančan, dipl. etnolog i polonist           U Zagrebu, 21. siječnja 2008.

   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine