naše usluge:




 

 

 

 

O Folklornim događajima piše Andrija Ivančan

OSTALE TEME :


objavljeno: 20.12.2007 god.

 

DRAGI NAŠ KAJ GOD!

 

Moram priznati kako mi ponekad određene stvari u životu djeluju strašno besmisleno. Poglavito one promašene stvari na koje nikako ne mogu direktno utjecati. Tada se u pravilu zapitam - ima li uopće smisla referirati se na njih? Pritom se odmah sjetim vremena kojeg bi trebalo provesti za tipkovnicom kako bih izrazio sve ono što o takvim stvarima mislim. Po prirodi doista nisam lijen, dapače, mnogi me smatraju radoholičarom. Ali, kad nešto doista prevrši svaku mjeru uhvatim se u iskrenom osjećaju kako mi se jednostavno - ne da pisati. Tada u pravilu na scenu stupaju osobe koje me počnu uvjeravati kako je to ipak moja stručna i moralna obveza. Na kraju, nakon podužeg uvjeravanja bivam najčešće primoran s njima se složiti. Samo, mnogo je lakše, ljepše i ugodnije pisati o nečem što je uspjelo, nego o promašenim stvarima. I, kao što već sami naslućujete opet su me uspjeli nagovoriti. Stoga je došlo vrijeme kada se treba lišiti filozofsko-metafizičkog uvoda o bitku i direktno prijeći na stvar .

Stvar se ovaj puta zove Dragi naš kaj i, godišnji je koncert Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado. Dakle, nedugo nakon što sam pisao o polu-baletu u izvođenju Lada opet sam, na žalost, imao prilike vidjeti Ansambl na djelu, ovog puta u programu koji pretendira biti reprezentativni folklorni program nacionalnog ansambla . Koncert je prikazan na prvom programu HTV-a u dva dijela, dvije nedjelje za redom, u nešto skraćenom obliku, a program i režiju supotpisuju Ivica Ivanković (kajkavac, etnolog, koreograf, plesač, glazbenik) i Ivan Ivančan (mlađi).

Prve nedjelje, nakon prvog dijela programa, osjećao sam se prilično prazno, ravnodušno, vođen mišlju – njihov problem. Druge nedjelje, odgledano je izazvalo napadaj smijeha koji mi se vraćao periodično, nekoliko puta tijekom večeri. Tada sam počeo sređivati dojmove i razmišljati o tome kako me cjelokupni program užasno podsjetio na priredbu održanu povodom Dana škole mog starijeg sina. Red recitacije, red tamburaškog orkestra, red školskog zbora, red malih folkloraša pa onda opet sve iz početka, do velikog finala svih sudionika uz odabranu pjesmu. Jedina razlika jest u tome što je školska priredba započela Lijepom našom - doista, čudesno velika razlika!

I, tada su oni koji su me uporno uvjeravali kako se moram referirati - došli na svoje.

U promišljanju o odgledanom koncertu otvorila su se, naime, neka pitanja i aspekti s kojih se može promatrati prikazani program, a njih je, prema mom skromnom uvjerenju, nekoliko.

 

Koncepcijski aspekt

 

Osim što prikazani program neodoljivo podsjeća na školske priredbe, neprijeporno je kako koncept nije uspio. Tome prije svega svjedoči činjenica kako je Televizija skratila određene dijelove originalnog programa poput recitacija, određenih pjesama te napose beskrajno dugih prijelaza iz jednog segmenta u drugi (kroz naklone, ulaske, izlaske, unošenja i iznošenja određenih instrumenata, postavljanja u početne formacije za neke uratke etc.) koji su dodatno srušili ionako tanku, krhku i pogrešno postavljenu dinamičku krivulju koncerta. Čak ni prekrasne podravske vizure slikara Ivana Andrašića (prijatelja, čije slike krase zidove moje dnevne sobe) nisu u TV snimci došle do izražaja i u krupnom su planu prikazane svega jednom (ne bez razloga vrhunski se svjetski ansambli i trupe odlučuju za projekcije putem video zidova). No, vratimo se suštini. Koncept školskih priredbi se uglavnom već nekoliko desetaka godina ne mijenja. Nema ni potrebe, na tim se priredbama uglavnom pokazuje što učenici rade u svojim izvan nastavnim aktivnostima. S druge strane, tijek jednog dvosatnog folklornog programa treba osmisliti, režirati, što jest kreativan posao koji uz znanje podrazumijeva i umjetnički nerv te neprekidno praćenje modernih svjetskih trendova unutar branše. Od nacionalnog se Ansambla, stoga, očekuje da koncepcijski evoluira. No, naš nacionalni Ansambl ne samo da koncepcijski ne evoluira, nego se vraća na već odavno preživjele forme.

Ta činjenica ukazuje na potrebu progovaranja o još jednom aspektu viđenog programa, a to je aspekt originalnosti.

 

Aspekt originalnosti

 

Ako se uzme u obzir kako je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Lado izvodio koncepcijski gledano vrlo slične programe, postaje jasno kako se ne može govoriti o programskoj originalnosti. I tada su glumci Zlatko Crnković ili Mile Rupčić izgovarali određene tekstove (doduše, ne čitajući ih, već napamet), na horizontu su se izmjenjivale izabrane vizure, a programi su također bili tematski. Razlika je jedino u tome što su u ta, za Lado zlatna i nepovratno izgubljena vremena, programsku osnovu sačinjavale vrhunske, cjelovite koreografije tada najkvalitetnijih, najpoznatijih i najpriznatijih umjetnika koje su program činile izuzetno kompleksnim, umjetnički vrijednim, te nadasve dostojnim nacionalnog profesionalnog ansambla .

No, ta umjetnička neoriginalnost karakterizira rukovodstvo Ansambla već dugi niz godina. Navest ću samo neke primjere. Nekadašnji program Z mojih bregov preimenuju u Dragi naš kaj , zatim Godinu dana narodnih običaja u Hod kroz god ili Jal' na moru, jal' na kraju u Na moru i kraju dok vrhunac zasigurno predstavlja doslovno preuzimanje (čitaj plagiranje) naziva programa Pozdrav proljeću i to od amaterskog ansambla Osijek 1862 koji programe tog naziva tradicionalno izvodi već tridesetak godina na prvi dan proljeća. U skladu s navedenim trendom „umjetničke originalnosti“, možda se već slijedeće godine može očekivati da se još jedan naziv autorskog programa dr. sc. Ivana Ivančana napravljenog za Lado, primjerice Na travi i kamenu, pojavi u nešto promijenjenom obliku. Primjerice - Trava i kamen, Kamen na travi, Trava na kamenu, Kamen iz trave, Trava iz kamena, Trava oko kamena etc. Premda djeluje komično, u navedenim primjerima u biti nema doista ničeg smiješnog, dapače.

Ovi primjeri samo me navode na promišljanje o još jednom aspektu s kojeg se treba promatrati prikazani program, te programska politika općenito, a to je moralni aspekt.

 

Moralni aspekt

 

Uz već opisane, u najmanju ruku moralno dvojbene činjenice, valja spomenuti i one koje ukazuju na potpuni izostanak morala odgovornih za ovakve program e. U ovom, prikazanom na televiziji, najskandalozniji je odnos prema prof. Ljevakoviću, osobi koja je stvorila ansambl Lado, vrhunskom umjetniku svjetskog formata, čija djela posve sigurno nisu zaslužila nakaradno sakaćenje i ne cjelovito izvođenje. Da stvar bude gora, Ansambl je zbog tog tipa amoralnosti već prošao sudske sankcije i nitko u Ladu ne može tvrditi kako ne zna da su to prekršaji koji podliježu Zakonu o autorskim pravima. Pa ipak, odgovorni za ovaj program kao svoj veliki doprinos umjetnosti čine upravo to! Ljevakovića nema, nasljednika nema, nitko se neće usprotiviti i tražiti sudsku zaštitu. Moralno nema što! Otprilike jednako tako moralno kao kad bi netko Mona Lisu (La Gioconda), Leonarda da Vincija prepolovio i izložio samo jednu polovicu. Pola osmijeha, pola figure, pola frizure. Možda na drugu polovicu dodao novo platno pa docrtao pola portreta Tarzanove Čite kako se smije i, spojio s polovicom Mona Lise u isti portret. Moguće? Naravno da nije! No, u današnjem Ladu je baš sve moguće. Kakav Tančec , kakvo Staro sito , kakav Dučec , kakvo Sukačko , kakva Polka - kreatori ovog programa, „istinski umjetnici“ će te Ljevakovićeve „promašaje“ promijeniti i „obogatiti pravim pjesmama i pravom umjetnošću“. O lakrdiji sa zastavama inspiriranoj svima znanom koreografijom Pokupskih plesova dr. sc. Ivana Ivančana da se i ne govori kao i o uzimanju prve pjesme iz njegove koreografije Opa jipi Jurane, na te noge tanane koja se u Ladu ne izvodi već godinama, a kojom započinje bilogorski fragment. Nadalje, možda autori programa misle kako je dovoljno promijeniti stranu ulaska na binu određene formacije plesača, pa da autor čijim su djelom inspirirani neće prepoznati o čemu se tu doista radi, kao primjerice prilikom ulaska momaka sa sabljama u plesovima iz Turopolja!? Ili, tko imitira držanje ruku žena u Ladarkama prof. Ljevakovića pri njihovu bespotrebnom i nebuloznom ulasku pred orkestar u finalu Kupinečkih fizurica . Samo potpuni umjetnički analfabete bi upropastili finale takvog kultnog instrumentalnog broja , u kojem do punog izražaja dolazi nevjerojatna virtuoznost Ladovog orkestra sastavljenog od vrhunskih glazbenika. Pogotovo stoga što su Kupinečke fizurice u ovom programu bile jedina prigoda orkestru da samostalno pokaže što zna i umije. A zna i umije strašno puno!

Nakon moralnog aspekta upravo je ovaj primjer izuzetno dobar kako bih fokusirao promatranje na krucijalni aspekt kroz koji se može promatrati ovaj program, a to je umjetnički aspekt.

 

Umjetnički aspekt

 

Nakon odgledanog programa Dragi naš kaj, te promišljajući o programima koje je Ansambl prikazivao proteklih desetak godina, ne mogu se ne zapitati kao bivši član Lada – sjećaju li se današnji članovi ( od kojih je dobar dio onih s kojima sam dijelio čast i ponos biti ladovac ) onog osjećaja kada se dva sata gromoglasno pjeva, strastveno pleše, kada se znoj slijeva niz leđa - onog zadovoljstva koje te obuzima kada znaš da si cijelog sebe dao u prezentaciji jednog vrhunskog folklornog programa, umjetnički teškog do te mjere da si posve siguran kako ga može izvesti samo i jedino Lado, samo i jedino njegovi vrhunski, probrani i izabrani folklorni plesači-pjevači i glazbenici?

Jer, umjesto vrhunskog folklornog programa, uz već spomenute recitacije, goste, nekoliko pjesama te besmislenih igrokaza, autori programa, publici, ali i izvođačima (za koje se vidi da su željni plesa) odrasl(oj)ima uz djela velikana prof. Ljevakovića i dr. sc. Iv ančana, serviraju - slovom i brojkom - tri (3) cjelovita djela, od kojih je jedno vrhunsko ( Podravski svati ), drugo je scenski prikaz primjeren izvornim seoskim grupama ( Med Murom i Dravom ), dok je treće po svojim značajkama primjereno starijem dječjem uzrastu ( Goranski bal ). Izuzetna foklorna djela Prigorski plesovi i Posavski plesovi, osnivača Lada, prikazana su polovično ili još više skraćena, kao i Turopoljski mladečki M. Golemca - koji je, moguće, kao autor to i dozvolio. Početni međimurski, zatim posavski, te redom bilogorski, pokupski i zagorski segment kojima se pokušalo napraviti vezu između pojedinih dijelova programa ne treba ni komentirati jer su to scenski zahvati koji djeluju toliko trivijalno da je trošiti riječi na njih potpuno nepotrebno.

Što se tiče kultnih Podravskih svata ne mogu ne ustvrditi kako je došlo do potpune deformacije pojedinih dijelova te samim time do gubitka temeljne autorove ideje. Stoga pozivam ODGOVORNE neka konzultiraju stare snimke iz svoje arhive i vrate koreografiju u ono stanje kako ju je autor zamislio. S obzirom na to kako nisam plaćen i odgovoran podučiti ih o tome, navest ću samo najeklatantnije primjere.

  1. Ulazak podsnehalja (inače mladenkinih prijateljica, vršnjakinja - u originalnoj autorovoj ideji, dakle, veoma mladih djevojaka) i starih majki treba biti u lijevi prednji ugao scene gledajući iz publike, a ne gotovo u centar bine kao što je u ovom slučaju viđeno. Temeljna misao o kojoj sam nebrojeno puta slušao od autora jest kako one u tom trenutku predstavljaju seoske „tračlerice“ koje tračanjem najavljuju što će se dogoditi. Trebaju biti vrckave, dobro raspoložene - sve do stiha …. a denes se bode mlada plakala kada i promjenom izraza lica, ozbiljno najavljuju tužni moment . Umjesto toga, u interpretaciji mojih bivših kolegica vidjeli smo - gotovo najavu ratnih događanja, agresivnu koračnicu, dakle - daleko od onog što je autor zamislio.
  2. Preko Drave grmljavica treba biti ritmički precizna, u istom tempu od početka do kraja, otpjevana troglasno - što pjesmi daje posebnu težinu, a ne dvoglasno kao što je ovdje bio slučaj. Umjesto toga, čuli smo aritmički otpjevanu verziju, tempa koji je stalno oscilirao. Svojedobno sam slično pogriješio u Ansamblu kojeg vodim. Sjećam se kako sam tim pristupom želio dodatno naglasiti dramatiku trenutka. Autor me oštro ukorio riječima: Ne radi misu nad misom! To mora biti ritmički precizno i u istom tempu od početka do kraja. Makar je to tako napisao, da je dramatično i snažno samo po sebi. Da, odgovorio sam, no ja to tako osjećam. Da, no ja sam autor, ja osjećam ovako i mora biti onako kako ja osjećam, a ne ti! Bio je potpuno u pravu. Nikad više nisam tako pogriješio.
  3. U Beljevini je rotacija dvostrukih mješovitih dijagonala bila za svaku pohvalu - savršena. Ali, isto takva bi trebala biti i samostalna rotacija muških lesa, jer je autor zamislio taj segment na način da se savršena rotacija muških jednostrukih dijagonala (a ne pravih kutova) pretopi u isto takvu dvostruku rotaciju kada se u nju uključe i žene. Isto tako, na kraju tog plesa a prije izlaska s bine, parovi bi se na rampi trebali umjesto proizvoljno, okretati pola-pola, kako bi se pri okretanju naglasio kontrast između ženskih i muških plesača/nošnji - što u preciznoj izvedbi daje vrhunski vizualni efekt, Naricanje ( narekanje ) u Lepa naša Janica trebalo bi to doista i biti. Ritmički i u tempu kako je napisano. To je, uz oproštaj mladenke te duet podsnehalja, najtužniji dio koreografije. Zašto najtužniji dio? Zato jer su se djevojke (djevojčice od 13 ili 14 godina) nekada udavale veoma mlade, najčešće za mladiće koji su potom odlazili u vojsku, a one su ih u njihovim kućama zamjenjivale kao radna snaga. Faktično su lutku zamijenile alatom, a igru teškim fizičkim poslovima. Zato je u svadbenom običaju i postojalo to narekanje kao za preminulim pokojnikom. Prava je umjetnost, stoga, dočarati na sceni upravo taj osjećaj beskrajne tuge. Nakon premijere te koreografije u Ladu, suseljani autora koreografije, njegovi kazivači koje je pozvao da vide što je napravio, na upit autora - kako im se svidjelo - odgovorili su: Bilo je preveć lepo (prekrasno), samo su se premalo plakale! To je priča koju sam čuo tisuću puta u svom životu, a potrebno je da ju čuju i Ladovi izvođači kako bi shvatili suštinu onog što u tom trenutku trebaju prikazati. Samo pod pretpostavkom da su to shvatili mogu prezentirati pravu umjetnost . Ovako su, na žalost, od nje udaljeni tisućama svjetlosnih godina - ni krivi ni dužni . To im je trebao objasniti netko tko je odgovoran za ono što izvode.
  4. Ulazak zastavnika i maski treba biti između ženske i muške formacije nakon Plesa z ropčecom, a ne kroz žensku formaciju kao što je viđeno.
  5. Cijela se dinamička struktura koreografije treba vratiti na izvornu autorovu zamisao. Osnovna ideja zasniva se na tome da se brzi dijelovi koje predstavlja Drmeš kao baza, izmjenjuju sa sporijim dijelovima koje predstavljaju već spomenuti Ples z ropčecom, Ples preko flaša i Moldovan. Dakle, po principu toplo-hladno ili brže-sporije. U viđenoj izvedbi, svi predviđeni spori dijelovi su prebrzi, a najeklatantniji primjer je Moldovan koji je otplesan uspješno - samo zahvaljujući sjajnim zastavnicima. Plešući predviđene spore dijelove ubrzano, a brze presporo narušava se dinamička linija koreografije koja je u ovom slučaju potpuno deformirana tako da djeluje besmisleno. Dinamički to sve skupa ne može i ne smije tako biti!
  6. Drmeš, najvažniji i najljepši ples u ovoj koreografiji, stilski i tehnički je potpuno promašen (uključivo i finalna podbijanja, poglavito križano). To je ple s koji se izvodi na punom stopalu, bez podizanja peta s poda, a vertikalni titraji su iz koljena što mu daje iznimnu ljepotu. Iako izgleda jednostavan, taj je ples izuzetno težak i kompleksan za korektno izvođenje. Postoje nebrojene snimke autora dr. sc. Ivana Ivančana u trenucima dok ga verbalno objašnjava te plesno demonstrira. Prema tome, zna se vrlo dobro što je on kao autor očekivao od Ansambala koji izvode tu koreografiju - kako Drmeš treba izgledati. Nema sumnje da to izvođači Lada mogu besprijekorno otplesati , dakako, ukoliko im se pokaže pravilan način izvedbe. Zašto nitko nije?

Bilo je tehničkih, stilskih i koreografskih odstupanja još u ovom programu , koje, na žalost, prepoznaju čak i prosječni folklorni gledatelji pa i kod Prigorskih plesova pro f. Ljevakovića, ali, kao što sam već napisao, nisam plaćen da educiram Ladovo vodstvo.

No, ima još jedna stvar o kojoj smatram kako imam moralnu i stručnu obvezu napisati koji redak. Kao osoba koja je prošla Gorski kotar uzduž i poprijeko, napravila opsežna terenska istraživanja, susretala kazivače od kojih je najstarija bakica u tom trenutku imala 97 godina starosti, moram iskreno priznati kako u prikazanom uratku nema apsolutno ničega što sam prepoznao i sa čim sam se susreo u svojim opsežnim terenskim istraživanjima. Od te ocjene izuzimam harmoniku heligonku, zatim uvodnu pjesmu koja je slobodni prepjev slovenskog novokomponiranog šlagera (koji osobno nikad ne bi stavio na scenu) te jednog malog fragmenta Hrvatskog u kojem se plesači vrte po krugu. U razgovoru vođenom s autorom prije no što sam vidio taj uradak, rekao mi je kako je unj (u njega) uvrstio Hrvatsko iz Delnica. Prikazani ples to nije. Nije niti sličan. Kako znam? Istraživao sam i Delnice na poziv svog bivšeg plesača prof. Filipa Višića, koji je uz nekoliko entuzijasta tamo oformio izvornu grupu. Dolazio sam tjednima i naučio ih sve plesove koje sam zahvaljujući brojnim kazivačima otrgnuo od zaborava. Napravio sam i jednosatni Pir uz mnoštvo dijaloga na tom specifičnom narječju. Ta je grupa bila i demonstrator prof. Vidi Baguru na Hrvatskoj školi folklora za plesove Gorskog kotara jer upravo on predaje to područje. Ponavljam, nikad i nigdje nisam vidio ništa slično. Da budem precizniji što se tiče varijanata Valcera, Polke i Oberštajerića jesam, ali kod prof. Mirka Ramovša koji mi je nekada, kao i autoru ovog uratka o kojem pišem, predavao Slovenske narodne plesove. Možda bi mu, stoga, primjereniji naziv mogao biti Sjećanje na Ramovša.

Ipak, da se vratim na bit . Iz svega napisanog jasno je kako je prikazani program ispod umjetničke razine koja je primjerena nacionalnom profesionalnom ansamblu. On je umjetnički gledano toliko slab, ne inventivan, bez kvalitetnih i zahtjevnih sadržaja, tako da se stječe dojam kako bi ga bez pol muke mogao izvesti bilo koji iole pristojniji amaterski ansambl, a da se pri tom pošteno ne oznoji.

Sama odluka da se ide u tako osmišljen program neumitno sugerira promišljanje o još jednom aspektu, aspektu perspektivnosti.

 

Aspekt perspektivnosti

 

Nakon svega viđenog ne može se reći kako ovaj program, odnosno da budem precizniji njegovi određeni dijelovi, ne otvaraju Ansamblu neke perspektive u daljnjem radu i promociji. Primjerice:

- Vu plavem trnaci završna pjesma svih sudionika mogla bi se izvesti u revijalnom dijelu Festivala kajkavske popevke u Krapini .

- Scenski prikaz Med Murom i Dravom pogodan je za Smotru međimurskog folklora u Donjoj Dubravi te, uz još neke segmente programa, na nekim drugim smotrama izvornog folklora poput Vinkovačkih jeseni ili Đakovačkih vezova.

- Goranski bal, uz još poneke uratke koji su posljednjih godina postavljeni u Ladu (mislim da ih je dovoljan broj čak i za cjelovečernji program) otvorio bi mogućnost ustroja podmlatka Ansambla i njegova sudjelovanja na brojnim dječjim smotrama diljem Hrvatske .

- Recitacije, bilogorski segment s klečanjem, bajanjem i pljuvanjem, uz dodatak soldačkog štikleca iz Hrvatskog zagorja idealni su da otvore Ansamblu put prema nastupima na Festivalu hrvatskih kazališnih amatera u organizaciji Hrvatskog sabora kulture.

- Na posljetku, servilnim potezom uključivanja u program supruge japanskog veleposlanika otvara se perspektiva Ansamblu da, krajem mandata sadašnjeg vodstva, ponovi veliku turneju u Japan i konačno izađe izvan granica Republike Hrvatske. Za prikupljanje novaca, kako bi ju ponovo sami platili, vremena ima dovoljno. Možda tom, dosad na ovim prostorima neviđenom servilnošću, potaknu na sličan čin i svoje susjede - profesionalce iz Opere HNK, koji bi mogli, primjerice, u sljedećem postavljanju opere Giacoma Puccinija Madame Butterfly, angažirati ovu simpatičnu gospođu da otpjeva ariju Čo-Čo-san. Ona bi to, s obzirom na svoje glazbeno obrazovanje, zasigurno mogla, no sumnjam da bi si profesionalci Opere HNK dozvolili tako servilno srozavanje ugleda svoje „kuće“, kao i to da si sami traže sponzore te sami financiraju eventualnu turneju u Japan. Zašto, pitate? Jer to nije praksa ni kod jednog profesionalnog umjetničkog ansambla ili trupe u svijetu

 

Dijagnoza

 

Kako se ne bi nizanje aspekata odužilo u nedogled valja navesti uzročnike stanja u kojem se našao Ansambl i konstatirati kako u Ladu kao krovnoj instituciji hrvatskog f olklora:

1. nema (od vremena dr. sc. Stjepana Sremca) fakultetski obrazovanog (barem jednog) etnologa (etnokoreologa), koji bi svojom stručnošću i znanjem stajao iza cijele institucije i samim time, dakle svojim autoritetom, pokrio njeno djelovanje i dao programima i projektima kredibilitet čime bi se izbjegle eventualne etnološke pogreške u prenošenju tradicijske kulture na scenu

2. nema (od vremena dr. sc. Ivana Ivančana) umjetničkog i autorskog nerva koji ovakve ansamble pokreće, koji omogućuje autorske intervencije u osmišljavanju autorskih programa, kako se ne bi trebalo potezati za lažiranjem i kraćenjem dobro poznatih vrhunskih djela što je kažnjivo po Zakonu o autorskim pravima

3. nema (također od vremena dr. sc. Ivana Ivančana) jasne vizije u kojem smjeru Ansambl treba ići, što i kako raditi te kako osmisliti umjetnički program u skladu s vremenom u kojem se nalazimo a da se ne imitiraju davno viđene režije programa, davno osmišljeni nazivi godišnjih projekata, jer ljudi koji vole folklor pamte te stvari i pitaju se zašto imitacije?

4. nema ljudi koji unose svoju energiju i strast u realizaciju određenih pojedinačnih i cjelovitih projekata, koji mogu povući plesače/pjevače i glazbenike te ih motivirati na dodatni umjetnički i emotivni angažman, jer ovako se čini da izvođački sastav ne vjeruje u ono što radi.

U doba dok su Ansambl vodili istinski umjetnici - prof. Zvonimir Ljevaković i dr. sc. Ivan Ivančan - na repertoaru se nisu mogli naći nemušti koreografski prvijenci koji se nisu odmakli od pukog nizanja raznih varijanti pojedinog plesa, loše odglumljeni scenski prikazi kao uvod u pojedinu koreografiju, dvojbeni plesovi i pjesme nekog kraja te scenski zahvati primjereni dječjem uzrastu.

Odabirom probranih koreografija i, izabrani, vrhunski plesači/pjevači te glazbenici, osjećali bi se moćnije/bolje jer ne bi dobivali koreografske zadatke primjerene dječjim ansamblima ili izvornim grupama. Iako i to oni mogu izvesti najbolje , samim takvim pristupom gubi se smisao njihova postojanja jer oni su tu prvenstveno radi očuvanja tradicijske etnokoreološke, etnomuzikološke i etnografske baštine u umjetnički vrhunsko oblikovanim scenskim djelima.

Nemogućnost da se napravi suvisli program čak i za hrvatsko tržište zabrinjava. Slijedom toga posve je jasno da je promišljanje o bilo kakvom suvislom programu za svjetsko tržište čista iluzija, jer u ovom vodstvu za takav iskorak nema ni približnog potencijala. Ostaje vidjeti do kada će vrhunski plesači/pjevači i glazbenici dopustiti sebi da budu pokusni kunići na poligonu neznanja, taština, antitalenta, i umjetničkog analfabetizma!?

U Zagrebu, 20. prosinca 2007. godine Andrija Ivančan, dipl. etnolog i polonist

 
 
   
© FOLKLOR D.O.O. za promicanje i očuvanje kulturne baštine