naše usluge:




 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

...lokacija / FOLKLOR / INSTRUMENTI

 

Povijest TAMBURE

Tambura je narodni trzalački instrument. Ona je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda na Balkanu, kao su je donijelo Turci u XIV. i XV stoljeću. Najstariji sačuvani pisani povijesni dokument o tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551. godine, u putopisu N. Nicolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj.

Tambura se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije. O pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu. Daljnjim razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Balkana gdje se najviše i udomila na tlu bivše Jugoslavije, prvenstveno kod muslimana; u Makedoniji, na Kosovu te osobito u Bosni i Hercegovini. Iz Bosne je seobom Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, pa je u XVIII. i XIX. stoljeća postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine.

Najstarija sačuvana tambura je iz XIX. stoljeća. Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti na početku XX. stoljeća radom graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je "mala Bečka gitara". Stare tambure su bile dosta ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja, i što su imale samo dvije ili tri žice. Cilj je bio stvoriti od tambure kao narodnog instrumenta jedan novi, koji bi po svojim glasovnim mogućnostima bio ravnopravan klasičnima kao violina i gitara. Tako je nastala cijela porodica glazbala,sa četiri žice i kvartnim načinom ugodbe. Jedan od tih graditelja violina Janoš Toth, je bio učitelj Lajoša Bocana. Tamburaška glazba je bila jako popularna i u Mađarskoj u XIX. i XX. stoljeću ali je potisnuta zbog neprilika kojima je rezultirao I. svjetski rat. Kako je u Budimpešti tambura "nestala iz mode" tako se pojavila u Vojodini [od tuda naziv vojvođanski štim]. Bocan je preselivši se u Sentu [Vojvodina], i ponijevši sa sobom mjere i oblike svojih tambura, otvorio radionicu i postao prvi zvanični i najpoznatiji graditelj tambura na ovim prostorima.

Građa

Tambura ima tri dijela:

  • trup (korpus),
  • vrat
  • glavu

Trup je izdubljen iz javora, kruškova, jablanova, lipova drva, a ponekad se nađe i od kornjačine kore. U novije se vrijeme tambure ne izrađuju od jednog komada drveta nego od tankih savijenih dasaka. Trup je prekriven tankom daskom od meka drva (smrekovine, jelovine, čama) koja se zove glasnjača (tahta). Gornji je dio glasnjače od tvrdog drva da se trzalicom ne bi oštetio. Na njoj su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa (odušak, negdje jasnica), a ima ih katkad od 8 da 24; na novijim je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure (držak, ručica, divčak) u pravilu je dug. Duž njegove gornje strane, prekrivene obično tamnijim tankim slojem daščice, pričvršćena je hvataljka; na njoj su poprijeko pribijena prečnice.

Prečnice su od čelične žice, koje označuju mjesto gdje se pritiskom prsta dobiva određen ton. Na pučkim tamburama prečnice su poredane po netemperiranoj ugodbi, a na novijima prema tempiranoj, obično kromatskoj, rjeđe dijatonskoj ( u ovom slučaju prečnice ne idu preko cijele širine vrata, nego do polovice širine s donje stane za cijele stupnjeve, a s gornje za polstupnjeve). Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknute čivije.

Umjesto drvenih čivija u novije se vrijeme u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica, prilagođen pužolikoj glavi. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinu za svaku žicu. Žice idu od čivije preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa ozdo za zapinjače. Tambure su najčešće dugačke 70 do 95 centimetara, ali postoje i potpuno male tamburice od 37 cm, dok se u tamburaškim zborovima upotrebljavaju i velike tambure od 140 pa do 200 cm. Trzalice su rađene od višnjine kore ili od orlova, paunova pera, a u novije vrijeme od celuloidnih ili plastičnih tvari. Trzalica se drži između palca i kažiprsta, a ponekad i sa srednjakom.

 

PRIM


Prim (bisernica) je po veličini najmanji instrument u orkestru. On proizvodi visoke tonove, ima pet žica, od kojih su prve dvije jednake i ugođene na isti ton (e2). Žice na primu se ugađaju (štimaju) na tonove e2, h1, fis1, cis1.
Tonska ljestvica je kromatska i obuhvaća tonove od cis1-e4. U tamburaškim orkestrima se upotrebljavaju dvije do tri bisernice (prva, druga i treća). Druga se zove još i primterc. U većim orkestrima se upotrebljava veći broj I, II i III primova. Dionice prima se pišu u violinskom ključu, no radi preglednijeg i lakšeg čitanja notni tekst je pisan za oktavu niže od onoga kako istrument zvuči.

Prim je građen najčešće iz jednog komada drveta, no u novije vrijeme se gradi posebno vrat, a posebno trup (korpus) koji može biti kopan ili načinjen od lijepljenih daščica.

Ukupna dužina prima je od 621-637 mm, dužina trupa je 222-234 mm, najveća širina trupa je 135-148 mm, a visina tijela 33-40 mm.

 

BASPRIM


Basprim je instrument gitarastog oblika. Tijelo i vrat svih tamburaških instrumenata se izrađuju prvenstveno iz šarenog, ptičjeg ili bijelog javora, ružinog drveta (palisandera), oraha, trešnje, šljive ili nekog drugog tvrdog drveta. Gornja daska ili "glasnjača" mora biti SAMO OD SMREKE!!!
Ukupna dužina basprima je 880- 900 mm. Dužina trupa iznosi 392- 399 mm. Najveća širina mu je 280- 297 mm, a debljina tijela 59- 69 mm.
Ima pet žica od kojih su prve dvije iste debljine (a1). Ugađa se (štima) na tonove:a1, e1, h, fis. Tonska ljestvica je kromatska i obuhvaća tonove od fis do cis2.

U orkestrima se upotrebljavaju dva A-basprima. Drugi se zove još i basprim terc. U većim orkestrima se, naravno, upotrebljava veći broj i prvih i drugih A-basprimova. Njihove dionice u partituri se pišu u violinskom ključu, a zvuče kako je napisano.

U tamburaškom orkestru koristi se i E-basprim koji je po obliku sličan A-basprimu, ali je malo veći. Ukupna dužina E-basprima je 970- 975 mm a dužina trupa je 430- 452 mm. Najveća širina trupa je 312- 315 mm, a debljina tijela je 66- 70 mm.
Ima pet žica od kojih su prve dvije jednake(e1). Ugađa se (štima) na tonove: e1, h, fis, cis. Tonska ljestvica je također kromatska, raspon tonova je od cis-fis2.
U orkestru se upotrebljava jedan E-basprim, dok ih u većim orkestrima ima razmjerno više. Dionice E-basprima se u partituri pišu u violinskom ključu i zvuči kako je napisano.
Najčešće se u orkestru E-basprimom svira treći glas.

 

KONTRA


Specifičan instrument tamburaškog orkestra je kontra. Jedino ovaj instrument svoju dionicu svira u obliku akorda.

Kontra je po obliku slična E-basprimu samo je malo veća. Ukupna dužina instrumenta je 1020- 1040 mm. Dužina trupa iznosi 466- 490 mm. Najveća širina trupa je 350- 384 mm, a debljina tijela je 83- 86 mm.

Kako i sam njegov naziv kaže, ovaj instrument najčešće svira na kontru, odnosno na nenaglašeni dio takta. Kontrom se sviraju akordi koji se u partituri obilježavaju svim tonovima jednog akorda ili samo prvim tonom i nazivom akorda iznad tog tona.

E- Kontra je nešto veća od E-basprima. Ima pet žica od kojih su prve dvije jednake (e1) i ugađaju se (štimaju) na tonove: e1, h, gis, e.
Postoji i A-Kontra koja ima samo četiri žice koje se štimaju na tonove: a-e-cis-A.

 

ČELO

Čelo je instrument koji ima sličnu funkciju kao violončelo u simfonijskom orkestru, po obliku je slično kontri ali je malo veće. Od ostalih tamburaških instrumenata se razlikuje po tome što mu je glava slična glavi violončela (u obliku puža, kao kod basa). Ukupna dužina mu je 1055- 1085 mm. Dužina trupa je 485- 495 mm. Najveća širina tijela je 360- 380 mm, a debljina tijela 80- 94 mm.

Ima četiri žice koje su naštimane na tonove A, E, H1, Fis1. Tonska ljestvica je kromatska, a raspon tonova je od Fis-h1. Njegova dionica se u partituri piše u bas-ključu (F ključu) i zvuči kako je napisano.

U većim orkestrima se upotrebljava i stojeće čelo, koje je slično basu, samo manje. Njegova ukupna dužina je 1200-1300 mm. Dužina trupa je 665-680 mm. Najveća širina trupa je 450-500 mm, a debljina tijela 90-105 mm. Tonska ljestvica je kromatska, a raspon tonova kao i kod običnog čela (Fis-h).

 

BAS

Tamburaški bas je najveći instrument u orkestru. Njegova ukupna dužina iznosi 1910- 1940 mm (ali ih ima i većih i manjih). Dužina trupa je 1082- 1157 mm. Najveća širina trupa iznosi 640- 690 mm, a najveća visina 207- 220 mm.

Bas je osnova svakog tamburaškog orkestra, jer daje osnovnu harmoniju i ritam. Po obliku je vrlo sličan kontrabasu, čak ima i istu funkciju kao kontrabas u simfonijskom orkestru, ali se zvuk proizvodi trzanjem žica trzalicom, a ne gudalom.

Pored toga za razliku od simfonijskog basa tamburaški bas je kotiran tj. ima pragove duž vrata. Glava mu je građena u obliku puža. Ima četiri žice koje su naštimane na tonove A-E-H1-Fis1.

Tonska ljestvica je kromatska, a opseg obuhvaća tonove od Fis1-h. Dionica basa se u partiturama piše u bas (F) ključu, ali zvuči za oktavu niže.

 

   
© FOLKLOR D.O.O , za promicanje i očuvanje kulturne baštine